Dvojbena vrijednost rata

Film Snajperist američkoga velikana sedme umjetnosti Clinta Eastwooda nastao je kao rekonstrukcija životopisa Chrisa Kylea, „najsmrtonosnijega snajperista u povijesti američke vojske“. Tijekom četiri misije u Iraku Kyleu je zabilježeno čak 160 preciznih pogodaka, premda ih je prema svjedočanstvima imao i više od 250. Autobiografski izvornik propušten je kroz prizmu scenarističkoga predloška Jasona Halla, a Eastwoodov redateljski učinak prožet bogatim, ali mjestimice i proturječnim kontekstom, priskrbio je filmu iznimnu gledanost kao i niz vrijednih nominacija za najcjenjeniju filmsku nagradu, Oscar. Tema je toga ratnog filma Irački rat (2003–2011) i američka vojna intervencija u toj azijskoj državi. Tematskim sklopom Snajperist je najbliži Naredniku Jamesu (2008) američke redateljice Kathryn Bigelow, ali uklapa se u stvaralačke preokupacije Clinta Eastwooda te referira na nekoliko ostvarenja iz njegova glumačkoga i redateljskoga opusa.

Bradley Cooper kao Chris Kyle

Razvidan intenzitet prve sekvence Snajperista dosljedno predočava središnji lik, tematski sklop i premisu filma, upravo zbog činjenice da počinje in medias res, odnosno prvim Kyleovim zadatkom u Iraku. Retrospektivni segmenti protagonistova dječaštva, odrastanja i pristupanja mornaričkim postrojbama SEAL, uz interpretaciju autobiografskoga predznaka, obogaćeni su filmskim te obiteljsko-društvenim kontekstom, a ne treba zaboraviti ni teksaški zavičaj središnjega lika. Ako u sekvencama dječaštva opažamo religijsku usredotočenost protagonistove obitelji, odnose braće ili pak oca i maloljetnoga sina, bremenitost očeve opaske o trima vrstama ljudi i sinu kao čuvaru stada uslojava se scenom lova na jelena, scenom koja će se u izmjeni naraštaja ponoviti i u završnome dijelu Snajperista, u filmskome kontekstu referirajući se na uratke Lovac na jelene (Michael Cimino, 1978) te Čelična pravda (Scott Cooper, 2013). Kasnije Kyleovo sudjelovanje na rodeo-natjecanjima odražava suvremene interpretacije mitskoga znaka Divljega zapada kauboja, ali istodobno postaje neizravnom posvetom filmu Šampion rodea / Junior Bonner (Sam Packinpah, 1972). Besmislenost neprestanih nastupa na rodeima prekida svijest o terorističkim napadima na američke ambasade diljem svijeta i ulazak u vojnu službu s obukom kao posvetom Eastwoodovu filmu Vojničina (1986). Na kraju toga dijela, nakon terorističkih napada 11. rujna 2001, pomalja se temeljna okosnica Snajperista, suprotnost protagonistova vojnog angažmana u Iračkome ratu i privrženosti netom zasnovanoj obitelji. Ta se dvojnost uslojava i osnažuje u daljem tijeku filma, a sve je jasnije da rat i Kyleovo predano služenje u zaštiti domovine razara njegovu obiteljsku zajednicu. I dok je u vojnim misijama protagonist izrazito uspješan u očuvanju egzistencije mnogobrojnih vojnika, što mu priskrbljuje nadimak Legende, esencijalna mu suprotnost postaju surovi terorist nadimkom Mesar te podjednako uspješan snajperist Mustafa, čije zaleđe obuhvaća i sudjelovanje na Olimpijskim igrama.

Dok u karakterizaciji vojnika američkih postrojbi nalazimo punopravne sporedne likove, percepcija je iračkoga stanovništva, a podjednako i terorista, osiromašena njihovim svođenjem na klišeje.

To rezultira crno-bijelim odnosima, antagonisti se poistovjećuju sa zlom, a protagonisti mjestimice preuzimaju natruhe čak božanskih principa. Donekle time podsjeća na primjerice Oscarom nagrađen Argo (Ben Affleck, 2012), s odveć pojednostavnjenim likovima azijskoga podrijetla. U tim filmovima Iranci i Iračani krvoločno nasrću na američke dužnosnike ili vojnike, ili su pak karakterno slabiji likovi u stalnoj pogibelji. Kako središnji lik ne dvoji o ispravnosti izvršenja zadatka, protutežom mu postaje sporedan lik, vojnik što je zamalo postao svećenikom i neprestano sumnja u ispravnost američke vojne nazočnosti u Iraku te naposljetku i strada. Na kraju filma protagonist se povlači iz borbe te, nagrižen PTSP-om, pokušava obnoviti obitelj u uvjetima državne pomoći ratnim invalidima. Nenametljive kontekstualne poveznice s filmovima kao što su Povratak ratnika (Hal Ashby, 1978) ili pak G. I. Jesus (Carl Colpaert, 2006) razabiru se kao tematiziranje posljedica Vijetnamskoga i Iračkoga rata i u podatku da je Chrisa Kylea 2013. usmrtio upravo traumatizirani ratni veteran.

Referencije na vestern

Clint Eastwood sjajno je nadgledao cjelokupni postav Snajperista pa bilježimo i iznimne stvaralačke dosege niza suradnika na filmu. Nominaciju za Oscar adaptiranoga scenarističkoga predloška Jasona Halla razumijemo u kontekstu američkih društvenih smjernica, dok su nominacije za filmsku montažu, montažu zvuka i zvuk potvrda stvaralačkih vrijednosti suradnika. Fotografija Toma Sterna iznimna je, višega svjetlosnoga raspona no većina ostvarenja Clinta Eastwooda. Stern je evokativno naznačio suprotnosti iračkoga i američkoga podneblja, a njegov učinak zamalo da postiže sinesteziju osjetila, recepciju vrućega iračkoga zraka ili primjerice prozračnost šumskih okružja prigodom lova na jelena, što je izvrsna podloga za snažnu glumačku izvedbu Bradleyja Coopera. Bez suvišnih manirizama, uz dodatne tjelesne promjene Cooper se izdvojio iz glumačkih modela u kojima se uglavnom nalazio, a bitna mu je protuteža Sienna Miller kao supruga, koje model glume interpretira tipologiju djevojke iz susjedstva. No zasigurno je najveća vrijednost Snajperista režija Clinta Eastwooda. U 34. redateljskom radu i poodmaklim godinama, Eastwood je i u ovome filmu redateljski precizan i učinkovit. Svaka je scena i sekvenca elaborirana samo onoliko koliko je potrebno. Nema viška kadrova, ni odveć dugih scena – redateljska je ekonomičnost potpuna. Redateljske bismo postupke u ovome filmu mogli čak označiti sintezom Eastwoodova stvaralačkoga rukopisa. Pregledan, usmjeren priči i likovima, bez trenutka zalihosti, a još spreman na iznenađenja, Clint Eastwood potvrđuje se kao vrhunski filmski autor.

Snajperist je nedvojbeno ambivalentan film. Premda se mjestimice može učiniti da u besprijekornome realizmu potvrđuje vrijednost rata kao nužnoga sredstva zaštite društvenoga poretka, u pogubnome djelovanju ratnoga žrvnja po njegove sudionike i obiteljsko zaleđe percipiramo ga naglašeno antiratnim. Eastwoodova je kritika rata promišljena, premda uočavamo i nedostatke zbog propuštanja kroz prizmu tipične američke konzervativnosti. Dok u veličanju američkih postrojbi, pa i samoga središnjega lika, pokatkad uočavamo natruhe domoljubne sentimentalnosti, ne prelazi se u patetiku zbog grube stvarnosti koja određuje rat kao takav pa i njegove učinke na obitelj ili ratne žrtve. Glumačka su i redateljska ostvarenja Clinta Eastwooda često razmatrala američku kulturu kao presudno vezanu uz glorifikaciju oružja i nasilje što iz njegove uporabe proizlazi. Ni Snajperist pritom nije iznimka, a dio kritike naglasio je i poveznicu oružja i spolnosti, referirajući se na žanra vesterna. Žanra koji je prijeloman u razmatranju cjelokupnoga stvaralaštva Clinta Eastwooda, ali podjednako i mitologizacije američkoga društva. U percepciji oružja i nasilja Snajperist dakako nije eksplicitan kao dokumentarni film Ludi za oružjem (Michael Moore, 2002), već naglašeno slijedi tematske sklopove i teksturu Nepomirljivih (1992). Oslonac je, dakle, o Nepomirljive jasan i u kontekstu, kao i u odrazima središnjih likova i njihovih sudbina.

Bolji dio opusa

Referencije na žanr vesterna izravne su i kontekstualne: protagonistovo teksaško podrijetlo i restrukturiranje kaubojskoga nasljeđa, uz izravan dijaloški navod o „novom Divljem zapadu na starom Bliskom istoku“. I završni je sukob sa snajperistom antagonistom poput rekonstrukcije vestern-obračuna, a pustinjska oluja nakon toga sukoba istodobno je i faktografska i sasvim metaforička jer postaje izravnom odslikom Zaljevskoga rata (1991). U većem je dijelu stvaralaštva Clinta Eastwooda razvidna demitologizacija žanrova i junaka, koja nakon ogoljavanja strukture i konteksta postaje još snažnijim mitskim predznakom. Premda Snajperist ne doseže snagu pristupa kao primjerice Bijeli lovac, crno srce (1990) ili Nepomirljivi, osobni je demitologizacijski odnos prema žanru, društvu i pojedincu i nadalje izražen, a posrijedi je ostvarenje koje nakon nekoliko slabijih uradaka iznova podiže vrijednosni prag redateljskoga opusa Clinta Eastwooda.