Rizik se nije isplatio

Svjetski priznat ilustrator, autor stripova i filmski redatelj Milan Trenc svoje profesionalno druženje s vizualnim umjetnostima nedavno je proširio prvi put zakoračivši u kazalište u ulozi redatelja, i to u predstavi nastaloj po slavnom romanu Emil i detektivi. U projekt je ušao s hrabrom i konceptualno jasnom vizijom predstave (o čemu više možete pročitati u Vijenčevu intervjuu), no konačan proizvod ipak je tek polovično uspio.

Trenc, koji uz režiju potpisuje adaptaciju teksta, scenografiju i videoprojekcije (u suradnji sa Studiom 9), u predstavi premijerno izvedenoj u ZKM-u 7. veljače 2015, ostao je vjeran Erichu Kästneru na više planova – od vizualnog sloja i vremenske odrednice preko dosljedna građenja priče do najhrabrijega poteza, dodjeljivanja uloga djece samoj djeci. Redatelj je također preuzeo Kästnerovu ideju da putem romana ukaže na poduzetnost, kreativnost i samostalnost djece.

Milan Trenc čvrsto je izrežirao dječje uloge / Snimila Maja Kljaić

Najbolji posao odradio je u vizualnom sloju predstave, uvjerljivo, funkcionalno i oku ugodno rekonstruiravši vrijeme kasnih 1920-ih godina. Scenu je pretvorio u trg kao mjesto susreta, druženja i dječje akcije, tek pokojom kulisom i neonskim natpisom upisavši u nju vrijeme i mjesto događaja. Ogoljeni središnji prostor vizualno su razigrala djeca odjevena u vjerno oblikovane kostime iz ludih 20-ih, koje potpisuje koreografkinja Doris Kristić. Pomalo nostalgičnu atmosferu omotanu ugodnom patinom pojačao je video (snimatelj Luka Gusić) u funkciji prostornoga konteksta.

Takav vizualni okvir bio je jasan pokazatelj da Trenc želi zadržati Emila i njegove male detektive što bliže romanu, što je potvrdio i tijek događaja, koji je vjerno pratio roman od početnog autorova sna preko predstavljanja likova do tek ponešto skraćena raspleta. Predstava je već u tom sloju pokazala prve slabosti, poput odveć spora uvodnog i nekih kasnijih dijelova, ali i ključan problem, a to je činjenica da odveć vjernim prenošenjem priče na scenu gotovo nimalo nije obogatio ni izvedbeni čin, ni roman, ni ljubitelje romana. U vjernom prenošenju radnje u predstavu je stigao i lik Kästnera kao pripovjedača. Taj lik, koji je u romanu krajem 20-ih godina bio novina, na sceni je, osim što je utišao teatralnost čina, djelovao pomalo patinasto, iako je dobro došao kao vodič djeci glumcima. No predstavi je općenito nedostajalo zaigranije redateljske ruke, zgodnih minijatura i poteza koji bi razigrali cjelinu, nasmijali i zaveli publiku te obogatili roman ponekom od silnih mogućnosti koje pruža kazalište kao totalna umjetnost.

Na Trencovu pretjerano čvrstu režiju vjerojatno je utjecao u ideji odličan, ali izvedbeno riskantan potez dodjeljivanja uloga djece, koja nose cijeli roman, samoj djeci. Svjestan rizika koji donosi dječja nepredvidivost na sceni, odlučio je režirati svaki njihov pokret, čime je dobio preciznu i postojanu strukturu, ali je ta izrežiranost kod neke djece rezultirala tek izgovaranjem „nabubanih“ dijaloga, kao i poslušnim ispunjavanjem zadataka, što je zamijenilo igru na sceni. Time je redatelj na neki način uskočio sam sebi u usta, onemogućivši današnjoj djeci da pokažu vlastitu kreativnost i samostalnost, koju su zamijenile izvježbanost i repetitivnost. No iako su djeca na mjestima rušila ritam, posebice u središnjem dijelu u kojemu su bila na sceni bez profesionalnoga glumca, uspjela su s redateljem, dramskom pedagoginjom i asistenticom redatelja Grozdanom Lajić Horvat te Blaženkom Kovač Carić, zaduženom za pokret, odraditi velik posao i oplemeniti kazališni čin svojim mlađahnim šarmom. Stoga je red da ih spomenemo. Emila u alternaciji glume Andrija Žunac (kojeg nismo uspjeli pogledati) i Matija Tin Klarin, u ulozi Gustava izmjenjuju se Borna Sertić i Matko Mihaljević, dok profesora tumače Korina Rožmanić i odlična Nika Trenc-Sato, koja je igru obogatila punokrvnom dječjom energijom. Uz nju pohvalili bismo i Jana Rešetnika, koji je bio sladak i uvjerljiv maleni Dienstag. U većim dječjim ulogama pojavili su se i Nikolina Varga, Omer Hasanbegović, Karlo Gagulić, David Milanović, Luka Čubrić, Andrija Knežević, Filip Jukić te Domagoj Mladić.

Važnu ulogu u vođenju djece odigrali su profesionalni glumci ZKM-a, predvođeni Jasminom Telalovićem, koji je glavnog negativca Grundeisa omotao humorom i duhovitom zagonetnošću, obogativši tog romanesknog negativca simpatičnom blagom ironijom. Zoran Čubrilo bio je topao i sugestivan Kästner, dok je Damir Šaban bio odmjereno pomaknut natkonobar, nadstražar i reporter. Nenametljive a funkcionalne uloge odigrali su i Filip Nola, Katarina Bistrović Darvaš, Nataša Dorčić, Dora Polić Vitez te Nina Skočak u alternaciji s Helenom Jurić Šinkec.

Zaključno, iako je do kraja dosljedno proveo svoju viziju scenskih Emila i detektiva, Milan Trenc nije uspio stvoriti predstavu koja odgovara svom vremenu na način na koji je roman odgovarao svom – modernošću, svježinom te jasnom porukom. Umjesto toga, predstava se zadovoljila tek vjernim i pomalo nostalgičnim scenskim pričanjem dobre stare, a vječno žive priče o dječjoj hrabrosti.