Sada kao nekada i obratno

Ovogodišnji 11. virovitički kazališni susreti (VIRKAS) odvijaju se u znaku 70. obljetnice djelovanja Kazališta Virovitica, a počeli su 6. veljače premijerom predstave Legenda o sv. Muhli Mate Matišića u režiji Dražena Ferenčine, koju su zajednički producirali i glumački izveli Kazalište Virovitica i Istarsko narodno kazalište iz Pule.

Redatelj je komediju uspješno pročitao u ključu groteske / Snimio Ivan Borbaš

Riječ je o veoma uspjeloj predstavi, farsičnoj komediji praizvedenoj 1988. u Dubrovačkom kazalištu Marina Držića, koja na duhovit i satiričan način propituje „vjerski“ život unutar patrijarhalne tradicionalne zajednice u zabiti Dalmatinske zagore. Sve se odvija među crkvenim i svjetovnim ljudima, na ovom i „onom“ svijetu, ali i u čistilištu – u podrumu – gdje se jede pršut i pije vino, gdje se prepleću zabrane i kušnje, novac i pohlepa, grijeh i „svetost“.

Iz prvobitnoga teksta Matišić je još prije odstranio „okvir“ komada, koji je priču o srednjovjekovlju povezivao s komunističko-socijalističkim prilikama; crkvu s državom, vjeru s politikom, srednji vijek s tadašnjim trenutkom zbilje. Iako je tim dramaturškim zahvatom tekst, kako piše dramaturginja Ana Prolić, „‘osiromašen’ za eksplicitne i implicitne analogije, višeznačnost, brojne životopisne likove i satiričke iglice, on ne gubi svoj nukleus već ga modificira, a na svojevrstan način i potencira i fokusira“. Dakle, paralelizam funkcionira ili kako bi to rekao pokretač zbivanja fra Muhlo, koji će postati sveti Muhlo: „Petljaj, petljaj da te nitko ne razumi, pa kad toliko spetljaš da ni tebi samu nije jasno što si spetlja, unda to lipo objasniš – nako kako ti paše…“ Fra Muhlo (Draško Zidar) svoje stado zavarava lažima, manipulira spletkama, straši anđelom Gabrijelom, porukama Svetog Trojstva, nepostojećim oporukama, lažnom trudnoćom i lažnim smrtima, čarobnim napicima, „premještanjem” nerođenoga djeteta iz muškog u žensko tijelo; iskorištava naivnost, praznovjerje, prostodušnost, ali i egoistične težnje „vjernika“ za ispunjenjem vlastitih tjelesnih i materijalnih ambicija...

Da bi sve to kazališno umnožio i publiku zainteresirao, Matišić se poigrava žanrovima, koristi legendu, farsu i crkveno prikazanje, dekonstruira ih, miješa, parodira. Ironizira, satirički ubada, izvrgava ruglu lažnu nabožnost, ali i život „vjernika“ koji je prožet bogobojaznošću i praznovjerjem. Tu nitko neće nastradati, nego će „iako obmanuti akteri biti sretni“.

Ferdinanda (Mladen Kovačić) sretnim će učiniti boravak u čistilištu, njegovu ženu Luciju (Vlasta Golub) užici s božjim poslanikom anđelom Gabrijelom u tijelu fra Muhle, što će Ferdinandu i Luciji omogućiti da dobiju željenog i očekivanog potomka. Bogoslav (Igor Golub) oslobodit će se halja časne sestre Magdalene, što će mu omogućiti da se vrati kući iz križarske vojne, bez straha da bude proglašen dezerterom, a njegova žena Amalija (Blanka Bart) napokon će doći do ključa željeznih gaća i spoznati pravu prirodu odnosa sa svojim ispovjednikom fra Anđelkom (Mijo Pavelko). Njihova kći Evica (Lana Gojak) osvojit će ljubav željenoga Tvrtka (Goran Koši), seoskoga vlastelina, čija se obitelj obogatila pljačkajući grobove, što i on radi. Kazimir (Rade Radolović) čast članova svoje obitelji sačuvat će bez lomače i kolca. Svima će njima na zemlji biti zaštitnik i zagovornik na nebu „uzneseni” sveti Muhlo. Samo će prerevnom božjem slugi fra Anđelku ostati nesmiljeni život s „vjernicima“. „Kršćanski svjetonazor“, kako piše Ana Prolić, „ovdje ravnopravno koegzistira s ostacima poganske baštine; religiozno i praznovjerno, realističko i fantastično, mitsko i kršćansko čvrsto je isprepleteno. Fantastika kojom obiluju zbivanja u malom mjestu Imotske krajine briše granice između mogućeg i nemogućeg, vjere i praznovjerja, ozbiljnog i komičnog, prošlog i suvremenog ostavljajući nas zabrinjavajuće gorkog osmijeha.“

Redatelj je na najbolji mogući način pročitao tu „gorko-slatku“ komediju, od njezinih raz­ličito ispredenih niti istkao je duhovitu predstavu koja ne samo da nudi smijeh nego i pouke koje itekako imaju veze sa suvremenošću, osobito s licemjerjem unutar društva i unutar vjere. Služeći se elementima farse i satire predstavu je usidrio u groteskno, istaknuo duhovito i smiješno, rasteretio i ono dramsko te izbjegao lakrdiju, koja se uvijek nudi kao rješenje kada je riječ o toj vrsti tekstova.

Ferenčina rastvara često nevidljive nijanse Matišićeva teksta – koji se stilom i jezikom utemeljuje u ruralnom mentalitetu i ambijentalnoj komediografskoj tradiciji bliskoj Brešanovoj – ali više karakterološki nego fabulativno. Gdje je Brešan satiričan, Matišić je sarkastičan, gdje je Brešan zabrinut, Matišić zabrinutost ismijava, gdje je Brešan groteskan, Matišić je farsičan. Matišić se smije svemu i sve izruguje kako bi raskrinkao život, koji se može spasiti jedino smijehom. Smije se licemjerju vjernika, praznovjerju, lakovjernosti, vizijama, vitezovima, vrlini i časti, gluposti... Našemu dobu koje se uglavnom ne smije jer je smijeh odgurnuo od sebe u strahu od takozvanoga korektnog govora.

Cijela autorska ekipa stoga zaslužuje pohvale, osim spomenutih osobito glumci koji su s mjerom i talentom predočili ostvarene likove te scenograf Igor Vasiljev i kostimografkinja Marita Ćopo, autor glazbe Igor Karlić i oblikovatelj svjetla Damir Gvojić, koji su oblikovali atmosferu, uvjerljivost i život komedije koja će sigurno imati publiku.