Književnici i Strossmayer

Cijenjeni sudionici ove svečane akademije!

Časni zbore!

Od srca vas pozdravljam u ime Društva hrvatskih književnika. Iznimna mi je čast u prigodi 200. obljetnice rođenja velikoga hrvatskoga muža, veličanstvene osobnosti koja je hrvatskomu narodu, kako reče Matoš, podarila „više no svi Medici“ jednoj Italiji, osvrnuti se na odnose Društva hrvatskih književnika i Josipa Jurja Strossmayera, čvrsta sidra mnogih hrvatskih i ne samo hrvatskih književničkih „uhvanja“, odnosno na odnose Strossmayerove s hrvatskim književnicima i hrvatskom književnošću.

Poštovane gospođe, cijenjena gospodo, uputit ćemo samo na najvažnije i neke još neizrečene stvari.

Božidar Petrač u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku / Snimio Mario Romulić

Svima je dobro poznato Strossmayerovo neupitno poticanje osnutka i djelovanja temeljnih hrvatskih znanstvenih, obrazovnih, kulturnih i umjetničkih institucija. Društvo hrvatskih književnika, koje ove godine obilježava 115. godišnjicu svoga osnutka, jedna je od posljednjih utemeljenih nacionalnih institucija. Osnovano 22. travnja 1900. u domu Matice hrvatske i Matičinim zauzimanjem, Društvo je 1903. objavilo svoj Ljetopis u redakciji Milana Grlovića, u kojem nađoše svoje mjesto kraći historijat sama utemeljenja, svi relevantni akti i dokumenti Društva, popis svih članova (zakladnika, utemeljitelja, dobrotvora, pravih članova, izvanrednih i pokojnih članova) te pregled njegova trogodišnjega djelovanja. Među zakladnicima koji su u samim počecima novčano pomogli Društvo, na sedmome mjestu po pristupu nalazi se dično Strossmayerovo ime, koji je kao član zakladnik darovao Društvu 1000 kruna. Iako je kao nadnevak njegova pristupa naveden 4. veljače, nadnevak njegova rođenja, današnji datum prije 115 godina, a to bi značilo da je zakladnikom bio još prije sama osnutka Društva, Strossmayer očigledno velikodušno prva zakladnička mjesta prepušta drugima: poimence Eduardu Pristeru, Luji Vraniczanyju, Ladislavu Pejačeviću, Prvoj hrvatskoj štedionici, Rudolfu i Gustavu Normanu. Iz toga proizlazi činjenica kako je Strossmayer bio prvi među onima koji su materijalno poduprli osnutak Društva hrvatskih književnika.

Na dan Strossmayerove smrti, 8. travnja 1905, Upravni odbor DHK-a održao je komemorativnu sjednicu. Na pogrebnim svečanostima u Đakovu Društvo su zastupali potpredsjednik Ksaver Šandor Gjalski, tajnik Mihovil Nikolić i odbornik Đuro Šurmin. Dana 11. travnja u dvorani Hrvatskoga sokola održana je žalbena akademija, na kojoj su u ime Društva govorili Gjalski i Šurmin. Kako je mjesec dana poslije Strossmayerove smrti u svibnju 1905. osnovan u Zagrebu Odbor zagrebačkih gospođa za Strossmayerov spomenik, kako „ženske ruke su najpozvanije da pletu vijenac za simbole narodnoga genija“ te je „i pravo da hrvatske dame vode prvu riječ pri podizanju toga spomenika jer Biskup bijaše ljubezan, elegantan i poetičan kao i one“ (A. G. Matoš) i kako je potaknuta zamisao o njegovu postavljanju, Društvo hrvatskih književnika pridružuje se toj inicijativi i objavljuje brošuru Štrosmajer, svoje drugo izdanje, izdanje koje je redigirao Đuro Šurmin, a koje sadrži Preradovićevu pjesmu Štrosmajeru iz 1871, govore Gjalskoga i Šurmina te Strossmayerov životopis. Brošura je tiskana u nakladi od 10.000 primjeraka po cijeni od 20 filira, a čist prihod od njezine prodaje Društvo je namijenilo za podizanje spomenika i svojemu dobrotvoru. Kao da su nadahnuli Matoša za njegov povik: „Dižite Strossmayeru spomenik ljepši od papskijeh, jer ga baš zato zaslužuje što mu mramora ne treba…“ Ljudima poput Strossmayera „ne treba boljeg spomenika od humka hrvatske zemlje…“ (Matoš)

„Našoj diki i našoj slavi“ Gjalski upućuje izraze neizmjerne zahvalnosti na ljubavi i skrbi za opće dobro hrvatskoga naroda. U svojoj ljubavi „k domu i rodu digne se u visinu narodnog mecene“ koji zauzima „gotovo kraljevske dimenzije“. Ono naime što su drugim narodima namicali i darivali kraljevi, hrvatskomu je narodu „kraljevskom gestom i kraljevskom darežljivošću“ namirio đakovački biskup. Zaključne Gjalskijeve riječi hiperbolično završavaju usklikom: „sve što imamo – Štrosmajer nam je dao!“

Moglo bi se mirne duše reći kako su program, djelovanje i svrha osnutka i djelovanja Društva hrvatskih književnika sadržani i u Strossmayerovim programskim riječima, izrečenim banu Šokčeviću: „Narodna knjiga je i glavni plod duha svakoga i glavno promicalo njegova razvitka; pače u nesretnim okolnostima javnoga života jedino sidro, koje ga od propasti čuva (…) No da knjiga bude zbilja promicalo narodnoga razvitka, ima proniknuti sav narod i sve njegove javne i skromne odnošaje, te sav narod ima biti pozvan, da ju obdjelava i njeguje, da joj svoje umne sile posveti, da joj bude učiteljem i učenikom.“ Unatoč svim protivštinama, pogibeljnim situacijama u kojima se nalazio hrvatski narod, u borbi za opstanak jezika i naroda, Društvo hrvatskih književnika je u svojem stoljetnom postojanju nastojalo djelovati i u skladu s tim Strossmayerovim riječima.

Josip Juraj Strossmayer podupirao je i moralno i materijalno niz hrvatskih književnika. Bez njegovih potpora teško bi postali ono što su bili, sigurno nam ne bi ostavili u baštinu ono što su ostavili i što nam danas znače, primjerice Šenoa ili Kranjčević. Koliko li je mladom Kranjčeviću značila Biskupova blaga riječ kad je bio na izlasku iz rimskoga Kolegija njemačko-ugarskoga i kad se oprostio od svoga svećeničkoga, voljan izabrati učiteljsko zvanje: „Pođite, sinko, i ne bojte se. Ja volim da budete dobar svjetovnjak negol’ zao svećenik. Pođite i samo čuvajte vjeru i koristite domovini“ te mu je još k tomu obećao svoju materijalnu potporu: „A sad ajte u domovinu – ako polazite u Zagreb, pođite k. vel. g. dr. Račkomu, javite mi onda sve u Đakovo i mi ćemo tada biti oni, koji ćemo vam otvoriti slobodne pute u lijepu budućnost.“ Bilo je to u svibnju 1885, kako svjedoči sam Kranjčević u pismu biskupu Strossmayeru, a tada još nisu bile objavljene Kranjčevićeve Bugarkinje. Istim ili sličnim načinom Strossmayer podupire stipendijom Šenoin studij prava u Pragu, Frana Kurelca, Luku Botića, Mariju Jurić Zagorku, Matu Topalovića, Jurja Tordinca pa čak i jednoga od začetnika hrvatske moderne Milivoja Dežmana. Riječju, podupirao je književnike u njihovu školovanju, životu i radu, podupirao je objavu njihovih izabranih, sabranih ili pojedinačnih djela, podupirao je institucije koje su promicale hrvatsku, no ne samo hrvatsku, knjigu i književnost. Podupirao je dakako i objavu starih hrvatskih pisaca, primjerice Ignjata Đurđevića i Junija Palmotića, jer, bio je svjestan, „bez historije smo upravo bez očiju i tumaramo u tminah“.

Sa svoje pak strane hrvatski književnici i pjesnici posvećivali su mu knjige i pjesme: Preradović, Pavlinović, Ilija Okrugić, Šenoa, Kranjčević, Grgo Martić, Hranilović, Jurković, Arnold, Domjanić, Begović, Josip Milković… Vaš i naš Osječanin po prebivalištu, Stjepan Tomaš posvetio mu je prije dvadesetak godina roman Zlatousti, a zatim i dramu Zlatousti: Ili tužni dom hrvatski te se Tomaševa drama prikazivala u ovom hramu kulture Hrvatskoga narodnoga kazališta.

Strossmayer, sam književnik zahvaljujući putopisu Osvrt na moj putni izlet u Njemačku i Česku, objavljivanu na stranicama Vienca 1875, ostavlja za nas danas mnoštvo plodova po kojima slobodno možemo reći: u mjeri preobilnoj, natresenoj, nabijenoj, zadužio je hrvatsku književnost.

A danas? U sjaju raznih estradnih vedeta, medijskih lažnih spektakala i političkih razmirica, novčarsko-bankarskih manipulacija i jednodnevnih senzacija opet nam istinu o hrvatskoj knjizi i književnosti govore njegove riječi: „da nam naime blagorodica i blagovjestnica više svjetlosti i višega izobraženja, knjiga narodna, svakdan to više procvate, ter narod naš duševnim blagom svojim u tolikom izobilju obogati, da se naskoro s najizobraženijimi narodi svieta uztakmiti može“. Društvu hrvatskih književnika, danas možda i u prijelomnim trenucima, jasno mora svijetliti njegov lik Hrvata i Europljanina, jasno mora žariti njegova baština te nas poticati da zdušno, predano i marljivo unapređujemo hrvatsku književnost, promičemo hrvatski jezik i hrvatsku kulturu. Osobnost-instituciju Josipa Jurja Strossmayera koja je, mimo državne pomoći, pomagala kao da je država, koja je mimo postojanja hrvatske nacionalne države bila njezina istinska zamjena, Društvo hrvatskih književnika poštuje kao člana zakladnika i kao čvrsto sidro u burnim morima svoje povijesti i djelovanja. Defunctus adhuc loquitur! Hvala vam na pozornosti.