Izvorni Porgy

Uminuće, vječna ljubav, molitva... naslov je recitala solo popijevki kojim se, 30. siječnja, treći put, a prvi put u ovoj sezoni, nastavio popularni ciklus Molto cantabile Koncertne direkcije Zagreb u HGZ-u. Osebujan program tamne i teške, a opet lijepe glazbe priredio je bas-bariton Krešimir Stražanac uz glasovirsku pratnju Danijela Detonija.

Krešimir Stražanac

Krešimir Stražanac već je nastupio u istom ciklusu prije dvije godine, sa sopranisticom Evelin Novak. Rođen 1983. u Osijeku, potječe iz čuvenoga štutgartskog razreda hrvatskih studenata Dunje Vejzović, na Visokoj školi za glazbu i izvođačke umjetnosti, koji su odmah po svršetku studija našli angažmane u europskim opernim kućama. Stražanac je od 2008. do 2014. bio solist Opere u Zürichu, a u sadašnjem trenutku početka karijere samostalnog umjetnika više je usmjeren na nastupe u oratorijima i koncerte Lieda.

Pobijedivši na nekoliko međunarodnih natjecanja te nastupajući u Zürichu uz najveće pjevače i dirigente današnjice, stekao je veliko pjevačko, a i interpretativno iskustvo, pa unatoč mladosti, njegov nastup odaje zrela umjetnika s prekrasnim, ujednačenim glasom velika opsega, pastoznim dubokim tonovima i sigurnim visinama. Na početku je izveo ciklus Četiri ozbiljne pjesme, op. 121 Johannesa Brahmsa, skladan na prilagođene tekstove iz Staroga i Novog zavjeta, posvećen njemačkom slikaru Maxu Klingeru. To je djelo s kraja skladateljeva života u kojem – sijedom mudrošću – s prigušenom uznemirenošću romantične mašte promišlja o smrti i uminuću. Krešimir Stražanac, uz pomoć pijanista Detonija, prepustio se Brahmsovim promišljanjima, bojeći tamnim, crnim tonovima fraze o smrti. Na drugom kraju velikoga raspona glasovne izražajnosti od basovskih laga bile su tihe i nježne, zamiruće i sotto voce fraze u višim registrima s prekrasnom, rezignirajuće pjevnom frazom iz istoimene treće pjesme O smrti, kako si gorka.

Na Brahmsa su se nadovezale tri pjesme Vatroslava Lisinskog. Prva od njih, Der Zufluchtsort (Utočište), na skladateljev njemački tekst, prva je balada u hrvatskoj glazbi, kako upozorava akademkinja Koraljka Kos. Njezin prokomponirani tijek donosi likove pripovjedača, prosjaka i smrti kao konačnog utočišta od patnji. Stražanac i Detoni plastično su, gotovo slikovito, donijeli taj sadržaj kao živopisan prizor neumoljivosti života. Druga pjesma, Osamljen, također krije skladateljeve autobiografske crte, dok je vedriji, satirički sadržaj Ribara logično i u vedrijem tonu priveo kraju prvi dio koncerta.

U drugom dijelu čuli smo izbor iz ciklusa Nove pjesnikove ljubavi suvremenog i plodnog njemačkog skladatelja Moritza Eggerta (1965). Eto primjera kako se i u 21. stoljeću mogu pisati ciklusi solo popijevki – ovaj je nastao 2000. – na tragu najslavnijih primjera toga žanra Schuberta, Schumanna i drugih. Četiri uglazbljene strip-sličice, najvjerojatnije izvedene kao hrvatska praizvedba, pokazuju kako su skladateljske mogućnosti i mašta u solo popijevci neiscrpne. Stražanac i Detoni ovdje su se prepustili satiričkom žalcu i persiflaži, u glazbenim igrarijama zahtjevne koncentracije. Pijanistu je, uz klavijaturu, namijenjeno i muziciranje u obliku ritmičkoga lupkanja po klaviru, pljeskanja i raznolikoga glasanja.

Završetek je bio u znaku pet tradicionalnih crnačkih duhovnih pjesama (Deep River, Go Down, Moses, Nobody Knows the Trouble I’ve Seen, De Gospel Train, Steal Away, ... to Jesus), kao krasna, zaokružena cjelina. Teški životni uvjeti crnačkog stanovništva Sjeverne Amerike i obespravljeni težaci na plantažama iznjedrili su prostodušne stihove i glazbu što dopiru do srca. Krešimir Stražanac osjetio je te tužaljke, tragične životne uvjete, ali i naivne radosti maštanja. Otpjevao ih je na najljepši način kao iskonski Porgy, kako se to već pjeva o smrti, vjeri i u slavu Bogu u afro-američkoj kulturi.

Ovaj je put, nažalost, Molto cantabile zakazao. U knjižici, osim za Lisinskog, nije osigurao ni najosnovnije informacije o skladbama, a kamoli prijevode pjesama.