Veliki rat – dvije pozadinske priče

Sredinom lanjske godine u cijeloj je Europi pa tako i kod nas započelo višegodišnje obilježavanje stote obljetnice Velikoga ili Prvoga svjetskog rata. Stotinu godinu nakon početka velike ljudske klaonice u kojoj su milijuni ljudi izgubili život, u kojoj su propala carstva i iz njih nastale nove države i koja je presudno usmjerila politička zbivanja u poraću te prouzročila dvadesetak godina poslije još jedan, veći i razorniji ratni sukob, znanstvenici i umjetnici diljem Europe pokušavaju se prisjetiti predaka, izravnih sudionika Velikoga rata, te široj javnosti predočiti uspomene iz burnoga vremena.

Izložba streljačkih jaraka na Sajmištu u Zagrebu u korist invalida / vl. Darko Radotović

Rat 1914–1918. itekako se osjetio i u Hrvatskoj, iako su se ratne operacije zbivale na priličnoj udaljenosti od naših krajeva. Pravih oružanih sukoba bilo je samo na Jadranu i stoga bi se tek rijetki hrvatski gradovi, poput Pule, mogli upisati na imaginarni zemljovid ratnih operacija. U ratu su međutim masovno sudjelovali vojnici iz hrvatskih krajeva, ponajprije u austrougarskim postrojbama, a manjim dijelom i kao dragovoljci na strani Antante. No, osim toga, rat je imao golem i izravan utjecaj na život u pozadini, gdje su prestale vrijediti mirnodopske norme, običaji i navike. Rat se osjećao u svim porama života, a njegove posljedice trajale su još dugo nakon što je oružje utihnulo. 

Obilježavanje obljetnice odvija se na različite načine, uključuje edukativne programe namijenjene ponajprije djeci, umjetničke doživljaje i viđenja inspirirane ratom te znanstvene i stručne projekte temeljene na proučavanju i obradi dostupne građe. Najviše je, barem kod nas, muzejskih izložbi koje prezentacijom raspoložive građe nastoje osvijetliti kako se i koliko rat odrazio na pojedine krajeve i gradove. Jedna takva izložba otvorena je potkraj prošle godine u Muzeju grada Zagreba, a kako je izložba slična sadržaja i gotovo identična naziva u približno isto vrijeme postavljena i u Muzeju Beča, njihova usporedba više je nego logična, jasno pod uvjetom da vam se pruži prilika da ih obje obiđete.  

Rat u prijestolnici Carstva

Izložba koja prikazuje život u Beču u doba rata postavljena je u Gradskome muzeju na Karlsplatzu, ustanovi poznatoj po izvrsnim povremenim izložbama. Temelji se ponajprije na tzv. ratnoj zbirci fotografija, koja obuhvaća fotografije, plakate i propagandne razglednice, ustanovljenoj još 1914, a pohranjenoj u Muzeju Beča i Gradskoj knjižnici. Građa je dopunjena snimkama iz bečke policije te ilustracijama iz onodobnih ilustriranih žurnala. Izložba je sadržajno postavljena strogo u skladu s naslovom, što znači da su se autori bavili isključivo posljedicama rata na svakodnevni život Bečana.

Granata kao šparovac u Ilici za Crveni križ, Ilustrovani list, 1915.

Početak rata bio je obilježen paradama i svečanim ispraćajima prvih postrojbi. Očekivalo se da će se vojska vratiti brzo i pobjedonosno te sa zanemarivim gubicima. Ubrzo je međutim nastupilo razočaranje, a prvotni ushit Bečana zamijenila je zabrinutost, podjednako za one koji su bili poslani na bojišnicu kao i za vlastitu egzistenciju. Umjesto slavom ovjenčanih pobjednika s ratišta su stizali ranjenici (poginule se najviše pokapalo na poljskim grobljima u blizini bojišnice). Već u rujnu 1914. u Beču je bilo smješteno 40.000 ranjenika, a u prvih godinu dana rata liječeno ih je 250.000. Prije rata u Beču je bilo 38 bolničkih objekata, a 1915. njihov broj narastao je na više od 300. U bolnički stacionar pretvorena je čak i Zgrada secesije.

Druga neželjena i neplanirana posljedica rata bile su izbjeglice, uglavnom s istočnog fronta. Iz Galicije i Bukovine, dijelova Monarhije na samoj bojišnici, već 1915. pristiglo je 200.000 izbjeglica. Među njima najviše je bilo Židova, procjenjuje se oko 60 posto. Zbog takva priljeva izbjeglica te velikog broja vojnoga osoblja, uključujući i ranjenike, broj stanovnika u Beču dosegnuo je 2,3 milijuna, što je najviše u povijesti grada sve do današnjih dana. Domicilno stanovništvo, bez dovoljno hrane i za svoje potrebe, izbjeglice je dočekalo s odbojnošću.

Kako je rat odmicao, sve je više muškaraca bilo mobilizirano. Žene su isprva prionule osnivanju raznovrsnih zaklada za pomoć muževima i sinovima, no postupno su bile prisiljene preuzimati i poslove koje su do rata radili uglavnom ili isključivo muškarci. Autori izloženih tekstova upozoravaju da se nakon rata i povratka muškaraca na tu činjenicu vrlo brzo, i dakako neopravdano, zaboravilo. Dio poslova preuzela su i djeca. Škole su ionako radile sve neredovitije, dio zgrada pretvoren je u bolnice, a osjećao se i nedostatak nastavnika. Nastava, kada se i održavala, bila je izložena nesmiljenoj propagandi, koja nije izostajala ni u drugim sferama života. Izložba donosi obilje propagandnoga materijala koji pokazuje danas, kada gledamo s vremenske distance uz poznavanje činjenica, koliko je službeni prikaz rata i stanja na ratištu odudarao od zbilje.

Kazališta i glazbene dvorane bile su nakon izbijanja rata isprva zatvorene, no potom su ponovno otvorene, ali samo za programe domoljubnoga sadržaja. Pojedine priredbe korištene su i za prikupljanje ratne pomoći – novčane potpore, dragocjenosti, a potom i korisnoga materijala. Bečani su se takvim pozivima isprva spremno odazivali, no kako je rat odmicao, pomoć se sve teže prikupljala.

Rat se zapažao i na odijevanju građana, koje je postajalo sve jednostavnije i spolno uniformnije. Zanimljivo je da se takav trend u odijevanju održao donekle i nakon rata, kada su ponovno nastupile mirnodopske okolnosti.                                                  

Od svega je najgora ipak bila glad, koja je pogodila, razumije se, cijelu carevinu, ali se ipak u gradu osjetila više nego na selu, a Beč kao najveći grad bio je njome najviše i pogođen već od 1915. Svaki iole pogodan pedalj zemlje pretvarao se u vrtove, no za hranu se ponajprije čekalo u dugim redovima, a mnogi bi i nakon višesatnoga čekanja ostajali praznih ruku. Od 1916. glad je samo donekle ublažilo otvaranje javnih kuhinja, koje su imale sve više i više korisnika. Zbog gladi izbili su i masovni protesti, no do 1918. nastupila je potpuna rezignacija i prividno ravnodušje spram rata.

Borba za preživljavanje nastavila se i nakon rata. Kada je oružje utihnulo, nastupila je epidemija gripe, tzv. španjolke, koja je poharala nedovoljno ishranjeno pozadinsko stanovništvo.

Život u pozadini ratnih operacija

Izložba u Muzeju grada Zagreba (autori su kustos Kristian Strukić i Vinko Ivić, ravnatelj Muzeja), postavljena u potkrovlju zgrade, u prostoru namijenjenu povremenim izložbama, može se promatrati u dva dijela, međusobno različita po sadržaju, ali i rasporedu. Prvi dio donosi općenite napomene o izbijanju rata i njegovu tijeku te sudjelovanju zagrebačkih, ali i drugih hrvatskih postrojbi na ratištu. Na samu su početku panoi koji govore o sarajevskom atentatu, neposrednom povodu za izbijanje rata. Slijede ultimatum koji je Austro-Ugarska postavila Srbiji, mobilizacija te sažet prikaz zbivanja na bojišnicama gdje su sudjelovale zagrebačke postrojbe, uz one iz drugih dijelova Hrvatske. Odmah po objavi rata naše su postrojbe u ljeto 1914. masovno upućivane na tzv. balkansko bojište, u Srbiju, kojoj je Austro-Ugarska objavila rat. Također u ljeto prve godine rata počele su i borbe na tzv. istočnom bojištu, gdje je ruska vojska prodrla u na austrougarsko područje, u Galiciju i Bukovinu, pa su hrvatske postrojbe i tamo bile od sama početka zastupljene. Kako je vrijeme odmicalo, i dio postrojbi iz Srbije prebačen je na istočno bojište pa jezgra hrvatskih postrojbi na istočno bojište dolazi početkom 1915. Na treće, jugozapadno bojište, gdje je Austro-Ugarska vodila primarno obrambeni rat protiv Italije, otvoreno u svibnju 1915, iz naših su krajeva upućivane ponajprije dalmatinske i bosanskohercegovačke postrojbe, u manjoj mjeri one iz uže Hrvatske (i Slavonije) uključujući i zagrebačke, što opet nikako ne znači da se i na tom, Zagrebu zemljopisno najbližem bojištu, nije do kraja rata izredao znatan broj Zagrepčana. U spomenuti prvi, općenitiji dio izložbe uklapa se i pano s „odlikovanim ratnim junacima“, slikama i kratkim biografijama najistaknutijih časnika podrijetlom iz Hrvatske, koji u izboru osoba nije zagrebački nego opći nacionalni. Dakako, ima i u tom prvom dijelu pravih zagrebačkih sadržaja, kao što su primjerice demonstracije i prosvjedi u Zagrebu nakon sarajevskog atentata ili pak razmještaj vojarni na planu grada.

U drugom dijelu izložba je mnogo više usmjerena na Zagreb i život u gradu u pozadini ratnih operacija i time sadržajno identična s bečkom. Baš kao i u Beču, početni optimizam ubrzo se istopio pred okrutnom zbiljom. Kao i u Beč, i u Zagreb se dopremaju ranjenici. Prvih 146 ranjenika iz Srbije dopremljeno je u Zagreb već 18. kolovoza 1914. Postojeći bolnički kapaciteti ubrzo nisu bili dovoljni pa se pristupa prenamjeni objekata. Povećana je i potreba za bolničkim osobljem pa se o ranjenicima skrbe dobrovoljci, uglavnom žene. Posebice je istaknuta bila pomoć Crvenoga križa, koji osim bolničarskih usluga preuzima i skrb o udovicama i siročadi poginulih vojnika. Priljev ranjenika osobito je porastao nakon što se Austro-Ugarska 1915. zaratila s Italijom jer je Zagreb određen za glavno središte zbrinjavanja ranjenika s tog bojišta. U kasnijim ratnim godinama veliki problem postali su i invalidi, o čemu svjedoče barake za njihov smještaj, podignute na Srednjoškolskom igralištu.

Gradska uprava, suočena s nizom posve novih problema, bila je prisiljena provoditi mjere ratnoga gospodarstva, razna ograničenja u opskrbi stanovništva. Nestašice su postale svakodnevna pojava pa se uvode mjere ograničene opskrbe hranom i ogrjevom kao i prikupljanja sirovina potrebnih za vojnu industriju (tekstil, metali). Razumije se da nestašice najviše pogađaju siromašnije stanovništvo, stoga je na ulicama sve više prosjaka i siročadi. Uvode se i redarstvene mjere, no njihovu provedbu otežava nedostatak policijskog osoblja. Posvemašnje siromaštvo donekle se pokušava ublažiti humanitarnim akcijama i prikupljanjem pomoći „za naše junake“ i njihove obitelji. Organiziraju se dobrotvorni koncerti, predstave, izložbe na kojima sudjeluju mobilizirani umjetnici (Oton Iveković, Jerolim Miše) kao i sportske priredbe. Sve te aktivnosti dokumentirane su na izložbi originalnim plakatima te isječcima iz Ilustrovanog lista. Spominju se i ratni zarobljenici, u Zagrebu su to bili Rusi dovedeni za obavljanje pojedinih težih radova, koje je tadašnji tisak okarakterizirao kao „vrlo uljudne, poslušne i dobroćudne“. Rečena pojava empatije spram zarobljenika razumljiva je kada se zna da je istodobno velik broj domaćih ljudi bio u ruskome zarobljeništvu.

Ono po čemu se zagrebačka izložba bitno razlikuje od bečke jest pokušaj personalizacije ratnih sudbina. Na bečkoj izložbi nijedna osobna sudbina nije na taj način predstavljena, dok se na zagrebačkoj susrećemo s imenima i prezimenima konkretnih ljudi i doznajemo ponešto o njima. Tako je, primjerice, u prvom dijelu izložbe predstavljen Stjepan Kolander, Zagrepčanin koji se borio na sva tri spomenuta bojišta i o tome uredno vodio iscrpan dnevnik, kojega Hrvatski povijesni muzej iz dana u dan predstavlja na internetskim stranicama, točno prateći datume s odmakom od stotinu godina. Na jednom od izlaznih panoa pak izložba donosi portrete nekolicine Zagrepčana poginulih u ratu uz kratke biografske bilješke. Poseban pak odjeljak izložbe nazvan je I moji su predci sudjelovali u Prvom svjetskom ratu, a zamišljen je kao poziv posjetiteljima da dostave podatke i memorabilije vezane uz sudjelovanje svojih predaka, djedova i pradjedova, u ratu.

Kao što počinje svojevrsnim širokim planom, izložba u MGZ-u na isti način i završava. Izlazni panoi, nazvani Epilogom, donose pregled dobro poznatih političkih zbivanja pri kraju rata i neposredno nakon njegova svršetka, razvrgnuće državnopravnih veza s Bečom i Peštom, proglašenje Države SHS, ujedinjenje u Kraljevstvo SHS uz dakako neizbježne Radićeve guske u magli te prosinačke žrtve kao prvi, tragično upozoravajući događaj u novoj državi.

Sličnosti i razlike

Ponajprije, bečka i zagrebačka izložba pokazuju da su odjeci rata u obama gradovima bili gotovo isti. Vojne potrebe postale su apsolutni prioritet, mnogi objekti rabe se za smještaj vojske, a ubrzo potom i za smještaj ranjenika koji stižu s bojišta. Gospodarstvo se prilagođava ratnim uvjetima, a najdramatičnija su posljedica nestašice hrane i ogrjeva, potom i odjeće. Gradske uprave na sve načine pokušavaju tomu doskočiti, uvodi se racionirana opskrba stanovništva živežnim namirnicama, potom i javne kuhinje, no nestašice je moguće tek donekle ublažiti. Što je rat dulje trajao, siromaštvo je zahvaćalo sve veći broj ljudi. Zabavni je život utihnuo, a malobrojna zbivanja u funkciji su prikupljanja pomoći i podizanja morala. Razlika između Zagreba i Beča bila je u broju stanovnika. U dvomilijunskome Beču svi su problemi bili višestruko veći nego u tada još razmjerno malenome Zagrebu, gradu koji je brojku od 100.000 stanovnika premašio tek nakon rata.

I dok su odjeci rata u dvama gradovima bili slični, razlika se uočava u pristupu i koncepciji izložbama. Izložba u MGZ-u postavljena je koncepcijski šire, osim gradske tematike ona donosi i neke načelne informacije o Prvom svjetskom ratu. Bečka izložba drži se strogo teme iz naslova. Jedan od mogućih razloga mogao bi biti u količini raspoloživa materijala. Autori bečke izložbe zacijelo su imali na raspolaganju bogatiji materijal, dostatan da izložbu mogu ograničiti na užu temu, stoga iz nje doznajemo više i zornije o životu u ratnoj pozadini. Drugi mogući razlog, povezan s prvim, vjerojatno je i razlika u stanju istraženosti teme Prvoga svjetskog rata u nas i u Austriji. Kao što je dobro poznato, Prvi svjetski rat u nas je nedovoljno istražena tema pa se pretpostavljalo da široj javnosti kojoj se izložba u MGZ-u obraća treba ponuditi i neke opće informacije kako bi se bolje razumjela zbivanja u gradu za vrijeme rata.

Druga uočena koncepcijska razlika jest potpun izostanak personalizacije na bečkoj izložbi naspram izrazite personalizacije na zagrebačkoj izložbi. Bečka je izložba, u skladu s tim, hladna slika lišena prikaza osobnih sudbina, dok se na zagrebačkoj dio informacija donosi prikazom osobnih sudbina, što na posjetitelja može ostaviti snažniji dojam te nadomjestiti skromniju količinu preciznih brojčanih informacija i slika Zagreba u ratnome razdoblju.  

Razlikuju se i katalozi, zapravo njihov izostanak. Bečki muzej nije tiskao klasični katalog izložbe, što inače ima običaj činiti, ali je zato tiskan iznimno opsežan (700 stranica) i bogato opremljen zbornik nazvan U epicentru zajedničkoga sloma – Beč u Prvom svjetskom ratu s radovima pedesetak autora, što je mnogo više i iscrpnije od običnoga kataloga. U MGZ-u katalog izložbe još je u pripremi te se nadamo da će biti i tiskan prije zatvaranja izložbe.

Naposljetku, da ne bismo bili nepravični prema drugim muzejima u Zagrebu, kao i muzejima u ostalim hrvatskim gradovima, valja napomenuti da MGZ nije ni slučajno jedini naš muzej s tematizacijom Prvoga svjetskog rata. U Zagrebu su izložbe o toj temi prije MGZ-a postavili Hrvatski povijesni muzej, Muzej suvremene umjetnosti i Arheološki muzej. Lokalne pak pozadinske priče, koncepcijski slične izložbi u MGZ-u, mogle su se vidjeti i u Gornjoj Stubici za područje Hrvatskog zagorja, u Novigradu za jadransko područje kao i u Varaždinu, Puli, Sisku, Osijeku, Slavonskom Brodu, Splitu, Bjelovaru, Karlovcu od većih gradova, odnosno u Svetom Ivanu Zelini, Valpovu, Đakovu, Pazinu, Krku, Starome Gradu, Crikvenici, Samoboru, Čazmi, Županji, Našicama, Kutini i Podturenu od manjih mjesta. U većini slučajeva riječ je također o pozadinskim pričama, o utjecaju i odjecima rata na život lokalnoga stanovništva, a manje na izravno sudjelovanje domaćih sinova u samome ratu. Navedeni raster hrvatskih mjesta svjedoči o interesu za temu Velikoga rata u svim dijelovima zemlje, što je djelomično posljedica posvemašnje, gotovo stogodišnje šutnje i zaborava.