Postaje do apstrakcije

Matko Trebotić recentnim slikama, premda se nameću nesvakidašnjom apstrakcijom, sveudilj razrađuje arhetipski, sada zaumni krajolik. U potki koja ne pamti motiv zadržane su dvije  priče: o gradnji i razgradnji; o harmoniji i kaosu. Svaka izložena Trebotićeva slika nosi informaciju o usredotočenosti na tlocrt razmrvljen do apstrakcije,  na razgrađeni pojmovnik, možda slovarnik, do pulsiranja znaka. Izložba Zemlja i svjetlo u Radničkoj, kao završna postaja k apstrakciji, možda sumira i nudi čitanje svih Trebotićevih izložbi. Kao što su na razini summe prethodne izložbe svojedobno sabirale, nadograđivale pojmovnik Mediterana, tako recentna izložba sabire pamćenje na Trebotićeve izložbe, sabire ih introspektivno, korak po korak… Doduše, nema više simbolike tlorisa starohrvatske crkvice što iz prostora „zavičajnog muzeja“ projicira pojmove, ali na razini grafema pulsiraju mogući znakovi pismena.

Svjetlost Mediterana VIII, 2014. / Snimio Pero Dragičević

Matko Trebotić umjetnik je koji je s afirmativnim počecima u šezdesetim godinama 20. stoljeća na izvorima suvremenosti zahvatio u fundus zavičajnog muzeja, Heimatmuseum, otvarajući tako nove, originalne mogućnosti pamćenju. Pamćenje tradicije sažeto, zapravo „umanjeno“ do lokalnih obrazaca karakterističnih tlocrta odnosno orisa crkvica građenih prema svojevrsnu predromaničkom uzoru; crkvice s oltarima iza kojih bubre apside uz gomile i suhozide, preslaguju se od zaštitnoga znaka podneblja k zaštitnom znaku umjetnikova životnoga djela. Zavičajni muzej, Siegfrieda Lenza, iz 1978, sjajna je knjiga, jedna od onih koja je otvarala vrata zaboravljene Europe. U prosedeu pojmovnika Umiranja Europe pokrenula je nove kreativne silnice kojima se na likovnoj razini pridružio „njemački đak“ Matko Trebotić. Ključno mjesto puta u apstrakciju bilo je Trebotićevo otkrivanje jednostavne sheme glagoljičkih slova.  Danas, urezujući u naslage boje ili polažući crtice na nijansiranu bijelu podlogu, Trebotić ispisuje svoju zaumnu abecedu koja će nas u stroboskopskom pulsiranju znakova voditi k pamćenju njegovih opusa. Zato govorimo o introspekciji, jer Trebotić zagledan u tragove svoga opusa, u prvobitnu fascinaciju ranokršćanskom i srednjovjekovnom arheologijom, zagledan u prostor djetinjstva, u doživljaj prostora, zagledan u sebe, kreće od prvih slika pod nazivima Zapisi do slojevite teme Grada. U tim okamenjenim krajolicima žive istodobno, kako opsežni tako i mali zapisi, o antičkim lokalitetima, mogućim gradovima, gradotvornim hramovima danas potopljenim u moru svjetlosti, moru bjeline s tragom pismena koja (pars prot toto) svjedoče o izgubljenom a potom pronađenom Univerzumu.

Zaokupljen arheokrajolicima, kako se i naziva cijeli jedan njegov opus, Matko Trebotić odmaknuo se od zemljanih slojeva, izvorno zapisanih u tlocrtu.  S vremenom ga zaokuplja fenomen zrcaljenja, more, voda, nebo; onoga što je u zdencu, što se zrcali u njemu i kad je prazan. Ovdje posredno citiran Papinijev Profondo pozzo di pasato dobiva beskrajan sloj nebeskih sfera. Trebotić je  „nestalnu figuraciju od ljeskanja pučine i lomova svjetlosti“ potvrdio kao tihu iznimku svoga izričaja. Tihu iznimku, jer je uvijek prisutna pozadina preplavila motiv, kao dugo očekivana plima. Na Trebotićevim novim slikama  nema kompozicijskog uporišta, ni čvrste stilizacije. Uočavamo novu umjetnikovu očaranost Svjetlošću, koja je preplavljujući sliku postala motiv, motiv moguće personifikacije duha. Sve je određeno protokom svjetlosti, nejasnim protokom izblijedjela znakovlja. „Kao u glazbi, protok određuje vrijeme, a vrijeme mjerimo ritmom, zvukom i svjetlošću:  stroboskopski efekt“, piše Arnheim. U prethodnom opusu Memoria Mediterranea sadržano je i zadržano vrijeme trajanja poteza, akcenti, pauze, ritam gradnje slike – ubrzano, usporeno, kontemplativno, prosvijetljeno. Ako smo u ranijim fazama, primjerice radovima iz 1995/97, uočavali čvrste oblike, zdanja, tlocrte, vrtove, koji se zatvaraju oko svetišta, s Pamćenjem Mediterana prepoznatljiva čvrstoća u fiksiranju motiva oko kompozicijske okosnice prelazi u svojevrsno zviježđe.

Matko Trebotić ne fokusira više ono što je bilo prije i poslije rušenja posvećene građevine, antičkoga  hrama, ranokršćanske crkve, predromaničke crkvice, ipak ostavlja trag neprepoznatljivih zapisa u kamenu, gradi sliku na temelju apstrakcije tlocrta. Filozof Plotin govori o duhu građevine: „Arhitektura je ono što ostane od zgrade kad joj se oduzme kamen.“ U slikarstvu Matka Trebotića ostala je svjetlost oko zdanja, sjene parapeta, motivi su se rasuli sferama.

Do definicije vlastitoga apstraktnog znaka određena neponovljivim potezom olovke, kista, špatule. Usto umjetnik svjesno određuje svojevrsne transparencije. To su slike zastrte slikama, slike zastrte jednom, drugom, trećom prostirkom. Kroz njih doslovce vidimo duhovnu podlogu, virtualni temelj, možemo kazati, od apstrakcije tlocrta do apstrakcije bez ostatka. Preslojavaju se znakovi i zbrajaju nova značenja. Davno otvorena vrata krajolika ostala su otvorena za duhovna i duhovita preklapanja zaumnoga pisma. Njegova „prelamanja prostora“, kako umjetnik naziva vlastite vizualne upadice, odnosno obrate u rješavanju (iluzionističkog) prostora slike, ostavljaju dojam viziranja paralelnih svjetova, materijalnog i duhovnog, potom se u jednoj točki, u grafemu, susreće duhovno i tvarno. Točka susreta je Zbir, kako je Matko Trebotić svojedobno nazvao jednu od svojih slika. Ukratko, vizirajući prostor napučen jednostavnim čudima, ljepotom pojmova i svjetlosti, u očekivanim, ali začudnim obratima, Trebotić prelama kadar opet k drugoj i drukčijoj slici. Ima tu „kompaktnih slika“ nagomilanih značenjem, dobro organiziranih slika složenih u triptihe, slika koje prelaze ograničenja. Nove slike donose i nešto iz (grafički) drugog medija: kao da su glazbeni zapisi, zapisi istodobno zaboravljene i sasvim nove glazbe. Ritmički niz znakova rasut po platnu, kao po nebeskom svodu, ponavlja, unutar strukturalno i gestualno slikarski kultivirana kadra svojevrstan refren koji nas u tvarnosti kombinirane tehnike, u naslagama tonova boje opet, u nekom davnom odjeku,  podsjeća na umjetnikovo iskustvo enformela.

Nije to neoenformel, ni neka izvedenica, citat. To je mjesto kreativnoga pamćenja, pamćenje iskustava, pa i pamćenje vremena ekspanzije i nade, od prije pedesetak godina. Novo slikarstvo Matka Trebotića, premda određeno lirskim ekspresionizmom, koji se na nov način približava tehnološkoj nekonvencionalnosti miješanja medija, nadilazi jezik apstrakcije zapisan u povijesti suvremene umjetnosti pa tako i enformela. Jer to se slikarstvo, ipak, kontinuirano osvrtalo za motivom i nalazilo ga u elementarnom, gradotvornom, egzistencijalnom znaku pravokutnika, u tlocrtu svetišta, polukruga, križa, ali ga sa sabiranjem pamćenja Mediterana, pronalazi i u svojevrsnoj božanskoj potki – u svjetlosti, koje danas u Radničkoj galeriji otkrivamo kao čudo. Zagledan u europsku kulturnu baštinu, u prostor beskrajne slobode ovodobne umjetnosti, s tisuću mogućih čitanja pravaca i trendovskih obrazaca, zagledan u sebe, Matko Trebotić dolazi do dematerijalizacije sadržaja slike, do zaumnog abecedarija.