Interpretativne stranputice

Problemi s Trijadom Maše Kolar počinju na razini samoprezentacije rada u elektroničkoj programskoj cedulji (ako se to može nazvati ceduljom; papirnatu nisam vidjela). S lijeve strane ispisano je nekoliko Vergilijevih stihova koji podsjećaju na neku vrstu inkantacije ili nekakvu figuru predstavljanja. Odakle su uzeti, nije navedeno, ako bismo ih svi trebali znati, meni su promaknuli. U Eneidi ih nisam pronašla, ni u Bukolikama, Georgike su se činile odveć opsežnima za pretraživački pothvat. S desne strane kratko je objašnjenje zašto nam autorica uskraćuje informacije o tome čime se u predstavi bavi, izuzmemo li dakako naslov predstave i Vergilijev citat, među ostalim izdvajam: „moj je jezik pokret iz kojeg pišem plesnu koreografiju”, „[tekstom] ne uspijevam u potpunosti prezentirati svoje ideje”, „smatram da ples može govoriti sam za sebe”, „za mene ples ostaje apstraktan i dozvoljavam da ga svatko čita prema svom nahođenju”. Ako to dosad nije bilo jasno, ne, plesom kao izvedbenom umjetnošću ništa se ne podrazumijeva samo po sebi. Ne, ples nije jezik i nije samorazumljiv. Ples nije apstraktan, kontekst javne izvedbe zahtijeva čitanje svih mogućih scenskih znakova te s njima asocijativno povezanih izvanjskih znakova. Odmah ispod elektroničke cedulje u najavi je zalijepljena poveznica na razgovor kritičarke Maje Đurinović s autoricom s napomenom da tamo pročitamo o predstavi. Glasnogovornica ZPC-a, time ujedno i predstave, u tome ne vidi ništa sporno. Krenimo redom. Najprije kategorički odbijam i pomisao da su novinari ili kritičari produljena ruka marketinga nekog kazališta. Potom, upućivanjem na razgovor demantira se autoričin stav da prepušta gledateljima na volju kako će tumačiti viđeno, a razgovorom se osim na autoričino razmišljanje upućuje i na mišljenje ili tumačenje sugovornice. Bez tih informacija posve bih drukčije gledala izvedbu, no ne mogu ih zanemariti i čitam ih kao prateću građu predstave, koja naposljetku i nije tako apstraktna kakvom se najavljuje.

Maša Kolar i Campos Freire / Snimila Jelena Janković

U razgovoru se navodi da naslov krije „mitsko trojstvo: Hekata – Demetra – Perzefona”, što zapravo više dovodi u zabludu nego što razjašnjava. Ako se izrijekom poziva na Vergilija, očito je da je posrijedi rimska mitologija te bi umjesto navedenoga trebalo pisati Hekata, Cerera i Prozerpina. S obzirom na to da je trijada drugim riječima božansko trojstvo kojemu se iskazuje zajednički kult, treba je razlikovati od mita u kojem se prepleću tri spomenute božice (koje međusobno ne izmjenjuju oblike). Trijada, trostruka Hekata ili Dijana diva triformis, povezuje dakle Hekatu, Dijanu (božicu prirode, lova i Mjeseca) i Prozerpinu. Stoga bismo u tom slučaju umjesto navedena arhetipa majke i kćeri ujedno žene/ljubavnice mogli govoriti o arhetipima sestre i kćeri. No razgovor otkriva da se Trijada zapravo odnosi na mit o Plutonovoj otmici Prozerpine i Cererinoj i Hekatinoj potrazi za njom, a ne na trijadu. Ako je u središtu koreografskog zanimanja žena „dominantne životne snage”, tumačenje iz tih arhetipa problematično je jer je od uloga majke, žene/ljubavnice, sestre i kćeri nerazdvojiva submisivnost i identitet drugosti usprkos ujedinjavajućem principu ženskoga zajedništva i međusobne potpore s druge strane. Aspekt Hekate kao vladarice čarobnjaštvom i tajnama mnogo je povoljnije pokriće ženske pokretačke snage. No je li baš potrebno oslanjati se na arhetipe podupirući ih kao kolektivno nesvjesno ili se nakon svih emancipacija i inkluzija ipak moguće okrenuti oblikovanju neke drukčije budućnosti društva?

Da je kojim slučajem objašnjenje izostalo, Trijada se lako mogla čitati kao dvostruki pas de deux, središnji, plesni, energičniji, u izvođenju autorice i Ricarda Camposa Freirea, te decentrirani, utišaniji i neplesački dvojac pijanistice Josipe Kukor i maskera Dina Bakse, koji središnji par prati kao odjek nakon bure emocija. Slijedimo li mitološku liniju, Dino Baksa nanošenjem boja na lica središnjega para naznačuje prijelaze iz jednoga mitskoga sloja u drugi i transformacije Hekatina obličja. Ta je linija naglašena i mijenjanjem perspektiva pomicanjem plesnoga poda, tako da tvori svojevrsno raskrižje. Središnji je duet odmaknuo u odnosu na ustaljenosti pas de deuxa, zamjenjuju se pozicije onoga koji vodi i vođenoga, i žensko je tijelo izloženo teretu drugoga tijela, podjednako se raspodjeljuju vertikalno i horizontalno kretanje i drugo. Maša Kolar i Campos Freire pokazuju svu plesačku raskoš – usuglašeni, izgrađenih i preciznih pokreta, napregnutih mišića iz kojih isijava svaki napor utisnut u dvorani. Plesačko umijeće Maše Kolar i izvođača koje izabire nikad ni nisu bili upitni, kamo sreće da svi hrvatski plesači tako vladaju tijelom i tehnikom. Ali dalekosežnija autorska vizija pored oku ugodne i dinamične koreografije, s mnogo dobrih scenskih rješenja, traži i pitanja kako, zašto, kamo kao i pokušaje odgovora na njih.