Eksperiment i aktualnost

Meksički redatelj Alejandro Gon­záles Iñárritu svjetsku je slavu stekao izvrsnom modernističkom tri­logijom započetom remek-djelom Pasja ljubav i nastavljenom odličnim naslovima 21 gram i Babel. Iñárritu je ostvario izvrsnu suradnju s cijenjenim scenaristom Guillermom Arriagom Jordánom. Dosad najslabiji rezultat redatelj je postigao pretencioznom moralkom Biutiful, egzistencijalnom dramom koja je za autorove standarde značenjski i izvedbom neobično jednostavno i skromno djelo koje se izgubilo u pretjeranom moraliziranju i naglašavanju religijske simbolike. Ujedno, Biutiful je prvi Iñárrituov film u kojem je započela njegova suradnja sa scenaristima Nicolásom Giacoboneom i Armandoom Boom, koji su 2012. potpisali nagrađivanu i prilično uspjelu egzistencijalnu dramu Posljednji Elvis.

Njima dvojici, kao i četvrtom scenaristu Alexanderu Dinelarisu, zasigurno pripadaju zasluge i za uspjeh u većini segmenata uistinu fascinantne crnohumorne egzistencijalne drame Birdman (ili neočekivana vrlina gluposti), u vrijeme nastanka ovoga teksta nagrađene dvama Zlatnim globusima i nominirane za devet Oscara, uključujući one za najbolji film i režiju, glavnu i sporednu mušku ulogu te sporednu žensku ulogu i izvorni scenarij. Štoviše, nakon drugoga gledanja autor ovog teksta spreman je Birdmana proglasiti najboljim ostvarenjem u dosadašnjoj Iñárrituovoj karijeri, ne samo zbog redateljski, glumački i dramaturški vrlo zahtjevne izvedbe, kao ni zbog brojnih trikova za kojima Iñárritu poseže u želji da zaintrigira, zavara pa i zadivi gledatelja. Pritom ne smetaju ni određene semantičke i idejne doslovnosti kao ni za autora čini se neizbježna pretencioznost, a zbog svega navedenog ambicioznijim filmofilima vrijedi preporučiti da u razigranom i dinamičnom, podjednako ozbiljnom i zabavnom te ambiciozno artistički usmjerenom i zavodljivo komunikativnom Birdmanu uživaju barem dva puta.

Michael Keaton i utjelovljeni Birdman

Stvarnost i fikcija

U središtu zbivanja priče nalazi se Riggan Thomson, ocvali sredovječni glumac koji je nekad bio velika holivudska zvijezda i kojeg svi pamte po dva desetljeća staroj naslovnoj ulozi u trima nastavcima superherojskog serijala Birdman. Riggan je glavni glumac i spiritus movens brodvejske kazališne adaptacije glasovite priče O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi iz istoimene zbirke kratkih priča Raymonda Carvera, predstave čija je premijera za dva dana, a sva zbivanja odigravaju se tijekom tog vremena u kojem heterogena glumačka postava i pred publikom izvodi završne probe. Iznimno raspoloženo i s izraženim autoironičnim odmakom Riggana tumači Michael Keaton, uistinu pomalo ocvao i dobrano zaboravljen glumac kojeg je prije dva i pol desetljeća proslavila naslovna uloga u dvama nastavcima akcijske franšize Batman koje je režirao Tim Burton. Riggan je rezigniran i umoran neurotik koji je izgubio vjeru u sama sebe, u umjetnost i čini se u ljude općenito, koji više ne vidi ni smisao života te koji je potpuno nekompatibilan s današnjim vremenom, sa slavom stečenom na internetu i društvenim mrežama te s trodnevnim senzacijama na YouTubeu. U uvodnoj sceni vidimo ga dok u svojoj sobi u jednom brodvejskom kazalištu levitira nad stolcem na kojem bi trebao sjediti. U tim se trenucima gledateljima sugerira da je Riggan uistinu obdaren supermoćima, a to sugeriranje nastavit će se tijekom dobrog dijela filma u scenama njegova pomicanja i razbacivanja predmeta mentalnom silom. No kad ga u jednoj sceni kazališni producent (Zach Galifianakis) zatekne kako rukama razbacuje stvari po sobi, dok gledatelj to vidi kao manifestaciju njegovih nadnaravnih tj. telekinetičkih i mentalnih moći, postaje razvidno da Rigganovi problemi najvećim dijelom izviru iz njegova pomaknutog psihičkog stanja. On tijekom čitavog filma povremeno u glavi čuje glas s kojim i razgovara, a naknadno se otkriva da taj glas pripada spomenutom Birdmanu. No peti Iñárrituov dugometražni igrani film nije samo priča o shizofreniji s kojom se Riggan suočava bez znanja kolega te dakako raspadnute i disfunkcionalne obitelji, već je riječ o remek-djelu koje se na inovativan, svjež i osebujan način bavi nizom tema i motiva.

Priču pisca glasovita po škrtoj naraciji, stilskom asketizmu, sjajnim dijalozima te suptilnom profiliranju odnosa među slojevitim i vrlo životnim likovima, zajedno s Rigganom na kazališne daske postavlja skupina njegovih tek za nijansu manje neurotičnih i osebujnih kolegica i kolega. Pored energične Lesley (Naomi Watts), Rigganovi su partneri njegova ljubavnica Laura (Andrea Riseborough), glumica s kojom je u dominantno seksualnoj vezi i koja ga iznenadi lažnom viješću da očekuje njegovo dijete te vrlo darovit ali i ekscentričan Mike (Edward Norton), novi glumac u postavi koji u svemu teži maksimalnoj realističnosti i uvjerljivosti, pa tako i u sceni seksa s Lesley s kojom će na pozornici pokušati stvarno voditi ljubav. Dakako, Riggan je opterećen i zategnutim odnosima s raspadnutom obitelji, koju osim kćeri Sam (Emma Stone), temperamentne djevojke i bivše narkomanke koja se nedavno vratila s rehabilitacije i koja će započeti vezu s Mikeom, zaokružuje nekadašnja supruga Sylvia (Amy Ryan), žena prema kojoj Riggan još gaji snažne osjećaje, baš kao i ona prema njemu. Na premijeru bi trebala doći i utjecajna kazališna kritičarka Tabitha (Lindsay Duncan), žena čiji tekst na naslovnici New York Timesa može ili proslaviti ili pokopati predstavu, pa su i zbog toga uzbuđenje i nervoza među glumcima i ekipom na vrhuncu. Motivom važnosti kazališne kritike autori se koriste i za naglašavanje vrijednosti klasičnih medija u odnosu prema suvremenima, konkretno novina naspram internetu, a i iz toga je razvidno da Iñárritu itekako preferira klasične medije. Jer dok pozitivna novinska kritika na kraju pridonosi i određenoj katarzi u likovima i njihovim međuodnosima, na YouTubeu Riggan mora biti doslovce razodjeven i izložen sramoćenju da bi stekao „popularnost“.

Metafilmske dosjetke

Mnoštvo je tema kojima se autori Birdmana detaljnije bave ili ih tek dotiču, a premda to ne rade na uvijek uravnotežen te podjednako promišljen, ambiciozan i zanimljiv način, u većini slučajeva postižu sjajne rezultate. Najuspjelije tematiziraju egzistencijalnu krizu propaloga glumca srednjih godina, njegova izmijenjena duševna stanja praćena shizofrenijom te nerijetko i na rubu suicidalnosti, njegove nesigurnosti, izgubljenosti i problematične odnose s kolegama i članovima obitelji. Podjednako uspješno bave se samom umjetnošću, prirodom umjetničkog čina i žrtvovanjima koje on podrazumijeva, kao i nepristajanjem na kompromise te inzistiranjem na odlaženju do kraja, do krajnjih granica i stvarnog i metaforičkog razodijevanja pred publikom, ali i pred samima sobom. Ponešto slabije te većinom doslovno tematiziraju stanje u današnjem društvu čije su zrcalo i umjetnost i mediji, a kojima caruju površnost, trivijalnost, jeftine senzacije i trodnevna čuda pred koja se postavlja imperativ internetske „viralnosti“. Iñárritu i suradnici bave se i stanjem u suvremenom Hollywoodu, u kojem vladaju šarene superherojske atrakcije i adaptacije stripova te u kojem i vrlo daroviti karakterni glumci zbog novca i slave pristaju odjenuti plašt nekog superjunaka. Autorski je stav u tom pogledu naglašeno ironičan i kritičan, pa se u jednoj sceni predstave na pozornici karikaturalni Spider-Man bori protiv Optimusa Primea iz Transformera. U ironičnom i kritičnom ključu valja čitati i prizore razaranja Broadwaya, koji se doimaju doslovce posuđenima iz nekog superherojskog filma, u sekvenci u kojoj Riggan razgovara s opredmećenim Birdmanom, dok se iza njih uništavaju zgrade bombardirane kojekakvim projektilima iz sofisticiranih letjelica i oružja.

Maestralno izvedeno sugerirano jedinstvo mjesta ali i vremena zbivanja osobita je vrijednost filma u kojem se zbivanja u cjelini odigravaju u jednom kazalištu, na njegovu krovu i dvjema ulicama oko njega, a s tim su povezani i ranije spomenuta zahtjevnost izvedbe te trikovi kojima redatelj iznimno vješto vara, zavodi i šarmira publiku. Čitav film prividno je snimljen u jednom kadru, a u ostvarenju te sugestije Iñárritu se utječe domišljatim montažnim rješenjima i trikovima sličnima onima u Hitchcockovu Užetu. Vizualno estetizirani, dojmljivom opisivanju prostora usmjereni i naglašeno atmosferični kadrovi snimatelja Emmanuela Lubezkog uistinu jesu dugi, traju po dvadesetak minuta pa i pola sata, a prijelazi među njima izvedeni su u trenucima dok neki lik primjerice ulazi u zamračeni hodnik da bi izišao u drugoj prostoriji, ili recimo u trenutku kad Riggan u svojoj teatarskoj sobi sušilo za kosu baci prema neželjenom gostu, a kamera pritom munjevito slijedi predmet. Unatoč tomu sugestija o jedinstvu vremena izvedena je besprijekorno, a neki teško uočljivi prijelazi među kadrovima bivaju iskorišteni i za iznimno efektne elipse, kakva je ona u kojoj gledamo ljubavni zagrljaj Mikea i Sam na galeriji iznad pozornice, da bismo već trenutak poslije u kadru Mikea iz ptičje perspektive ugledali na pozornici.

U analizi Birdmana o njegovim bi se vrlinama moglo govoriti doslovce do sutra, pa istaknuti izvrsne interpretacije čitave glumačke postave koja u svoje role umeće i zgodne autoironične metafilmske posvete i asocijacije. Tako osim spomenutih paralela između Keatonovih rola u stvarnim Batmanima i fiktivnim Birdmanima scena poljupca Naomi Watts i Andree Riseborough asocira na sličnu scenu u Lynchevu Mulholland Driveu, u kojem je Watts ostvarila probojnu ulogu, a nekoliko scena s Edwardom Nortonom u sjećanje priziva njegove role u Generaciji X i Klubu boraca. Čini se da je za Iñárritua umjetnost, a osobito film i kazalište, istoznačnica za život, pa on tako u više navrata briše granicu između stvarnosti i fikcije. To je osobito zabavno izvedeno u sceni u kojoj Riggan stoji na rubu krova kazališne zgrade, dok nije jasno želi li skočiti i počiniti suicid ili pak poletjeti poput Birdmana, a onda ga ženski glas iz zgrade preko puta upita da li je u pitanju snimanje filma ili stvarnost. Slične metafilmske i ironijske dosjetke razasute su u više detalja tijekom čitavog filma, sve do miješanja granice između prizorne i izvanprizorne glazbe, jer obje izvodi bend koji najprije vidimo u uličnim svirkama, da bi se poslije s jasnim nadrealnim odmakom počeo pojavljivati i na začudnim mjestima poput teatarskih hodnika i pred garderobama.

Ukratko, Birdman je remek-djelo podatno za mnogostruka iščitavanja i interpretacije, maestralno režirano te značenjski potentno i bogato ostvarenje koje svakako zaslužuje višestruka gledanja.