Večer fantastične glazbe

Četvrtim ovosezonskim koncertom Majstorskog ciklusa, održanim 22. siječnja, Simfoničari HRT-a su, u Zagrebu, ostvarili put oko svijeta. Japan, Rusija, Izrael, Češka, Hrvatska i na kraju Novi svijet – postaje su koje čine ne samo nacionalni nego i programski crossover, što je ujedno bio naziv koncerta ne sasvim klasična izričaja. Za tu su im se prigodu pridružili mladi pijanisti međunarodnog ugleda Javor Bračić i Imri Talgam te dirigent Hikaru Ebihara, kojega je hrvatska publika imala prilike upoznati 2007, kada je na IV. međunarodnom natjecanju mladih dirigenata Lovro von Matačić osvojio treću nagradu.

Javor Bračić i Imri Talgam s dirigentom Hikaruom Ebiharom u Papandopulovu pop-koncertu / Snimio Dinko Bažulić

Crossover je zazvučao u punom sjaju već na početku večeri, kada su se uobičajenom sastavu ansambla pridružili i saksofonisti, pijanisti, harmonikaš i gitarist. Ta pomalo neobična družina uporište ima u filmskoj glazbi i jazzu, a zajednički nazivnik pronalazi se u djelu Suite for Variety Stage Orchestra Dmitrija Šostakoviča. Već od prvih taktova moglo se čuti i vidjeti kako je, ne prva, suradnja Simfoničara i japanskoga dirigenta Hikarua Ebihare iznimno uspješna, na radost prepune dvorane Lisinski. Jasnu vlastitu viziju djela dirigent je prenio na glazbenike, koji su slijedeći njegove upute ostvarili izvrsnu izvedbu. Efektan kolorit pojedinih stavaka Suite naglašen je nadasve uspjelim solima trombona, harmonike i saksofona te uvijek pouzdanom, ovaj put u proširenu sastavu, udaraljkaškom sekcijom. Slušajući Šostakovičevu glazbu publika je mogla steći dojam kako je nadasve jednostavna, što je tek privid stvoren ponajprije dirigentovim angažmanom, usmjerenim balansiranju pojedinih skupina ansambla. Činilo se da glazbenici sviraju s lakoćom, a unatoč velikom orkestralnom aparatu skladno je izražen jednostavan plesni karakter djela, čiju je vrhunsku izvedbu publika nagradila dugim pljeskom.

Uspješnost koncerta nastavila se i nakon što se program od jazza okrenuo pop-idiomu. Iako u smanjenu sastavu, orkestar je pojačanje dobio u dvama izvrsnim mladim pijanistima. Javor Bračić i Imri Talgam potekli su iz Hrvatske i Izraela, školovali se u rodnim sredinama, a zatim Austriji i Njemačkoj te su se susreli na poslijediplomskom studiju u New Yorku, gdje trenutno žive. Obojica imaju brojne uspjehe, a afinitet prema suvremenoj glazbi predstavili su fantastičnim solističkim nastupima u Pop koncertu za dva klavira i orkestar Borisa Papandopula. Ta partitura, mnogi bi rekli, netipična za Papandopulovo stvaralaštvo, nastala je 1974. – u godini smrti Darka Lukića, njemu u spomen. Nakon praizvedbe iste godine (Jurica Murai i Stjepan Radić) Koncert je izveden još jednom gotovo tri desetljeća poslije (Katarina Krpan i Đorđe Stanetti), a na ovome koncertu Majstorskog ciklusa nakon još deset godina, drugi put. Zbog sloga i neobičnog sastava (violine, kontrabasi, saksofon, tri trube, tri trombona, velika skupina udaraljki te dva klavira) jasno je da to nije klasičan koncert, a naglašena uloga povjerena je orkestru. Upravo je na tom tragu dirigent, kojem to nije bio prvi susret s glazbom hrvatskih autora, izgradio interpretaciju, oslanjajući se na vođe dionica i pijaniste, koji su zadatku odgovorili na visokoj razini. Neobičan splet različitih utjecaja klasične i popularne glazbe ponajprije prožet humorom, povremeno na tragu groteske, rezultira djelom naglašene ritmike i različite atmosfere. Studiozno navježbavši partituru, Bračić i Talgam pronicavo su shvatili da ona sadrži mnogo izazova na vrlo različitim razinama, a upravo su humor odabrali kao smjernicu za izgradnju virtuozne i karakterno prikladne interpretacije. Njezinoj uspješnosti pridonijeli su i članovi gudačkog korpusa (koncertni majstor Sergej Evseev), prekrasan solo saksofona u drugom stavku (Nikola Fabijanić) te izvrsni udaraljkaši predvođeni Igorom Kerićem.

Nakon stanke na redu je bila IX. simfonija u e-molu Iz Novoga svijeta Antonína Dvořáka. Kada je riječ o repertoarnim djelima kao što je ovo, publika očekuje da dirigent pruži osobni pečat izvedbi, što je Hikaru Ebihara učinio u potpunosti, zasluživši ovacije publike, ali i članova orkestra. Iako se na trenutke jasno moglo čuti da orkestar nije uvježban koliko je to bio izvodeći Šostakovičevu Suitu i Papandopulov Koncert, oduševio je inovativan dirigentov pristup izboru tempa. Mikropromjene na način tempa rubata (doduše strogo kontrolirana i skladno odmjerena) pridonijele su ocrtavanju različitih atmosfera koje su stvorile privid drukčije prostorno-vremenske sfere. Pritom su oduševile suptilna dinamička nijansiranja i razlikovnosti karaktera pojedinih stavaka, kao i izvrsni drveni puhači te sekcija truba i trombona, koji su uvelike pridonijeli uspješnosti izvedbe, zaokruživši večer fantastične glazbe Majstorskog ciklusa SO HRT-a.