Lov na švicarski franak

Švicarska središnja banka (SNB) iznenada je 15. siječnja 2015. prestala braniti tečaj švicarskog franka u odnosu na euro. Ta bi vijest, kao i sve ostale u vezi s tržišnim i spekulativnim promjenama tečaja valuta, zasigurno nezapaženo prošla u Hrvatskoj da dio građana nema stambene kredite vezane uz švicarski franak.

U Hrvatskoj se od 2004. nude stambeni krediti vezani uz švicarske franke. Kamatna je stopa na takve kredite uglavnom bila povoljnija od kredita vezanih uz eure te je dio građana naivno i lakovjerno mislio da se povoljnije zadužuje, dok su manje solventnim građanima banke ostavile jedinu opciju dobivanja kredita vezana uz švicarski franak. Takav financijski proizvod uglavnom su osmislile austrijske banke plasirajući ga u gotovo sve tranzicijske zemlje. Ti bi krediti bili nebitni da se nije dogodila velika recesija 2007. i da švicarski franak, kao spekulativna valuta, ali i sigurno utočište u vremenima krize, nije počeo jačati u odnosu na euro, a time i u odnosu valutu.

Hrvatska narodna banka

Banke su prilikom odobravanja kredita isplaćivale kune, a kredit vezale uz švicarski franak. Krediti su samo djelomično financirani iz depozita i međubankarskih depozita, dok su u najvećoj mjeri financirani izvedenicama, konkretno FX swapovima s bankama majkama. FX swap je bankarski i financijski instrument koji se sastoji od promptne kupnje (FX spot) i terminske prodaje (FX forward) na određeni datum u budućnosti po fiksno određenu tečaju. U načelu, to je kratkoročna pozajmica jedne valute uz zalog druge. FX swapovi su kratkoročni jer valutno je tržište vrlo rizično i spekulativnoga je karaktera. Terminska prodaja uglavnom se koristi kao zaštita od tečajnoga rizika kada poslovni subjekt prihode ostvaruje u jednoj, a obveze u drugoj valuti. U konkretnom primjeru to znači da su hrvatske banke zamijenile obveze u eurima za obveze u švicarskim francima i da su se nakon kratkog vremena ponovno vratile na početne pozicije, a valutni rizik promjene tečaja švicarskog franka prebacile krajnjim korisnicima kredita – građanima. Dakle, građani su se zadužili u švicarskom franku; dospjeli anuiteti plaćali su se u francima denominiranim u kune prema tečaju na rok dospijeća te su na taj način počeli ovisiti o burnim promjenama na valutnim tržištima. Dakako, kao što su banke zaštitile svoje pozicije, tako su i građani trebali moći osigurati svoju poziciju. No ni jedna banka ili osiguravajuća kuća nije imala takvu ponudu ponajprije jer je naše tržište plitko i nerazvijeno, a s druge strane kretanje franka ili bilo koje druge valute na tako dug rok toliko je nepredvidivo da je takav potez odveć rizičan i znači čisto kockanje. Pritom, takav novi proizvod stvorio bi dodatne troškove i preuzimanje dodatnog rizika, na što banke nisu bile prisiljene jer je zakonska regulativa posredno dopustila prebacivanje valutnoga rizika na klijente. Dakle, banke su sofisticiranim i prosječnom građaninu nepoznatim bankarskim i financijskim instrumentima osigurale i umnogostručile novac, ali i svoju zaradu.

Upozorenje HNB-a

U biltenu o bankama iz kolovoza 2006. HNB je analizirao moguće rizike kredita s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Analiza je obuhvatila kredit vezan uz švicarski franak uz promjenjivu kamatnu stopu jer: „banke u posljednje vrijeme u svojoj ponudi naglašavaju upravo takve kredite“. Usporedbom dugoročnoga kredita vezana uz švicarski franak pokušalo se predvidjeti moguće kretanje anuiteta u godinu dana u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i promjenu tečaja švicarskog franka i kune. HNB napominje „da nije moguće procijeniti kretanja anuiteta za razdoblje dulje od godinu dana na temelju historijskih kretanja“. Prema analizi, HNB ističe da maksimalno povećanje anuiteta u godinu dana može biti 17,8 posto, a da se glavna neizvjesnost može očekivati od rasta promjenjive kamatne stope, a manjim dijelom od promjene tečaja. Nakon što su to objavile jedne dnevne novine u Hrvatskoj, banke su smirivale građane kazavši da do rasta kamata neće doći, a HNB spominje projekciju rasta od 17,8 posto kao najgori mogući scenariji. HNB izrijekom ne govori da su krediti vezani uz švicarski franak rizični za korisnike već da „navedena analiza pokazuje da građani pri odabiru načina financiranja putem kredita unaprijed trebaju percipirati navedene rizike i pokušati s njima uskladiti glavnicu kredita i posredno anuitete, na koje najčešće ne mogu utjecati budućim vlastitim prihodima“. Iz analize je vidljivo da analitičari u HNB-u nisu predvidjeli moguću globalnu recesiju, a posredno time i veliki rast švicarskoga franka u odnosu na druge valute.

Prvi eksplozivni rast tečaja švicarskog franka dogodio se sredinom 2011, kada je Švicarska središnja banka zbog negativnih utjecaja na švicarsko gospodarstvo „zamrznula“ tečaj na 1,2 švicarska franka za euro. Godinu prije švicarski je franak u odnosu na kunu ojačao 20 posto. Tako, primjerice, početkom 2015, nakon otplate trećine vremenski ugovorena kredita, glavnica uopće nije bila umanjena, nego suprotno – bila je uvećana. Razlog je prozaičan, jačanje švicarskoga franka u odnosu na kunu. Sukladno tome i anuiteti su bili uvećani, iako je njihov nominalan iznos u francima ostao donekle isti, ovisno o kretanju promjenjive kamatne stope. Sredinom 2011. osnovana je i Udruga Franak, koja zastupa interese građana s kreditima vezanim uz švicarsku valutu. Tako je 2012. pokrenuta kolektivna tužba protiv osam banaka koje su izdavale kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Nakon nepravomoćne presude iz 2013, koja je išla u prilog tužiteljima, pravomoćna odluka Visokoga trgovačkog suda iz 2014. dijelom je potvrdila nepravomoćnu presudu o ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali i utvrdila da je valutna klauzula sukladna Zakonu o obveznim odnosima te time dezavuirala prvobitnu presudu o konverziji kredita vezanih uz franak u kunske kredite.

Slabost institucija

Hrvatska kao i dalje tranzicijska zemlja nema dovoljno snažne neovisne institucije koje bi štitile interese pojedinih grupa (u ovom slučaju korisnike kredita) naspram organiziranih i profesionalnih (i uglavnom inozemnih) bankarskih i ostalih gospodarskih subjekata. Politički je sustav temeljen na klijentističkom i nepotističkom modelu djelovanja, a dosad smo vidjeli nekoliko velikih presuda za korupciju i najvišim državnim dužnosnicima. Pravosudni je sustav trom i inertan, premrežen interesima političke i ekonomske elite te stoga ne uživa povjerenje građana. Civilne institucije koje bi na primjeren način štitile interese potrošača nisu u dovoljnoj mjeri razvijene, a financijska je pismenost građana nedostatna. Središnja se banka Hrvatske pritom uljuljkala u gospodarsku inerciju s pomoću ostvarenja stabilnosti cijena te propustila kreirati neovisnu makroekonomsku i monetarnu politiku iako ima kapaciteta za takvo djelovanje jer je naprosto – samostalna.

Stoga, najveća je krivnja HNB-a što u početku nije ograničio, a poslije i potpuno zabranio, izdavanje kredita indeksiranih u švicarskom franku. Primarni je interes HNB-a, osim proklamiranih ciljeva, i zaštita građana, a ne omogućavanje bankama ostvarivanja ekstraprofitne dobiti. Nadalje, HNB nije predvidio nadolazeću globalnu recesiju, iako ju je Robert Shiller još 2005. u drugom izdanju Irrational Exuberance najavio, jednako kao i Nouriel Roubini i Max Otte tijekom 2006. Isto tako, nemala je krivnja Vlade, koja je moći izvršnog djelovanja mogla utjecati na kreiranje politika i zakona u korist građana ili utjecati na druge institucije da djeluju u njihovima interesima.

Nažalost, sve naše vlade uglavnom su bile zauzete stranačkim i partikularnim interesima, a do prije nekoliko godina vanjska se politika svodila na procese euroatlantskih integracija koji, danas kada su ostvarene, ne polučuju očekivane rezultate jer u državi i dalje po­stoji paradigma inercije i svojevrsna ležerno-rentijerskog mentalnog sklopa.

Drugo, ne manje bitno, hrvatske su banke uglavnom u stranom vlasništvu. Takva vlasnička struktura, neovisno koliko zvučalo klišeizirano i patetično, ipak u velikoj mjeri onemogućuje stvaranje i realiziranje razvojnih politika. Bankama je, kao i ostalim poslovnim subjektima, ipak primarni interes dobit, a ako postoje lakši i jednostavniji načini za njezino ostvarivanje, tada se sigurno oni teži, kompliciraniji i posebno rizičniji neće ni razmatrati. Zato je u Hrvatskoj, neovisno o međunarodnom kreditnom rejtingu, kapital mnogo skuplji i teže ga je dobiti za poduzetničke i druge tržišne pothvate karakteristične za zemlje s dugogodišnjom tržišnom ekonomijom.

Nemoralno
stjecanje profita

Hrvatska je šira javnost tek potkraj 2008. saznala za ekonomsku krizu širih razmjera, dok su je profesionalni bankari, burzovni spekulanti i analitičari mogli uočiti još sredinom 2007. HNB je stoga morao tada, kao i austrijska središnja banka 2008, donijeti zabranu plasiranja kredita vezanih uz švicarske franke. Građani nisu znali niti su dužni znati složene valutne i bankarske instrumente sukreiranja kreditnoga novca ako se njihov odnos temelji na načelu bona fide. Za građane je vrlo rizično, ako krediti nisu zaštićeni ili ako domaća valuta nije vezana uz stranu, imati kredite u stranim valutama, a prihode ostvarivati u domaćoj valuti jer su valutne promjene učestale i nepredvidive. Pritom, banke su pažnjom dobrog gospodarstvenika morale upozoriti uzimatelje kredita u francima na pojačani valutni rizik.

Moralno propadanje i stjecanje profita ispred svega učinile su financijski sektor pokretačem i najvećim krivcem za globalnu recesiju i socijalnu krizu. Kao što je Joseph E. Stiglitz u članku na Project Syndicate napomenuo: „To i dalje prouzrokuje neizrecive patnje u Sjedinjenim Američkim Državama gdje su milijuni vlasnika nekretnina izgubili svoje domove, te sada isto prijeti i milijunima ljudi u Poljskoj i drugdje koji su uzeli kredite u švicarskim francima. Zapravo, kreditori su odgovorniji jer su to sofisticirane financijske institucije, dok su dužnici često znatno slabije upoznati s volatilnošću tržišta i rizicima povezanim s raznim ugovornim aranžmanima. U biti, znamo da su američke banke zapravo vrebale svoje dužnike i iskorištavale manjak njihova financijskog znanja.“

U skladu s demokršćanskom i socijalno-pravnom tradicijom koju Hrvatska baštini, konačno rješenje moralo bi zadovoljiti socijalnu koheziju građanstva. Ono bi moralo biti opće, a ne partikularno, no pritom ne smije povrijediti pravni sustav kao jamstvo sigurnosti izvršavanja ugovora. Stoga se u ovom slučaju može i mora primijeniti klauzula rebus sic stantibus, dakle izmjena ugovora da bi se istodobno zaštitile obje strane te bile spremne i u mogućnosti ostvariti svoja prava i izvršiti obveze. Sukladno tomu, sud treba donijeti rješenje koje će biti pravično, a ne pravedno.