Hispansko presvlačenje Machieda

Nakon katedarskoga umirovljenja Mladen Machiedo posljednjih se godina velikim žarom posvetio hispanističkim temama. Preveo je i komentirao dijelove opusa znamenitih španjolskih književnika Ramóna Gómeza de la Serne, Pedra Salinasa, Joséa Bergamína i Juana Ramóna Jiméneza. Izbor iz djela prve dvojice proteklih je godina već ukoričen, a prijevode dijelova Jiménezova i Bergamínova opusa Machiedo je objavio u časopisu Forum. U međuvremenu sklonost prema hispanistici protegnula se i na njegovu vlastitu poeziju. Tako je Machiedov pjesnički identitet, nakon talijanskoga, odjenuo i hispansko ruho. U tim jezičnim „presvlačenjima“ ne očituje se, dakako, tek jezični prijenos, već unutarnjim obilježjem sama teksta biva i međusobna prožetost raznih kultura, a višejezičnost postaje neodvojiv dio autorova poetičkog profila.

Izd. RIL editores, Santiago de Chile, 2014.

Upravo zato ni Machiedove izabrane pjesme El emigrante y otros poemas, nedavno objavljene u Santiagu de Chile, nisu knjiga koja bi posve odgovarala mogućim njegovim izabranim pjesmama na hrvatskom. Dapače, ta je knjiga naočigled hispanizirala poeziju našega pjesnika. Iskazala je drukčije odjeke pjesama u odnosu na one u hrvatskom izvorniku te znatniju hispanističku obojenost poeme El emigrante de la lengua, koju je Machiedo pisao izravno na španjolskom, a sadrži i takozvane autoverzije, osobne inačice hrvatskih pjesama u autorovu prijevodu na španjolski. Hispanističko urastanje, transkulturaciju Machiedove poezije, u bitnoj je mjeri omogućila i Željka Lovrenčić, jedna od naših vodećih hispanistica. Ona je izabrala i prevela najveći dio pjesama iz spomenute knjige, ali i pomogla u konačnoj inačici Machiedova španjolskog jezika. Time je zapravo omogućeno potpuno jezično i kulturno funkcioniranje knjige u onom ambijentu u kojem je objavljena i za koji je i namijenjena, a to je Čile, a zatim i druge hispanofone zemlje. Spomenutoj inkulturaciji knjige u velikoj mjeri pridonosi i zauzetost, i to u ulozi predgovornika, čileanskog akademika i znamenitoga pjesnika hrvatskog podrijetla Andrésa Moralesa Milohnica. 

Sama pak struktura knjige nudi svojevrsnu autoantologiju Machiedove dosadašnje poezije, ali je usto riječ i o svojevrsnoj antologiji Željke Lovrenčić. Knjiga je uistinu vjerodostojan, paradigmatski kondenzat dosadašnjeg autorova pjesništva, a sadrži izbor pjesama iz zbirki Aeroliti (1982), Na strani dima (1994), Dvostruka milost (2004)  i Nikad bolje (2010), cijelu poemu El emigrante de la lengua iz 2010. te nekoliko najnovijih pjesama iz 2013. U knjizi su izabrane pjesme koje su nastale u vremenskom luku duljem od četrdeset godina, a kako je Machiedov poetski identitet bježan, protejski, riječ je i o djelu znatnih poetičkih raspona i raznolikosti. Machiedu je u svim pjesničkim razdobljima konstitutivna iznimna stvaralačka sloboda, dapače, shvaćanje književnoga djela kao bitno otvorenog. To je možda najradikalnije provedeno u njegovoj prvoj knjizi pjesama Aeroliti iz 1982, u kojoj pjesnik u velikoj mjeri razgrađuje tradicionalnu pjesmu i počesto stvara razlomljeni, raspršeni tekst koji se malarmeovski oslanja na nadigravanje s bjelinama papira koje ga okružuju i prožimaju. Takvoj „zrakastoj“ grafičkoj strukturi u velikoj mjeri odgovaraju postupci montaže riječi i sintagmi iz različitih konteksta, asocijativnost te križanje raznih jezičnih registara i kulturoloških i stvarnosnih referencija. Riječ je, kako je već napomenuo Cvjetko Milanja, o poetici koja bi po dekonstruktivizmu bila bliska pitanjaškoj generaciji, čak i uza sve one simbolističke, hermetističke, nadrealističke, strukturalističke i enformelovske biljege koje je za spomenutu zbirku naveo sam Machiedo.

Otvorenost Machiedovih pjesama se na svagda drukčiji način perpetuirala i u sve njegove dalje pjesničke zbirke. U njima se, već od druge zbirke Na strani dima iz 1994, ipak osjeća veća ulančanost poetskoga sloga. Različiti pjesnički i diskursni registri ne mijenjaju se više toliko na mikroprostoru jedne pjesme i na rubovima njezinih montažnih šavova, već svaki tekst ima neku vrstu sadržajne i izražajne „priče“. U tome je procesu Machiedo sasvim slobodan od svih formalističkih konvencija pa njegove zbirke pjesama često sadrže žanrovski hibridne i oblikotvorno teško opisive tekstove. Oni u sebi kombiniraju elemente stihovne pjesme, pjesme u prozi, crtice, kratke priče, mikroeseja, kulturologije, memoaristike, gnomskih i proverbijalnih oblika.

Može se pak reći da je Machiedo potom vlastitoj poeziji, osobito u zadnjim zbirkama kao što su Dvostruka milost i Nikad bolje, priskrbio intenzivnije supostojanje prošlog i sadašnjeg, personalnog i kolektivnog, identitetnog i izrazito pluralnog. Česta citatnost tako više nije u prvom redu konstruktivno načelo montažne i polifone gradnje pjesme, već je to i duboko iskustvena pretraga vlastitog života, gonetanja njegove označenosti upravo svim tim kulturnim i ljudskim dodirima koji se citatima prizivaju u tekst. U tim je knjigama uistinu došlo do posvemašnjega borhesovskog prepletanja do nerazmrsivosti književne i izvanknjiževne stvarnosti pa je za Machieda sav svijet i sav svemir veliko kraljevstvo (i književnih) znakova, a književnost posve stvaran nastavak vidljivoga u duhovni svijet.

U poemi El emigrante de la lengua Machiedo potkraj knjige zapravo daje unutarnji autoportret svoje jezične, kulturne, poetičke i kronotopske mnoštvenosti. U tome tekstu doslovno izlazi iz svojega jezika, a nakon što je na početku tematizira, i iz svoje zemlje. Kako izričito kaže, emigrira u „bijele papire“ te se zapućuje u romanistička prostranstva koja su, koliko često provjerljiva mjesta, toliko i svijet književne, upravo papirnate fikcije. Baš su u toj poemi znatnije zastupljeni hispanistički, preciznije, španjolski motivi pa ona s hispanističkim svijetom ne korespondira samo španjolskim jezikom na kojem je napisana, već i svojom motivsko-tematskom razinom.