Zvuk i slika bez roka trajanja

U kolovozu 1969. Beatlesi su, dovršavajući skladbu I Want You (She’s So Heavy) s albuma Abbey Road, posljednji put zajedno boravili u istom studiju. Sljedeće godine objavili su još i Let It Be, koji je (iako snimljen još ranije) bio „na čekanju“. I to je bilo to. Najslavniji sastav svih vremena i službeno se iz stvarnosti preselio u povijest rock’n’rolla.

Dakako, bio je to samo prvi dio priče o liverpulskim glazbenicima koji su izmijenili svaku poru na licu popularne kulture dvadesetog stoljeća, i pritom se ludo zabavljali; početkom sedamdesetih John, Paul, George i Ringo uplovili su u samostalne karijere, ali globalna svijest o važnosti bivše grupe nije jenjavala. Istina, posthumna snaga Beatlesa ponešto je varirala u intenzitetu (ovisno o evolucijskoj etapi u kojoj se rock-glazba zatekla), ali je desetljećima uspijevala natkriliti generacijske razlike i svaki nadolazeći trendovski hir.

U jednoj rečenici nemoguće je sažeti bit njihove trajne privlačnosti i neprocjenjive vrijednosti. Kao što precizno uočava recenzent portala All Music Guide, za početak su „objedinili sve što je vrijedilo u starom rock’n’rollu i to pretvorili u nešto novo i još uzbudljivije. Osmislili su prototip samodostatne grupe koja piše i izvodi vlastiti materijal.“ I to sve početkom 60-ih, kad je na engleskoj sceni vladala stanovita vrsta kreativne i komercijalne pustoši. Bio je to idealan trenutak za skupinu novoga načina autorskog razmišljanja koju od dana izlaska početnog singla Love Me Do (5. listopada 1962) više ništa nije moglo zaustaviti.

Fenomen Beatlesa trajan je i neuništiv, što se i posljednjih godina manifestira na razne načine – prije svega različitim reizdanjima njihovih albuma. No tu je i film A Hard Day’s Night američkoga redatelja Richarda Lestera (nastao prema scenariju Aluna Owena), koji je lani proslavio pedeseti rođendan. Ove se godine, na samo jedan dan, doduše – 13. siječnja – mogao pogledati i u našim kinima. Bila je to savršena prigoda za njegovu pažljivu restauraciju: u kontekstu suvremenih digitalnih tehnoloških dostignuća zvuk i slika postali su bolji nego ikad, ali to, dakako, nije poanta. Nakon gledanja filma i ponovljenog slušanja istoimenog albuma priča se opet svodi na jednostavan zaključak o trajnoj vrijednosti njihove glazbene i kulturne ostavštine.

Za starije gledatelje i sljedbenike to će biti i nostalgičan izlet u uzbudljive dane swinging Londona. Oni mlađi i pažljivijeg oka uočit će redateljsku inovativnost i postupke koji će još tada pretkazati dolazak glazbenoga videa kao nužnog medijskog alata u cjelokupnoj strukturi glazbene industrije.

U filmu se uz Johna, Paula, Georgea i Ringa pojavljuju i Anna Quayle, Bob Godfrey, Robin Ray, Wilfrid Brambell, Lionel Blair te buduća Harrisonova supruga Patti Boyd, pri čemu klasične narativnosti ovdje zapravo i nema. Redatelj naprosto prati 48 tipičnih sati u životu Beatlesa, koji je po definiciji opterećen posljedicama slave i pretjeranim, euforičnim reakcijama obožavatelja.

Netko je dovitljivo sročio kako A Hard Day’s Night istovremeno funkcionira kao „velika glazbena bonanca, zabavna farsa, a djelomično i kao satirički dokument o tadašnjem društvu“. U tom šarmantnom kolažu mogu se prepoznati i elementi francuskoga novog vala, o čemu bi filmski stručnjaci sigurno imali što reći. No sve bi to vjerojatno ostao puki dokument vremena da sama glazba ne ostavlja tako snažan dojam. Istovremeno s premijerom filma A Hard Day’s Night, u srpnju 1964, predstavljen je istoimeni album koji je bio ispunjen pjesmama iz filma te skladbama koje su za film napisane, ali napokon izostavljene. Riječ je o prvom ostvarenju u cijelosti proizašlu iz autorskoga pera grupe i u tome je njegova dodatna važnost. Kratke, neodoljivo melodiozne i koncizno strukturirane, te će skladbe ne samo ilustrirati snagu kreativne jezgre Lennon–McCartney nego i odraziti duh optimizma te sveopćega kulturnog uzleta u društvu koje se naglo počelo buditi, transformirati, poprimati drukčije obrise. Ukratko, drukčije i slobodnije disati.

Općenito govoreći, skladateljski tandem Beatlesa činio se kao izbor iz snova, premda valja naglasiti da klišeizirana predodžba o subverzivnom rokeru Lennonu i „ušminkanom“ pop-perfekcionistu McCartneyju nije uvijek odgovarala istini; dovoljno je poslušati Helter Skelter pa da posumnjate u sliku McCartneyja kao umivena pop-autora i pjevača. Njegova umjetnička znatiželja, pa i inovativnost, najjasnije se ogledaju u skladbi Eleanor Rigby (s remek-djela Revolver), gdje je lako prepoznati i Paulovu sklonost baroknoj glazbi. Riječ je o pjesmi koja odbacuje standardnu pop-formulu: učinak je postignut dionicama četiri violine, dva violončela, dvije viole i nasnimljenih vokalnih harmonija. No takve autorske diverzije djelomice valja zahvaliti i doprinosima Georgea Martina, „petog člana Beatlesa“ koji je imao ono što je skladateljskom timu Beatlesa u početku nedostajalo: sofisticiranost, temeljitu formalnu naobrazbu i aranžmansku dovitljivost. Većina orkestralnih zahvata u njihovu opusu, kao i mnogi pijanistički pasaži, Martinovo su djelo.

S druge strane, istina je da su se John i Paul sjajno nadopunjavali – dok su doista radili zajedno. A zajedno su ondašnjoj otočnoj glazbi ubrizgali dašak prijeko potrebna optimizma i proveli je iz embrionalne faze u stanje umjetnički relevantne forme. Put od crno-bijelog popa na Hard Day’s Night, preko tehnikolor-psihodelije na albumima Revolver i Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band, do raskošne žanrovske kombinatorike na Bijelom albumu i Abbey Road (na kojima i George Harrison napokon dobiva priznanje prvorazrednoga talenta) bio je zapanjujuće kratak. U svega osam godina snimili su trinaest studijskih ploča, nakon kojih na svjetskoj razini, ma koliko to zvučalo poput otrcane fraze, ništa nije niti moglo izgledati isto.

Gorak razlaz, povremeni osobni ratovi i četiri solo karijere bili su neizbježni, ali njihova je misija u osvit 1970-ih ionako bila gotova. Nakon raspada Beatlesa nastavio je živjeti mit o njima, a odmah je postalo očigledno da je glazba iz svega uspjela izvući „živu glavu“ i otrgnuti se mitskom kontekstu unutar kojega je nastala. Utjecaj Beatlesa na svaku sljedeću generaciju neprocjenjiv je. Prekinuli su kulturnu dominaciju Sjedinjenih Država, pokrenuli britansku invaziju i uz bok s Dylanom „uozbiljili“ rock pridavši mu poslije i eksperimentalnu oštricu, a da mu pritom nisu oduzeli ključnu zabavljačku notu. Nehotice su izmislili brit-pop devedesetih i oblikovali dobar dio estetskoga ključa suvremene pop-glazbe.

Možda nisu – kako se to nastoji sugerirati u nekritičkim osvrtima – bili savršeni, no industriju zabave i svijet popularne glazbe uspjeli su, gotovo doslovno, preokrenuti naglavačke i postaviti na nove temelje.