Književnost u raljama časopisa

U vremenima kada sve više teoretičara i analitičara upozorava na činjenicu da je ono što smatramo stvarnošću dobrim dijelom zapravo samo privid koji stvaraju (mas)mediji, propitivanje medijske posredovanosti bilo kojeg aspekta ljudskog života pokazuje se kao nužnost. Pogotovo je to važno za područje umjetnosti koje je uvelike ovisno o posrednicima. U književnosti primarnu su ulogu medijatora dugo držali tiskani mediji, među kojima posebno mjesto pripada časopisima. No unatoč njihovu veliku broju i važnosti, u hrvatskoj im je (književnoj) znanosti, pa i u najnovije vrijeme tzv. medijskog obrata, posvećivano (pre)malo pažnje. Na zadovoljavajućoj razini prepoznata je možda tek njihova uloga pohranitelja književne komunikacije, ali i to tek onih poznatijih. No moderan i sveobuhvatan te teorijski osviješten pristup proučavanju hrvatske književne periodike kao jednom od važnih medija hrvatske književnosti (i kulture) i implikacijama koje iz toga proizlaze dao je književni povjesničar i kritičar Vinko Brešić, profesor novije hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, o čemu svjedoči i njegova novoobjavljena knjiga Praksa i teorija književnih časopisa.

Izd. FF Press, Zagreb, 2014.

Autor velika broja studija i kritika, desetka znanstveno-stručnih knjiga te priređivač dvadesetak djela hrvatskih pisaca 19. i 20. stoljeća, Brešić pripada najvažnijim suvremenim proučavateljima tzv. novije hrvatske književnosti. No posebno važan prinos dao je upravo studiju hrvatske književne periodike, za koje je područje zanimanje pokazao još u doba pisanja disertacije (1983), koju je u prerađenu obliku poslije i objavio (Časopisi Milana Marjanovića, 1990). Stavljanje istraživačkoga žarišta na pitanja hrvatske periodičke tradicije institucionalizirao je 1997, kada je pokrenuo i do danas vodi znanstvenoistraživački projekt Hrvatska književna periodika, čiji su se plodovi – a govorimo o dosad objavljenih trinaest knjiga i još nekoliko u pripremi – manifestirali putem biblioteke Periodica Croatica, koju je također pokrenuo i uređivao, a u sklopu koje je objavljena i njegova najnovija knjiga.

Riječ je, dakle, o knjizi nastaloj nakon višegodišnjega vlastitog sustavnog istraživačkog rada, čemu je zasigurno pridonijelo i iskustvo vođenja pomno osmišljena projekta, kojem je bio cilj, kako navodi njegov voditelj, popisati, opisati i interpretirati sve hrvatske književne časopise. Važan prinos tomu cilju daje upravo ta knjiga u kojoj je Brešić okupio veći dio svojih dosad objavljenih radova koji se na ovaj ili onaj način tiču časopisa. Na te sam Brešićeve studije, eseje, osvrte i izlaganja povremeno nailazio u različitim časopisima, zbornicima ili skupovima i već se tada moglo nazrijeti kako su to kamenčići koji će jednom tvoriti zajednički mozaik. Upravo se to i dogodilo – sakupljeni u korice iste knjige Brešićevi radovi tvore sliku o najvažnijim časopisima, tendencijama i akterima hrvatske književnoperiodičke tradicije od početaka do suvremenosti, vodeći računa i o onima zaboravljenima i zapostavljenima. Iako treba napomenuti da knjiga, koncipirana kao zbornik dvadeset i sedam autorovih radova, ipak nije, niti joj je to namjera, sintezan pregled cjelokupne hrvatske književno-periodičke tradicije. Do toga cilja autoru nedostaje još samo korak koji će, vjerujem, jednoga dana i učiniti.

Moderno čitanje časopisa

Osim nakane usustavljivanja pozitivističke građe, Brešićev pristup istraživanome korpusu karakterizira i visok stupanj teorijske osviještenosti, koji povremeno zalazi u područje teorije medija. Naime, autor ne promatra časopise samo kao pasivne prenositelje komunikacije, nego ih shvaća kao aktivne sustvaratelje vlastitih sadržaja. U tom smislu stalo mu je do prepoznavanja strategija i mehanizama koji su utjecali na njihove poetike, a koje redovito pronalazi (i) u izvanknjiževnim kontekstima, što ga dovodi do teze o časopisima kao primarno društvenim, a ne (samo) književnim činjenicama. Shvaćajući časopise na takav način Brešić se razlikuje od Šopova Isusa koji nekritički čita novine i vjeruje svemu što u njima piše u poznatoj pjesmi, s kojim se motivom poigrao u uvodnoj raspravi u knjizi. Brešić, suprotno tomu, propituje prirodu časopisa kao medija, a samim time i sadržaj poruka koje prenosi, a zapravo sukreira. Drugim riječima, Brešić u najboljoj tradiciji medijske kritike pokazuje svijest o manipulativnim obilježjima medija, odnosno sumnja u sliku (književnosti, društva) koju oni proizvode. Takav medijsko-recepcijski pogled na hrvatsku književnost, koji je prakticirao i u ranijim radovima, Brešićev je kapitalan prinos razumijevanju ne samo hrvatske periodike nego i novije hrvatske književnosti u cjelini, na koju su časopisi uvelike utjecali. Osim toga, izdvojeno mjesto među časopisoslovcima i povjesničarima književnosti pripada mu i s obzirom na činjenicu da se jedini bavi cjelokupnom tradicijom hrvatske periodike, a ne samo pojedinim vremenskim odsječcima, generacijama, urednicima…, o čemu najbolje svjedoči i njegova najnovija knjiga.

Vinko Brešić

Periodička praksa

Članci u knjizi logično su podijeljeni na poglavlja Praksa i Teorija sukladno naslovu, odnosno ovisno o tome opisuju li ostvarenu praksu pojedinih časopisa, urednika ili izdavača ili govore o teorijskim spoznajama o časopisima kao mediju, odnosno svojevrsnu žanru, kako ga Brešić tretira. Članke u kojima govori o praksi mogli bismo podijeliti na (1) one kojima su u žarištu sami časopisi i (2) one kojima su žarištu ličnosti ili institucije. Tako bi u prvu kategoriju pripadali članci o časopisima Kolo, Neven, Bosanski prijatelj, ­Vi(j)­enac, Hrvatska revija i Kaj, u kojima autor s jedne strane donosi mnoštvo pozitivističkih podataka o njihovu pokretanju, urednicima, izlaženju, urednicima, suradnicima, prilozima…, što ne treba podcijeniti s obzirom na nedostatak takvih istraživanja, čemu ipak redovito dodaje i interpretativni dio u kojem ukazuje na njihov specifičan i važan položaj te značenje u kontekstu nacionalne periodike, književnosti i/ili kulture, što pak svjedoči o tome kako popis odabranih časopisa nije bio slučajan. U drugu bi kategoriju pripadali članci u kojima autor predstavlja časopise čiji su pokretači, urednici ili vlasnici bile pojedine ličnosti ili institucije. Tako govori o časopisima Antuna Branka Šimića, Miroslava Krleže, Antuna Barca, Ranka Marinkovića, Jože Horvata, Vlatka Pavletića i Krste Špoljara, a pozornost posvećuje i nesuđenom Matoševu časopisu Kokot te odnosu Ive Andrića i časopisa Književni jug. U nešto opsežnijem članku predstavlja i desetak časopisa koji su izlazili ili još izlaze u okrilju Društva hrvatskih književnika.

Iz tih je članaka vidljivo koliko su časopisi bili važni za biografije tih ličnosti, od kojih neke predstavljaju nezaobilazne postaje hrvatske književne povijesti, ali i koliko su časopisi bili važni njima samima. Tako npr. s obzirom na to da je tijekom života, i to od mladenačkih do zrelih dana, pokrenuo ili uređivao njih čak sedam, Brešić smatra da su časopisi bili „biografski leitmotiv Miroslava Krleže“, odnosno da je upravo njih prepoznao kao idealnu podlogu za formuliranje svojih temeljnih književnih i političkih uvjerenja. Na primjeru Krležinih, ali i časopisa ostalih ličnosti, Brešić ovjerava svoju tezu da časopise, koliko god se deklarirali kao književni, uvijek treba razumijevati prije svega kao društvene činjenice.

Skrivena teorija

U teorijskom dijelu knjige Brešić zapravo dijelom također polazi od prakse, ali teorijske prakse pojedinih autora. Tako u posebnim člancima razmatra prinos Ive Hergešića, Miroslava Vaupotića, Miroslava Šicela, Ive Frangeša i Milivoja Solara hrvatskome časopisoslovlju. Nijedan od tih autora zapravo se eksplicitno nije bavio teorijom časopisa, nego je Brešić iščitava iz njihovih priloga koji se bave časopisima. Pritom s pravom kao posebno važne ističe Hergešića i Vaupotića. Prvi je svojom pionirskom knjižicom Hrvatske novine i časopisi do 1848. (1936) „postao fundamentalnom komponentom studija hrvatskih tiskanih medija i jednim od pionira ne samo našeg časopisoslovlja, već i mediologije“, a drugi je studijom Časopisi od 1914–1963 (1965) postao „prvi hrvatski moderni analitičar tiskanih medija u nacionalnoj kulturi“.

U dvama člancima Brešić posebno razmatra povezanost književnih naraštaja i časopisa, tj. „naraštajnosti“ i „časopisnosti“ u hrvatskoj književnosti druge polovice 20. stoljeća. Analizirajući časopisno-naraštajne grupacije od 1950-ih nadalje (krugovaši, razlogovci, pitanjaši, ofovci, kvorumaši) Brešić zaključuje da su časopisi nužno bili njihova naraštajna gravitacijska središta, ali upozorava da spomenute grupacije ipak nisu bile toliko monolitne kako ih se nerijetko prikazuje, pogotovo posljednje tri, iako je i kod prvih dviju bilo secesija, te da se kod njihovih okupljanja „ipak radi o vjernosti više iz socijalnoga negoli estetskoga sredstva“.

Teorijski su najizazovnija pretposljednja dva članka u knjizi. Prvi propituje sličnosti i razlike među elektroničkim i tiskanim časopisima, nakon čega autor zaključuje da je mnogo više sličnosti, dok se razlike (još) svode samo na tehničke uvjete. U drugome postavlja pitanje Kako definirati časopis? Nekomu bi se moglo učiniti da je tim pitanjem knjiga možda trebala početi, a ne završiti, no autoru je očito više bilo stalo do prakse iz koje je zatim generirao teorijske postavke. Želeći što preciznije definirati obilježja časopisa, Brešić s obzirom na istraživani korpus te spoznaje uglavnom njemačkoga časopisoslovlja kao ključna obilježja tog medija navodi periodičnost, aktualnost, univerzalnost, publicitet i dispoziciju.

U posljednjem članku u knjizi, Vrlo kratka povijest hrvatskih časopisa, Brešić daje kronološki pregled hrvatskih književnih časopisa od 18. stoljeća do suvremenosti. Pritom treba reći da, kao što je bilo vidljivo i iz drugih članaka u knjizi, u hrvatsku časopisnu tradiciju uključuje i časopise na stranima jezicima koji su izlazili u Hrvatskoj, časopise na hrvatskom jeziku koji su izlazili u inozemstvu, emigrantske časopise, regionalne, znanstvene i sve druge časopise relevantne za nacionalni književni korpus. Prvi je to takav pregled u našoj književnoznanstvenoj tradiciji, što dodatno, uza sve već spomenuto, afirmira njegova autora kao vodećega poznavatelja i stručnjaka za hrvatsku (književnu) periodiku.