Religijski sinkretizam

U arhitektonskom opusu Ivana Meštrovića sačuvano je nekoliko projekata koji objedinjuju sakralno-sepulkralnu funkciju. Među njima izdvajaju se crkva Gospe od Anđelâ u Cavtatu (1920–1922) i crkva Presvetog Otkupitelja u Otavicama (1926–1930). I jedna se i druga crkva kolokvijalno nazivaju mauzolejima, što odaje citatan odnosno eklektičan način kojim umjetnik pristupa razradbi arhitektonskog zadatka, no upućuje i na stanoviti status onih koji su u njima sahranjeni. Ipak, Ivan Meštrović želi ukloniti evokaciju na pogansku vrijednost koju riječ mauzolej implicira ističući kako je temeljna njegova namjera bila gradnja ponajprije sakralnoga prostora. Tako će sredinom pedesetih godina, referirajući se na crkvu Presvetog Otkupitelja u Otavicama, umjetnik upozoriti Josipa Smrkinića, negdašnjeg direktora Galerije Meštrović u Splitu: „Nemojte je nazivati ‘Mauzolej’ jer su grobovi moje rodbine tek nuzgredna svrha a crkvica spomenik mome kraju. Ona je posvećena Otkupitelju.“

Vječno raspeti, 1931. / Snimio Zoran Alajbeg

Ako se usporede crkva Gospe od Anđelâ i crkva Presvetog Otkupitelja, zapaža se kako je druga oslobođena figuralne plastike. S vanjskoga kamenog plašta građevine figuralika je sasvim nestala, što pridonosi smanjenju njezine narativne dimenzije, pa se pozornost svraća na odnose čistih i geometrijski jasno diferenciranih volumena. Jedini se figuralni prikazi nalaze u zoni vrata, čije su vratnice komponirane od brončanih kaseta s portretima umjetnikove obitelji.

Cavtatska građevina od samih je početaka dobro valorizirana pa su o njoj pisali neki od najvažnijih povjesničara umjetnosti dvadesetoga stoljeća kao što je to bio Josef Strzygowski. Fotografije toga Meštrovićeva ostvarenja bile su izložene i na pariškoj izložbi Exposition Internationale des Arts Décoratifs et Industriels Modernes (1925), koja se obično izdvaja kao važno mjesto artikulacije vidljivosti i mogućnosti kolaborativnih procesa dekorativnih umjetnosti i modernih industrija. Na toj je izložbi Meštrović dobio i Grand Prix upravo za crkvu Gospe od Anđelâ. Prije nekoliko godina građevina je nanovo valorizirana i ikonološki obrađena istraživanjem i iscrpnim izložbenim projektom što su ga ostvarile Ljiljana Čerina iz Atelijera Meštrović i Lida Roje Depolo iz Gliptoteke HAZU-a.

Ipak, čini se kako je crkva Presvetog Otkupitelja ostala na margini zanimanja povjesničara umjetnosti, bez obzira na vrsne njezine arhitektonske vrijednosti i skulpturalnu plastiku. Prema osobinama koje posjeduje taj je objekt moguće uvrstiti među najbolje artikulacije art décoa u hrvatskoj umjetnosti. Zasebnih cjelovitih studija to složeno djelo Ivana Meštrovića zasad još nema.

Filozofija i religija

Tek se u novije vrijeme Zorana Jurić Šabić, kustosica Galerije Meštrović u Splitu, poduhvatila zadatka fragmentiranih obrada Meštrovićeva kompleksa. Zanimljivo je koncipiran vodič U Meštrovićevu rodnom kraju, objavljen 2010, u kojem autorica bilježi prisutnost Ivana Meštrovića u zavičaju za koji je bio iznimno vezan. Riječ je o štivu popularnoga profila, nastavku posla koji je prije tridesetak godina već bila inicirala Vesna Barbić, no ipak, iscrpniju studiju iste teme zahtjevnije čitateljstvo još čeka. Nemalo je stoga bilo iznenađenje kada se u obilju programa ovogodišnje Noći muzeja, popularno aspektirane i besplatne noćne šetnje muzejskim institucijama, pročitao naslov Dekodiranje Meštrovića: ikonološka studija skica za dekoraciju kupole crkve Presvetog Otkupitelja u Otavicama. Iza dugačkoga naslova skrio se vrlo decentan izložbeni postav u Atelijeru za modeliranje gline, nekoć radnom kiparovu prostoru unutar kompleksa njegove stambene vile u Splitu, danas prostoru preuređenu za studijske izložbe Meštrovićevih radova i radova drugih umjetnika. Izložba uključuje osam Meštrovićevih crteža velikih dimenzija, sadreni model skulpture Vječno razapeti i videosimulaciju ikonografijskoga programa namijenjena kupoli crkve koju je kipar gradio kao obećanje što ga je dao bolesnom ocu na samrti. Izložbu prati i katalog u kojem su sabrana istraživanja i novi pogledi na arhitektonski projekt Ivana Meštrovića, osobito na nerealiziranu dekoraciju kupole. Metodologija istraživačkoga rada kustosice Jurić Šabić sastojala se od posezanja za tekstovima što ih je pisao Ivan Meštrović i od njihovih analiza, pri čemu osobito treba istaknuti njegova teološko-filozofska razmišljanja što ih iznosi u esejima o Michelangelu. U pismima se kao tema počesto pojavljuje nedovršena kupola crkve Presvetog Otkupitelja u Otavicama. Među korespondentima nalazili su se Cvito Fisković, Božidar Adžija, graditelj Marin Marasović, Josip Smrkinić.

Poradi boljeg uvida u cijeli ikonografijski program, u katalogu izložbe Zorana Jurić Šabić uključuje i ostalu figuraliku vezanu uz arhitektonski okvir crkve: uobičajene prikaze Porođenja i Oplakivanja, odnosno Navještenja i Duša pokojnika. Nadalje, kada analizira evanđeoske figure, tada ih uspoređuje s egipatskim kanonom prikazivanja – dakako u modificiranoj likovnoj inačici Ivana Meštrovića – što je najvjerojatnije uvjetovano umjetnikovim putovanjem u Egipat. Komparirajući tako sv. Ivana Evanđelista s prikazom egipatskoga božanstva Horusa, Jurić Šabić ističe njihovu popriličnu kompozicijsku sličnost.

Posebnu pozornost u crkvi izaziva prikaz Vječno razapetog, postavljen u glavnoj kapeli nad oltarom. Na izložbi je taj prikaz posredovan sadrenim modelom po kojem je klesano djelo u kamenu. Efepsko tijelo nagoga Krista razlikuje se od dotadašnjih Meštrovićevih prikaza raspeća. Krist je istaknut aureolom, a položaj njegova tijela, s izraženom horizontalom ruku, odaje ideju križa. Njega pridržava figura serafina blaga izraza lica i neobične frizure. Ivan Meštrović je takve prizore već oblikovao dvadesetih godina prošlog stoljeća, kada je bio zaokupljen temama vezanima uz život sv. Franje i sv. Klare. Tada je umjetnik izradio nekoliko crteža koji se vežu uz stigmatizaciju sv. Franje, odnosno uz njegovu viziju lika Razapetoga što ga nosi serafin. Ono što izdvaja ovoga Meštrovićeva Krista-efeba otvoreni je pogled na njegove genitalije. Upravo je to izazvalo opću sablazan lokalnoga stanovništva i bilo glavni razlog – kako prema usmenoj predaji saznaje kustosica Jurić Šabić – da je posveta crkve prilično kasnila. Nije to bio jedini put da je Ivan Meštrović „provocirao“ publiku svojom osebujnom vizijom Krista. Njegov ekspresionistički drveni Krist (1916) morao je biti uklonjen iz gornjogradske crkve sv. Marka u Zagrebu, jer se to „čudo od Isukrsta“ također učinilo nepoćudnim bogobojaznom puku. Ipak, djelo namijenjeno Otavicama izdvaja se kompozicijskim i morfološkim karakteristikama iz cijelog opusa Ivana Meštrovića. Tako se, primjerice, na licu serafina dadu razlučiti usporednice s figuralnim predstavama orijentalnih kultura: Japana, Vijetnama, Indije... Oblik njegove frizure nalik je pokrivalima za glavu kakve je, primjerice, moguće susresti na drvenim skulpturama srednjovjekovnog Japana. Tomu svakako treba pridružiti podatak kako se u Galeriji Meštrović u Splitu čuva fotografski materijal referentan na hinduske i budističke komplekse hramova Angkor Wat u Kambodži. Njih je umjetnik rabio kao vizualne predloške za motive koje je planirao uvesti u prostor crkve Presvetog Otkupitelja.

Orijentalna komponenta dio je ne samo prikaza Vječno razapetoga nego i ikonografijskoga programa dekoracije kupole. Takvo supostojanje likovnih obrazaca različitih kultura s morfološke se razine translatira i na onu idejnu odavajući sikretistički pristup religiji što ga je Meštrović njegovao. To je jasno istaknuto i umjetnikovom mišlju koja stoji u prostoru kao lajtmotiv izložbe: „…nijedna prava religija ne zaostaje za drugom religijom i svaka je od njih različita riječ jedne te iste vjere, s istim ciljem i s istom težnjom k Bogu kao najvišoj mudrosti i najvišem skladu.“

Od Mojsija do Tagorea

Najveći prinos autorice izložbe obrada je i tumačenje osam crteža-studija nastalih oko 1938. Na svima njima dominiraju tijela čvrstih i kompaktnih volumena nedvojbeno mikelanđelovskoga nadahnuća. Izloženi crteži neposredna su osnova za četiri kartonska predloška što su naknadno, 1969, instalirana uz kupolu. Likovna kvaliteta crteža svjedoči o promišljanju dekoracije kupole u mediju freske, no neki od sačuvanih dokumenata ukazuju i na razmišljanja o mozaiku kao alternativnom mediju koji bi otpornošću bio kudikamo pogodniji za podneblje Dalmatinske zagore. Kako god bilo, ikonografijski je program dekoracije neobičan. U donjoj zoni prikazani su osnivači velikih svjetskih religija, počevši s onima Irana, Egipta, Indije, Kine i Afrike. Potom slijede tri sloja planeta nad kojima lebde tri niza anđela podignutih ruku prema tijelu univerzuma, unutar kojega je prikazan lik sama Otkupitelja. Takvo čitanje postavljeno je u monografiji Ivana Meštrovića objavljenoj na Sveučilištu Syracuse (1948), visokoškolskoj ustanovi na kojoj je kipar tada predavao i zasigurno je surađivao s autorima tekstova (Norman L. Rice, Harry H. Hilberry, Estelle S. Hilberry). No na izložbi ide se korak dalje u preciznijem ikonografijskom čitanju. Uspoređujući dotadašnju praksu uređivanja kupole figuralnim prikazima s Meštrovićevim postupkom, kustosica Jurić Šabić tumači: „Meštrović se pridržava metaforičkog prikaza nebesa, ali ide dalje od granice jedne religije. Među njegovim prorocima nalaze se predstavnik judaizma, ali i drevne egipatske religije: Mojsije i Faraonska figura. No, kako ćemo doznati iz daljnje analize, on nije prikazao samo utemeljitelje velikih svjetskih religija, već mu je namjera bila odati počast najvećim duhovnim dosezima čovječanstva – kulturi, religiji i umjetnosti.“ Osam protagonista što ih autorica identificira jesu: Mojsije – najveći židovski prorok, Faraon – predstavnik drevne egipatske religije, Muhamed – utemeljitelj islama, Konfucije – kineski vrhovni učitelj, Isus Krist – utemeljitelj kršćanstva, Rabindranath Tagore – predstavnik indijske kulture, Michelangelo – najveći tumač biblijskih proroka u plastičnoj formi te Autoportret Ivana Meštrovića. Zanimljivo je, primjerice, da se figura Isusa Krista iz središta kupole sada premješta među osnivače religija. U središnjem krugu nalazi se opći fenomen Tvorca (Svevišnja sila). Svakako je neobična i pojava Michelangela u ovom interpretacijskom kontekstu, no Zorana Jurić Šabić poziva se na Meštrovićevu jasno artikuliranu misao kako su umjetnost i religija najveći duhovni dosezi čovječanstva, pa se uključenju toga velikana povijesti umjetnosti u ikonografijski program ne treba čuditi. Među predstavnike najvećih duhovnih dosega čovječanstva Ivan Meštrović stavlja i indijskoga pjesnika Rabindranatha Tagorea, koji je u vrijeme dok ga umjetnik prikazuje još živ. Prema navodima iz hemeroteke, Meštrović je sredinom dvadesetih godina prošloga stoljeća namjeravao otputovati u Indiju gdje se trebao susresti s Tagoreom. „Imajući na umu da utemeljiteljima hinduizma zapravo možemo smatrati pjesnike, odnosno tvorce svetih spisa, te ako se prisjetimo Tagoreova poslanja i ugleda, možemo zaključiti da Meštrović odabire upravo njega kao predstavnika indijske kulture“, zapisuje Jurić Šabić. Na primjeru dekoracije kupole crkve Presvetog Otkupitelja moguće je vidjeti kako Ivan Meštrović u ikonografijski program jednoga sakralnog objekta uvrštava vlastiti lik kao i svoje privatne relacije odnosno štovanja, što neće biti izoliran primjer u njegovu stvaralaštvu. Upravo je to napravio i s crkvom Gospe od Anđelâ u Cavtatu.

Iako otavički ikonografijski program nikada nije dovršen i premda je – prema potvrdama Meštrovićeve supruge Olge – sam umjetnik od njega odustao, broj umjetnina koje su realizirane pokazuje nam umjetnikov svjetonazorski obzor.