Žuljevi, muzulji, žuljice i šuljevi

I na rukama i na nogama žuljevi kako dođu tako i prođu. Kad prođu, više ih se i ne sjećamo, kao ni alata ni cipela koji su nam ih namrli. No jedni će mi biti nezaboravni …

Čitajući knjigu Branka Fučića Terra incognita i gledajući njegove crteže, poželjela sam doći do mrgara, tih pastirskih nastambi koje se još viđaju na Krku i Cresu. I došla sam. No dalje od toga podatka moje kazivanje nije išlo. A evo kakvu uspomenu nosim s tih mrgara.

Mrgari do kojih sam uspjela doći nalaze se na platou između Jurandvora i Baške, u ljutom kamenjaru, na pustom terenu bez hlada. Za napajanje blaga služe poneke lokve, zaklon im je uz suhozidne zidiće i ispod škrtoga niskog raslinja. Kad smo pregledali dva mrgara uzduž i poprijeko, naljutivši jednu ovcu tako da je na nas počela toptati prednjim nogama kao da nas želi zgromiti, pošli smo moj putni tovaruš i ja dalje, baš do jednoga takvog pojila, do lokve Diviške, udaljene od mrgara oko 2 km. No do nje nismo stigli jer sam ja pala nauznak, s glavom nizbrdo, lupila njome (glavom) o kamen da je sve zvonilo, nisam mogla ustati, a i muž se dobrano namučio da me nekako osovi na noge, pa da tek onda vidimo jesam li čitava. Da nisam bila, ne znam kako bismo dozvali pomoć (ondje nema ljudi), a i kada bi pomoć stigla. No sreća u nesreći, nisam ništa slomila, ni glavu nisam razbila, a kad sam sjedeći na kamenu ustanovila da nemam naočale na nosu, i njih smo našli malo dalje u kamenjaru, premda je i to bilo ravno čudu, jer me muž i dizao i potezao sprijeda i straga, pa je stoput mogao stati i na njih da i ne osjeti da ih lomi. Lokva Diviška nije me nažalost vidjela, a ni ja nju, jer smo nakon toga incidenta uprli iz svih snaga da se dokopamo groblja sv. Ivana iznad Baške, gdje smo ostavili auto na rubu civilizacije (i asfalta). No donde je trebalo izdržati i prohodati nešto više od 6 km, što bi u normalnim okolnostima bio mačji kašalj, no sad su se javili i vrlo podmukli neprijatelji, žuljevi. Ovca (gluplja od svake u mrgaru) bila sam u ovom slučaju ja i zato što sam na to pješačenje pošla u novim tenisicama, a one su se, kao nove, htjele iskazati što sve mogu učiniti od nogu, pa me umah prošla radost zbog „dobre kupovine“ toga prijeko potrebnoga rekvizita. Put od bašćanskoga groblja do početka gologa kamenjara zove se, planinarski poletno, Put na Mjesec. Do Mjesečeva krajolika još sam se nekako i uzverala, no na silasku vidjela sam sve zvijezde. Osjetila sam svaki kamenčić na stazi, nabila i nožne palce (crni nokti otpali su tek za godinu dana), a javila su se i natučena tkiva, pa sam se – uza sve krasne vidike kojima se inače divim (na brdo Hlam, otok Prvić, more, Bašku) – osjećala sve bolnije i jadnije. Suze su mi frcale iz očiju od te mješavine nelagode, bolnih nogu, leđa, glave, a žuljevi kao da su već počeli dizati i temperaturu. Točka na i bili su grčevi u listovima.

Žulj je kao riječ nastao od guliti = lupiti s drveta koru, derati kožu životinja, čupati. Sve sam te glagole (guliti, derati, čupati) osjetila na vlastitoj oguljenoj i oderanoj koži u jednim tenisicama (poslije ih više nisam ni pogledala, a kamoli nogu u njih uvukla). Guliti je i u guljevini, vuni koja sama otpada s ovce (Lika, Dalmacija), i u guljotinama (kore od krumpira, lupe, lupine, lupinke). Guliti, prasl. *žuliti, nastalo je od ie. korijena *geu- / gou-, trljati, trti. Žulj već uvelike prodire kao oguljeno, oderano mjesto na koži, premda mu prirodu lijepo ocrtava rus. žulъ, nož, jer i žulj zna rezati po koži i mesu poput noža. Donedavno sam na Radio-Ogulinu imala svaki tjedan jezičnu emisiju, no evo mi Ogulina i u napisu o žulju. Neki etimolozi misle da ime Ogulin potječe od oguline, oguljena mjesta pod Klekom. Kad već spominjem ogulinu, tako se zove kožica na jezgri oraha, ali i zelena kora od krumpira. Tek neznatno modificiran, kao oguljina, već smo na zelenoj kori oguljenoj s drveta ili šibe. U muškom rodu, oguljak, znači ostrugane dlake s volujske kože, ali i očupan stog sijena. Gulica je pak sasvim nešto drugo, vrsta breskve (Varaždin).

Dakle, obuća nas može žuljati, nažuljati, no žuljav ne znači samo nažuljan nego i mršav, slab, kržljav. S malim premetanjem od žuljati dobivamo i kaljužati. Svinje se kaljužaju, taru u bari, a kad su to napravila djeca, trebalo je odjeću (dok još nije bilo strojnoga pranja rublja) dobro prožuljati sapunom (trljati, trti, prati rukama).

Premda nije žulj nego bubuljica, prištić, začepljenje izvodnoga kanala žlijezde lojnice poglavito na licu (čelo, nos, brada), mlade djevojke i taj miteser jako žulja, pa najprije pribjegavaju grubom istiskivanju, ne znajući da time stvar samo pogoršavaju. Miteser (njem. mit, s, sa + essen, jesti) zvali smo kao djeca i onako kako smo krivo čuli, mitfreser, premda ni to po smislu nije bilo daleko od sujeda i sujedice. No imala je ta bubuljica i drugih imena načinjenih prema žulj, npr. u Slavoniji čuje se muzulj, mozulj, mozuljica, mozol, bećaruša, a na moru mozoj (Lumbarda, Smokvica, Korčula), negdje i mozolj, u Vrbniku mozolac, muzulčić, a u Istri možuljac. Nazivi su mogli nastati i od njem. ­Maseln, čvor na drvetu.

Žuljica, slov. žolca / žolica, samo je zvukovno slična sa žuljem, no znači hladetina, želatina (koja u korijenu ima i led, lat. gelu), a u kontinentalnim krajevima hladetini se kaže i sulc, prema njem. Sulz, što je u prijevojnom odnosu s riječi za sol, njem. Salz, o čemu govori i način pripreme hladetine, jer se meso drži u rasolu pa se onda kuha i potom hladi da se stisne.

Žuljica bar nije ništa nezgodno, dok i žuljevi i šuljevi jesu. Premda im je postanje drukčije, i šuljevi, zvukovno slični žuljevima, svojevrsne su neugodne izrasline na venama oko čmara koje često krvare. Zato se kroz „učeni“ oblik – hemoroidi, od grč. haimorrhoīdes, „krvareće žile“ – provlači osnovna grčka riječ haima, što znači krv. A i žuljevi mogu biti krvavi. No najgora je nesmotrenost stati nekom moćniku na žulj. Jer takav je najčešće i zlopamtilo, pa jao si ga tebi!