Kristalna jasnoća zvuka

Iako poznatiji kao skladatelj, Ludwig van Beethoven bio je i iznimno cijenjen pijanist. U svojem je stvaralaštvu tako često posvećivao pozornost svojem prvom instrumentu, klaviru, napisavši za glasovir pet solističkih koncerata koji su se do današnjega dana zadržali u samu vrhu omiljene pijanističke literature. Za njegov je stil na razmeđu klasicizma i romantizma potrebna svijest o povijesnim datostima klasičnoga  lepršavog izvođenja na klavijaturi, ali i doza individualnog izraza, boje, artikulacije i fraze. Upravo u tome dva školska primjera izvedbe dvaju najpoznatijih Beethovenovih klavirskih koncerata iz skupine (Treći i Peti) dogodila su se na dvije večeri zaredom početkom ovog mjeseca u KD Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.

Dubravka Tomšič Srebotnjak sa Simfonijski orkestrom HRT-a / Snimio Dinko Bažulić

Na prvoj večeri, održanoj 5. veljače, u Majstorskom ciklusu HRT-a uz Simfonijski orkestar HRT-a pod vodstvom maestra Vladimira Kranjčevića u programu posvećenu uspomeni na prije godinu dana umrla maestra Milana Horvata, nastupila je proslavljena svjetska hrvatsko-slovenska pijanistica Dubravka Tomšič Srebotnjak. Beethovenovim je koncertom prikladno obilježeno sjećanje na maestra koji je i sam bio vješt pijanist diplomiravši taj instrument u klasama Melite Lorković i Svetislava Stančića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Pijanističin je izbor bio Beethovenov Treći klavirski koncert u c-molu, op. 37, pomalo klasičniji od ostalih u skupini uz uobičajeni orkestralni uvod na početku. Njezin je dodir na tipkama od prvoga tona bio odmjeren, do krajnosti kontroliran, bez ikakvih pretjeranih gesti i umjetne namještenosti. Prirodnost, mladenačka svježina i jednostavnost sviračkog poziva u srži je njezina umijeća kojim ni u trećoj dobi ne prestaje oduševljavati publiku diljem svijeta. Klasičnoj perlastoj briljantnoj tehnici pridodala je raskošnu boju romantičarskih kontura uz obilno korištenje pedala, što nimalo nije zamutilo jasnoću njezinih tema. Maestro Kranjčević pazio je da orkestar ne prevagne u tutti-dijelovima, a pojedina blijeda orkestralna iskakanja glazbala koja su trebala dijalogizirati  s dionicom klavira premalo su uživljeno pratila nezaboravno dojmljivu i nadahnutu interpretaciju Dubravke Tomšič Srebotnjak. Oduševljeni pljesak s ovacijama u publici izmamio je ponavljanje cijeloga trećeg stavka u dodatku programa.

Samo večer poslije, 6. veljače, u Crvenom ciklusu Zagrebačke filharmonije gostovao je američko-francuski pijanist srpskih korijena Eugen Indjić. Unatoč tomu što živi dalje (u Parizu), češći je gost hrvatskih koncertnih prilika od po majci Dubrovčanke Dubravke Tomšič Srebotnjak. Nakon prošlogodišnjega solističkog recitala uoči Međunarodnoga pijanističkog natjecanja EPTA Svetislav Stančić na kojemu je bio predsjednik ocjenjivačkog suda, nastup s Filharmonijom logični je nastavak njegova višegodišnjeg kontakta s hrvatskom glazbenom scenom. Njegov je izbor pao na veličanstveni posljednji klavirski koncert u Beethovenovu opusu, peti u njegovu „junačkom“ tonalitetu, Es-duru, kojim je obojena i njegova simfonija Eroica – Peti koncert nadimka Carski. Carski je bio i ton kojim je Indjić od početka djela oduzeo dah publici otkrivši magnetski kontakt sa Stainwayom Lisinskog u solističkom uvodu s karakterističnom kadencom. Iskoristivši prigodu da muzicira sam, bez orkestra, prepustio se šopenovskoj sanjarskoj frazi u skladu sa svojim karakterom, pomalo udaljen od Beethovenova doba. Uslijedio je orkestralni ulomak punog zvuka u kojem je do izražaja došla novina u sjedenju svirača koju je prigodom svojeg debija s orkestrom Zagrebačke filharmonije uveo njezin gost, mladi njemački maestro Jesko Sirvend. S drugim violinama na desnom rubu orkestra, a s violončelima i kontrabasima udaljenima u pozadini scene iza klavira Beethovenov je orkestralni slog zvučao svježe i prozračno. U tom svojstvu kao da je lakše uspostavljena veza sa solistom, kojega su filharmoničari bez muke pratili u dahu i bili sjena njegova nosivog tona. Glavna odlika pijanistova muziciranja kristalna je čistoća u piano dinamici u kojoj ne gubi karakteristično magnetski zvuk na klaviru.

Od uvodnog šopenovskog dijela do mocartovskoga tokatnog finala u kojemu je svaki ton bio zasebni biser, Indjić nije prestajao ispjevavati svoju solističku dionicu. Uspio je zagrijati atmosferu te prohladne večeri kada zbog kvara na zagrebačkoj Toplani u Lisinskom nije bilo grijanja te je oduševljenu publiku nagradio  čak dvama dodacima karakterističnim za njegov neizostavno romantičarski duh: Chopinovom Mazurkom u f-molu, op. 7 i Debussyjevim preludijem Vatromet.