Riječima tišine, slutnjama visine

Milček Komelj jedan je od najagilnijih, najpronicavijih i najpoznatijih povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara u Sloveniji. Autor velikih sinteznih pregleda nacionalnog slikarstva 18–20. stoljeća (Poteze, Obrazi i Svetniki), pisac brojnih monografija modernih i suvremenih likovnih umjetnika te iznimno nadahnut i ustrajni kroničar i kritičar aktualne prakse, zadužio je svoju sredinu također opsežnim literarno-kulturnim panoramama, kao što su Novomeška knjiga i Črnomaljska in metliška knjiga. Na temelju neuobičajeno živa i široka angažmana te navedenih zasluga izabran je i za predsjednika Slovenske matice (a član je i suradnik i Slovenske akademije). Dobar poznavalac i hrvatskih prilika, potaknuo je plodnu suradnju i s našom Maticom, sudjelovao na osječkoj Godišnjoj skupštini i oglasio se znalačkim komparatističkim prilogom u Vijencu.

Izd. Sdlk, Ljubljana, 2015.

Nema dvojbe da je njegovo stručno pisanje u dobroj mjeri prožeto lirskim senzibilitetom i literarnom nadarenošću, istančanom imaginacijom i bogatom erudicijom. Na pragu pedesete godine odvažio se objaviti i prvu knjigu vlastitih stihova, nazvanu Oznanjenje pogleda (1997, Objavljenje ili Oglašavanje pogleda), zbirku ipak temeljno obilježenu slikarskim motivima, povezujući tako dvije paralelne ljubavi i vokacije. Čitavi ciklusi pjesama bili su posvećeni Metki Krašovec, Francetu Miheliču, Rihardu Jakopiču i Janezu Berniku, a pojedinačne pjesme još mnogima, u rasponima od Jakca i Stupice do Bernarda i Begića. Potaknute konkretnim prizorima i kadrovima Komeljeve su lirske minijature pretežno strogo vezane i uglavnom u zvonko rimovanim katrenima ispisane. Nekoliko sastavaka u završnom dijelu knjige odmaknulo se od konkretnijih sustvaralačkih povoda i usmjerilo prema općenitijim meditativnim izazovima ili prvobitnim pitanjima (kao što su Vječnost, Ljepota, Svjetlost, Sjena ili Jutro i Budnost), otkrivajući kako se u Komeljevu rukopisu prepleću afektivne i refleksivne niti, osjetilnost i kontemplacija.

Lirske skice i medaljoni

Sljedeća je zbirka, Otoki sanj (Otoci snova, 2008), tiskana čitavo desetljeće nakon prvonastupne, u znatno manjoj mjeri obilježena ekskluzivnom likovnom motivikom, a pretežnije ambijentalnim dojmovima, ispovjednim tonovima, intimnim idearijem i naivnim bestijarijem. Uspostavljen je i izričiti kreativni dijalog s pjesništvom, konkretno s Prešernom i Gradnikom i prijateljima Snojem i Grafenauerom, pa i s kolegijalnim krugom oko Nove revije. A intonaciju daje uvodni katren, stavljen kao moto na početak zbirke: „Iz snova primam obavijesti / O ljepšem svijetu. U njemu trajem. / Da budnost još me ne osvijesti / u životu mi želja sva je.“ Ali pogrešno bi bilo zaključiti da se Milček Komelj predaje oniričkim razbarušenostima ili podsvjesnim iracionalnim prodorima; ne, radije se prepušta nostalgičnim i melankoličnim vizijama, gotovo da bismo kazali romantičarskim ili simbolističkim sanjarijama.

Treća, najnovija i upravo izašla Komeljeva pjesnička knjiga naziva se Mandorla (2014). Iako je izašla u nakladi Slovenskog društva likovnih kritičara, u njoj više nema izravnih slikarskih i umjetničkih referencija ni stihovanih ekfrasisa radova na papiru ili platnu. Nema ni posebno naslovljenih pjesama, nego je u šest ciklusa raspoređeno sedamdesetak – većih i manjih – lirskih skica i medaljona, baladnih i pseudomadrigalnih oblika. Sve je i dalje srokovima najčvršće ulančano, ali su ritmovi mnogo opušteniji, kolokvijalniji, življi negoli je to bilo u prethodnim zbirkama.

Kako je zbirka posvetom adresirana supruzi Nadi, a pogovor piše autorov sin Miklavž Komelj, moglo bi se pomisliti da se motivi i dometi iscrpljuju u obiteljskoj okolini. Ali Nada (Šumi) povijesnoumjetničkom strukom idealan je sugovornik Milčeku, a Miklavž se afirmirao ne samo kao iznimno svjež i prodoran pjesnik nego i kao jedan od ponajboljih tumača pjesništva uopće (u amplitudi od Pessoe i Pasolinija do Daviča i Šalamuna). Njegov esej o očevoj poeziji, naslovljen parafrazom jednoga stiha: „…a nije ni put čovjeka ni Boga“ ušao je – bez aksioloških forsiranja – u meritum bajkovitosti i barokne imaginativnosti, govoreći o čežnji za izvanvremenim i vječnim, odnosno o želji za oživljavanjem i gotovo strastvenim vraćanjem u djetinjstvo s pravom zamišljanja vilinskih bića i slobodnoga kretanja prostorima mašte. Miklavž kompetentno upućuje i na Milčekovu ukorijenjenost u raniju i već davnu tradiciju slovenskoga pjesništva, ukazuje nam na citate ili upletene asocijacije na stihove Župančića, Gradnika, Kettea, Vodnika i Stanka Majcena, dajući nam tako koordinate za bolje shvaćanje teksta i konteksta.

Pjesme kao lađice

Svjesna i namjerno anakronična pozicija može značiti stanovit rezervat, ali ne i odustajanje od postizanja izražajnosti, čak i nadahnuta korištenja „unutarnjih rezervi“ ili darovita recikliranja morfoloških i stilskih pozajmica iz relevantne kreativne baštine. Ako ne teži aktualnosti i ažurnosti, ne lišava se nužno autentičnosti ni autonomnosti. Uzletima fantazije Milček Komelj rado se vine u druge, nove dimenzije i podignuta emotivna stanja, zaneseno slijedi tragove stvarnih i zamišljenih prethodnika, prati emanacije i putanje raznovrsnih vidova duhovnosti i estetskih dometa. Mandorla iz naslova označuje bademasti oblik, nešto poput lađice koja je uokvirivala svetačke likove, a kojom su se oni duhom uspinjali u nebo, doživljavali uzašašće i preobrazbu iz zemaljske u višnju sferu. Bez pretjeranih, neumjerenih pretenzija pjesničke obnove simbolizma, ali s opravdanim ambicijama afirmiranja transcendentalnih i metafizičkih protega, pa i njegovanjem diskretne, delikatne naravi sama pjesničkog govora, Milček Komelj ipak korespondira s nekim apartnim misaonim i autorefleksivnim tendencijama slovenskoga pjesništva (možda najviše s lirskim maksimalizmom prijatelja Nika Grafenauera). Premda su Komeljevi stihovi teško prevodivi, pojmovno spregnuti i srokovno čvrsto užlijebljeni, usudili smo se pohrvatiti nekoliko karakterističnih uzoraka kao motivsko-tipološku informaciju i kao uzvraćanje duga za suradničke poticaje i paralelizam djelovanja u matičnim nam Matičinim organizacijama. Smijemo se nadati da nismo sasvim iznevjerili duh i slovo (a valjda znatno više, samu melodiju) izvornika.

x x x

Kiša kuca, a ne može ući.

Samo dah njezina stenjanja

u sobu veliku bane,

u kojoj stari pjesnik sanja

o zadnjim listovima.

Onima

što otpadaju s platane.

Od svoje šutnje on se tad oprašta,

u nadzemaljske se, vječne dvore sklanja

gdje tijelo mu kao kostur ispašta,

a glava će mu postati lubanja.

San izvan njega bit će obećanje

da isto noć su i putovanje zora,

da svijet je ništa drugo nego sanje

i prelet što u hipu proći mora

i nikad neće stati,

pa da za savjet i Bogu se obrati

prije no prijeđe Tamo.

Te da budućnost negdašnja je samo.

Tek mračni pjev kiše neprekinuti

i svake kaplje drhtaj potisnuti.

x x x

Pozornica je najljepša kada ništa

na njoj se ne zbiva,

kad čeka, što nikada ne dočeka,

da samoća joj uvijek ostane čista,

da otvorenu knjigu nitko ne prolista.

Ništa na njoj – dubina i vrhunac punine –

je li to spomen na kratku sreću u raju,

obuhvaćen tišinom, zgusnutom od otkucaja zraka

što ga izdiše još živući mrtvac,

tražeći mir i blaženstvo nebeske zavjetrine?

x x x

Kad vrijeme

sve suvišno prebriše

i sve se jedino u bitno zgusne

nije daleko od posljednje večeri

u kojoj zadnji će glas

progovoriti

riječima tišine

da sve mine.

Kada tišina zadnji zvuk zaskoči,

praznina platna

u slici zaživi.

Otajno vrijeme tad budnu dušu pretoči

u vir nebesni, gdje sve se opet zbiva,

i preporođeni će glas

progovoriti

riječima tišine

da ništa ne mine.