Boja kao sudbina

Ulaz 30. siječnja u Teatar Exit, kazalište na prividnu rubu zagrebačkoga kazališnoga svijeta što se u svojemu dugogodišnjemu postojanju pod vodstvom Matka Raguža profiliralo kao kazalište za uvijek pomalo subverzivne gledatelje, novom premijerom naznačuje ulazak u drugi kôd umjetničke igre mimo očekivana izbora teksta i glumačkoga stila po kojemu je poznato. Nudi izlaz u crvenu sliku američkoga dramatičara, scenarista i filmskoga producenta Johna Davida Logana (r. 1961) i Marka Rothka (r. 1913), predstavnika izvornih apstraktnih ekspresionista koji su se pojavili u New Yorku nakon Drugoga svjetskog rata. Gledatelji različitih senzibiliteta postaju voajeri pripušteni u slavni atelijer.

Filip Križan i Siniša Popović / Snimio Radomir Sarađen

U dijalogu sa samim sobom, a zapravo s mladim slikarom i pomoćnikom u gledanju i shvaćanju slikarstva, publika postaje sudionicom isprepletanja umjetničkoga i hranidbenoga konzumerizma, moralnosti i amoralnosti, ljudske topline i otuđenja. Na zidovima su fiktivnoga umjetničkoga laboratorija murali, prostor se rastvara i zatvara njihovom jednostavnošću u kojoj prevladava dvostruki mural (i moral) na velikoj slici koji asocira na stop u komunikaciji, filmu, projekciji, u životu. S pozornice se redateljsko-slikarskom perspektivom sugerira da su i iza kazališnih gledatelja murali koji se stalno stvaraju želeći u sebi ponovno nastajati. Paradoksalnost je visokoga umjetničkoga senzibiliteta Marka Rothka, Latvijca odrasla u SAD-u, potreba izlaganja na vrhu svijeta, ali ipak u restoranu Four Seasons u zgradi Seagram u New Yorku.

Dvije godine stvaranja sažimaju se u nešto više od sat vremena trajanja kazališne predstave u kojoj slušamo razgovore o umjetnosti i filozofiji, o Nietzscheovu Rođenju tragedije i psihoanalitičarima. U prepletu segmenata razgovora u prividnoj istosti ulazaka i izlazaka u prostor, slikanja i raspravljanja odjekuje jeka intimnih ispovijedi dvojice protagonista; ulazimo u svijet velikoga slikara kojega ambivalentno, suzdržano i prepotentno, s unutarnjom snagom glumi Siniša Popović i Kena koji postupno zauzima sve veći prostor u razgovoru i sudioništvu izrade slika (jedna od slika kao da i nastaje zajedničkom energijom na pozornici, pred nama), a usput spominjući svoje slike o postojanju kojih doznajemo samo iz kratka telefonskoga razgovora s nepoznatim sugovornikom. Postupno ulazimo u muralne dijelove njihovih života: burnih, nedosljednih, punih traženja sebe, smisla i egzistencije. Rothko je promijenio ime i prezime želeći pobjeći od vlastita identiteta, a Ken, slikar početnik, u interpretaciji glumački sve zanimljivijega mladoga Filipa Križana bježi od slika sebe, sestre i ubijenih roditelja, želeći se sakriti u tuđu sliku, tuđi život, želeći pronaći oca, materijalnu sigurnost i sebe.

Slikarska crvena boja i crvena slika za iskusnoga je Rothka izvor egzistencije, bit slikarstva i nadahnuće, a mladomu slikaru bolno podsjećanje na traumu iz djetinjstva, na krv u kojoj je zatekao ubijene roditelje. Crna i crvena smrt uzrok su i intelektualnoga dvoboja i sarkastičnih uboda u međusobnim razgovorima, a redatelju predstave vjerojatan poticaj za umjetnički razgovor o međuigri dvaju razmišljanja i načina glume: vehementna gluma Siniše Popovića spaja se sa stilom glume Filipa Križana možda nagovješćujući novi smjer prema kojemu ide Teatar Exit.

Crveno, asocijativno i intertekstualno povezano i sa Stendhalom i s krvi i s podrijetlom i ljubavi i s ništa, pokazuju autor, glumci i redatelj, ako ga proguta crna boja s kojom uvijek supostoji na platnima velikih formata, postaje opsesivno i pojavljuje se i na bočnim zidovima kazališta-atelijera, mogućih izložbenih prostora i samoprikazivanja (i glumačke) umjetnosti. Slikari antagonistički djeluju jedan na drugoga pa Rothko napokon odustaje od znamenite narudžbe, a Ken dobiva otkaz jer je došao preblizu umjetnosti i učiteljevoj emociji.

U Noći muzeja Exit kazališnoj publici omogućava ulazak u kocku umjetnosti, uz pomoć i scenografskoga rješenja Zlatna Vrkljana i Matka Raguža. Ken odlazi, ostaje ništa, prazan prostor dehumanizma i nehumanosti, publika je ispunjena riječima, referencijama na slikare i slikarstvo 20. stoljeća i samo se u nastaloj ništavnosti prevladavanja murala naslućuje biografska činjenica: Mark Rothko počinio je samoubojstvo 25. veljače 1970. u New Yorku, u trenutku dok mu se postavljala izložba murala zgrade Seagram u galeriji Tate u Londonu.

U predstavi se teatarski efektno zatvaraju dva murala na malome teatrinu, a u međuprostoru iza slike ostaje umjetnik u vakuumu između života i smrti, slikarstva i prozaičnosti.

Drama Crveno prvi je put izvedena u Londonu 2009, a na Brodwayu 2010, kad je osvojila šest uglednih kazališnih nagrada Tony.

Tekst Crveno donekle podsjeća na dramu Art Yasmine Reza utemeljenu na bijeloj slici kupnja koje po visokoj cijeni rastvara banalnosti recepcije umjetnosti u tonovima bijeloga predočujući apsurd površnoga prijateljstva trojice prijatelja i krizu srednjih godina, stapajući se kontrapunktno s krhotinama socijalne, društvene i refleksivne drame.

I u bjelini slike Yasmine Reza i u crvenilu Loganove krije se i raskriva partitura tišine, unutarnja izložba tajne koja u sebi nosi umjetnost, bez obzira na to je li svedena na samo jednu boju ili ne-boju. Za posjetitelje i ljubitelje Teatra Exit ova će predstava biti dosta veliko iznenađenje.