Nemoć ljubavi u moći smrti

Hedda Gabler, premijerno izvedena 30. siječnja u varaždinskom HNK-u i u režiji Ksenije Krčar, počinje u atmosferi iščekivanja susreta s novim prostorom života u vili obrubljenoj gredicom crvenih ruža – u dnevnom boravku opremljenu modernim četvrtastim crvenim stolićem s čašama i pićem, velikim crvenim kanapeom i crvenim radnim stolom do kojega stoji rostfraj kanta za smeće – u vili u koju se s bračnog putovanja vratio bračni Tesman; muž JØrgen i njegova žena Hedda. U drugom planu, odijeljenu prozirnom gazom, nalazi se dnevna soba sa stilskim namještajem, a u trećem planu kroz prozor se vidi neuredni tmurni krajolik, proplanak koji u daljini nestaje u magli.

Hana Hegedušić i Ivica Pucar / Snimio Darko Gorenak

U doba kada je Ibsen napisao Heddu Gabler, 1890, već je bio napustio tematiku svojega realističkog razdoblja obilježena velikim i uspješnim dramama: Stupovi društva, Lutkina kuća (Nora), Sablasti i Neprijatelj naroda, u kojima se obračunao s tadašnjim građanskim društvom. Novi korak u širenju tema opusa učinio je 1884. napisavši Divlju patku, od kada postupno napušta socijalnu tematiku i započinje s istraživanjem čovjekovih unutarnjih sadržaja, njegove savjesti opterećene iskustvima života, kada unosi i simbolične elemente unutarnjih razornih sadržaja.

Taj razorni sadržaj, te demone, u sebi ima Hedda. Opterećena je nerealiziranom nezaboravnom ljubavlju s pjesnikom Ejlertom LØvborgom, za koju se ne može reći je li bila više egoizam, ljubav ili mržnja. Ili možda suparništvo u traženju svojega ja i obračun s nekim tko je voli drukčije nego bi ona htjela? U traženju svojega biti ona sve oko sebe vidi kao zrcalo u kojem traži sliku te nerealizirane ljubavi. Zrcalo se rasprsne u trenutku kada sazna da je novo i najbolje LØvborgovo djelo nadahnuto ženom koja nije ona. Tada se odluči na svoje „djelo“; žrtvujući sebe žrtvuje onoga zbog kojega živi, labilnog i alkoholu sklona LØvborga. Pošto je LØvborg na njezino inzistiranje ispio čašu alkohola koju nije smio popiti, demoni učine svoje; ode na zabavu gdje izazove skandal. Njegovo psihičko potonuće potpomogne i otkriće da je izgubio dijete, kako je krstio svoje životno djelo, koje je „čista duša“ gospođe Elvsted, kako je ujutro shrvan rekao Heddi. Čuvši to Hedda mu umjesto djela, koje je bilo ostalo u stolu muža, daje pištolj i sugerira mu da se ubije. Zatim spali djelo. Nakon što se saznalo da se LØvborg ustrijelio i mislilo da je s njim nestalo i njegovo najbolje djelo pojavi se gospođa Elvsted, koja je sačuvala originalne zapise. Tada Hedda dovrši svoje započeto „djelo“ – i sama se ustrijeli.

Hedda Gabler kako ju je zamislila i redateljski realizirala Ksenija Krčar nije samo žena koja žudnju za srećom vidi u žudnji za smrću, nego je osoba koja se svim silama nastoji i ženski emancipirati, biti više od žene uspješnoga muža i majke. Želi se potvrditi i „djelom“ koje rastvara njezinu demonima zla obuzetu nutrinu; beskrupulozna je u namjeri poput američkih masovnih ubojica koji ubojstvima žele barem na trenutak biti dio javnosti i života svih koje smatraju krivima za svoje živote. Po tome je Hedda suvremena i više nego ju je Ibsen zamislio.

Već pomno osmišljeni i složeni scenografski detalji scenografa Svena Stilinovića i kostimi Ide Križ Posavec Drašković najavljuju tu suvremenost prožetu fragmentima Heddine prošlosti. Ali taj prostor dramskoga događanja nije samo prostor koji asocira na suvremeno pročitanu Ibsenovu davno napisanu tragičnu dramu, nego je zapravo prostor koji nudi suvremenu nervnu rastrganost i nesigurnost Heddina novoga života. To je mjesto gdje se već na početku predstave prožimaju osjećaji nezadovoljstva, histerični ispadi i usudnost koju Hedda svakim svojim postupkom ne samo provocira nego i priziva.

Odmah je jasno da se ne predaje fatumu smrti niti je vodi žudnja za životom. Najmanje je fascinirana sviješću kako je njezina odluka da se uda za perspektivnoga profesora rješenje za njezinu odveć plahu, egoističnu, neukrotivu i njoj samoj često nejasnu narav. Iako pokušava biti žena koju su umnogome ukalupile norme građanskoga odgoja, istodobno se ne miri s pravilima građanskoga ponašanja. Njoj je to oklop iz kojega želi van, ali je u tome sputavaju obziri koji se povremeno jave kao nešto što bi je moglo negativno etablirati u njezinoj borbi da, iako žena, bude ravna muškarcima.

Kako bi pobjegla od uspomena i sjećanja, utječe se instinktu izazova koji joj postaje razlog da se pobuni i suprotstavi novom životu, kojim ne želi prebrisati i zaboraviti stari. Histeričnim ispadima nastoji opravdati nezadovoljstva situacijama u koje se dovela, ne toliko svjesno koliko iz hira, kako bi dokazala što nikako nije moguće dokazati ljudima koji je okružuju. Stalno između života i smrti, vreba trenutak da oboje sjedini. No ono što se provlačilo kao glavna nit predstave nije se realiziralo kao uvjerljiv umjetnički rezultat. Ambicioznost redateljice ni ona sama ni glumci nisu uspjeli pretočiti u uvjerljive likove. Istina, svi su glumci, a najviše Ljiljana Bogojević (teta Juliana) i Hana Hegedušić (Hedda) imali dobrih i točnih trenutaka, ali ti trenuci često su ukazivali na nekonzistentnu cjelinu.

Veliki je problem predstave loša artikulacija i slab scenski govor glumaca, koji je gotovo postao pravilo na našim kazališnim pozornicama. Većini naših glumaca nije jasno, a i redatelje to malo zanima, da postoji razlika između privatnosti izrečene scenskim govorom i privatnog govora, koji može zvučati uvjerljivo u lošim sapunicama, ali ne i u dobrim kazališnim predstavama.