Nujnost i splin

Nedavno sam kao potpis pod jednu fotografiju ili kao komentar napisala: nujnost. Riječ je u publici izazvala dragost prisjećanja na nešto što je vjerojatno već u depou pasivnoga rječnika. Ja sam je upotrijebila zato što je ugođaj na slici proizveo u meni upravo takav osjećaj. Kakav točno? Što zovem nujnošću? To je neveseo, otužan, sjetan, melankoličan osjećaj. Ili, još bolje, to je smjesa svih njih.

Kraj siječnja, toga „mjeseca otrežnjenja“ (ako još ima onih koji su „ludo“ priveli kraju još jednu recesijsku godinu) već mi je godinama prožet takvim ugođajima sjete i nujnosti. Svaka nova godina samo mi skraćuje život, moja budućnost ne može biti bolja i zdravija od onoga što je iza mene, preda mnom više nema ni živoga „predziđa smrti“ prijašnjih generacija, jedino što očekujem jest da prvi otkos budem ja, a ne da se poremeti kronološki red. Ni atmosferilije koje me okružuju nisu daleko od sumornosti. Volim biti u suglasju s prirodom.

U „otmjenim“ okolnostima ugodne i bezbrižne dokolice možda bih se poslužila i tuđicom: splin. No takvu dokolicu već dugo ne poznajem. Kad sam jednom (davno bješe to) dobila na dar zbirku pjesama u prozi ­Spleen Pariza Charlesa Baudelairea, nisam imala pojma što znači spleen. Tada to nisam ni mogla znati. No moji su odrasli valjda mislili da sam vunderkind, pa sam često dobivala knjige koje mojoj dobi nisu odgovarale. Dakako, nije to bilo neprimjereno štivo koje bi me zbunilo ili užasnulo. Bile su to mahom knjige iz umjetnosti (npr. krasna Skirina izdanja El Greca, Rembrandta, slikara Montmartrea), koje sam gledala kao slikovnice. Najčešće sam ih listala dok sam bila bolesna (a onomad su djeca sve bolesti morala preležati u krevetu, bez šetanja po stanu), tako da sam i nujnost i splin povezivala s „otmjenom dosadom“, bolećivošću i obiljem mirna vremena. Gdje li je sad to krasno dokoličarsko vrijeme?!

No misleći o splinu i kasnije, sve sam više uviđala da ta riječ nije jednoznačno objašnjiva, pa sam zaključila da je s njom kao i s bojama. Koliko god se upinješ da ih komu dočaraš, boje u tvojem oku neće odgovarati onima u oku tvojega sugovornika. Isto je i s glasom. Ne možeš opisati njegovu boju, timbar, zvonkost, muklost, visine i dubine onomu tko ga nije čuo. Mislim da su takve riječi i nujnost i splin.

Engl. riječ spleen, danas već grafijski prilagođena kao splin, znači otprilike ono što se misli da prati umjetnike, jer splin nije proširen među rudarima ili radnicima koji su cijepljeni protiv njega teškim fizičkim radom. Nisam čula ni da napada žene koje po cijele dane rade u vodi na rižinim poljima, a ni one zaposlene u našoj posrnuloj ribljoj industriji. Spleen / splin je tuga, jad, dosada, sumornost, mrzovolja, mrzovoljnost, nujnost, pa i ćudljivost. Sve to izvire iz grč. splén, što se preko engl. spleen usidrilo mahom kod dekadentnih pjesnika. No tim ljepodusima ipak ne upravlja samo njihova preosjetljiva pjesnička duša nego, možda još više, ipak njihovo tijelo. Naime, engl. spleen prvotno znači slezena, a tek su figurativna značenja mrzovolja, žučljivost, napadaj zlovolje, sjete; ima i jedno izrazito neugodno značenje, vrlo daleko od svake „otmjene profinjenosti“: iskaliti žuč na kome. Taj organ proizvodi bijele krvne stanice koje služe u obrani organizma, pa ako ta obrana popusti ili zakaže, na čovjeka se može nalijepiti štošta. Tada on postaje razdražljiv, mrzovoljan, tužan, neveseo, a sve zato što je zapravo zabrinut. Jer je pridjev nujan (neveseo, tužan, sjetan) razapeo široku lepezu značenja i u tom smjeru.

Kad se tko ražalosti, rastuži, sneveseli, kažemo da se snuždio, da je postao snužden. I u glagolu snužditi se i u pridjevu snužden lako se vidi nužda. Kako bi nujan bio povezan s nuždom? Preko glagola nuditi, iz kojega se i izvodi. Suglasnik j (kasnije i ž) možda je nastao i od tal. noia, dosada, dosađivanje, čamotinja, uznemirivanje (uporno dosađivanje). Danas nuditi znači: pružiti komu što s molbom da primi. No ako taj ne prihvati otprve, ponuđači pribjegavaju nagovaranju, poticanju i opetovanom pozivanju da što uzme. S vremenom pristojno nutkanje može iz uljudnosti skliznuti u nešto sasvim drugo. To prvotno značenje glagola nuditi sačuvalo se u stsl., polj. i rus.: 1. siliti, nagoniti, primoravati, prinuditi, a onda i 2. dosađivati. Ako te tko primorava na rješenje koje sam ne bi izabrao i time ti dosađuje, osjećaš se sve bjednije, jadnije i bezizlaznije. Nujnost često ide ruku pod ruku s apatijom, pasivnošću i bezvoljom. No ni nuditi ni nukati nisu baš bezazleni: potječu iz ie. korijena *nau / *nu, što znači mučiti do iznemoglosti! Njem. Not znači nužda, no stprus. nautis značilo je bijeda. To u češkom znači nouze, a u ruskom nuždá (stiska, bijeda, oskudica). Premda nam danas nužnik znači samo zahod, mjesto na koje nas je natjerala nužda (velika ili mala), nužnik je nekoć bio i čovjek u nuždi. A čovjek koji je u nekoj stisci, bijedi, nuždi, siromaštvu – on je potrebit. Svjedoci smo da oni koji danas provode medijsko-
-političko-jezični teror nad ostacima ostataka normalnih građana misle kako treba izbaciti potreban i mjesto njega uvesti potrebit, jer je potonji navodno nepravedno istisnut od mrzitelja svega što je hrvatsko. Znači li to da bi pridjev potreban trebalo i u negiranom obliku unakaziti u nepotrebit?! One koji slabo što znaju lako je, pogotovo „s položaja“, zaplašiti svime i svačime, a geslo: tako se to danas hrvatski kaže ima, premda iz domene rekla-kazala, veću snagu od svega što piše u knjigama. Stručnima, dakako. Dakle, potrebno je da se pobrinemo za potrebite. Jer potrebit znači siromašan, koji u čemu oskudijeva, koji je u nuždi, koji za čime ima potrebu. Prva kitica pjesme Junak iz Like (tekst Ivan Trnski, glazba Albert Ognjen Štriga) lijepo nam to pokazuje: „Nek sam siromah, nek sam potrebit / zdravljice bujno, čist mi je zrak.“ I još nešto. Od pridjeva potreban može se načiniti prilog, potrebno. Od pridjeva potrebit nema priloga. Zašto su naši ljudi skloniji pogrešnom nego pravilnom?