Topologija beskraja

Projekt Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu MUO zamišljen je kako bi se različitim suvremenim autorskim poetikama odmjerio stalni postav Muzeja za umjetnost i obrt percipiran kao mjesto društveno potvrđene valorizacije umjetnosti. Nakon Dalibora Martinisa, Dubravke Rakoci, Željka Badurine i Slavena Tolja nizu suvremenih umjetnika pridružuje se kiparica Ida Blažičko. Njezina je izložba otvorena u povodu manifestacije Noć muzeja 2015. te je i tom prigodom zaživjela i ušla u dijalog s publikom razigravajući nova idejna polazišta. Razrađenim konceptom kao i izvedbom ostvarila je izvornost i iznimnost u pristupu ove umjetničke realizacije. Stvaralačka energija upotpunjena jasnom umjetničkom vizijom te vrlo vještom izvedbom govori o autoričinu bogatom iskustvu premda se ističe kao najmlađa umjetnica koja je sudjelovala u projektu.

Monum entalni list ginka natkriljuje stubište zagrebačkog MUO-a

U samu atriju, muzejskoj jezgri, postavljena je instalacija lista stabla ginka realizirana od prozračne i lepršave sjajne tkanine, koju je razapela nitima kroz katove. Njome se promišljeno nadovezuje na petrificirani ukras te biljke na kovanoj ogradi galerije prvoga kata. Time se izravno referira na prostor Bolléove zgrade, na muzejsku instituciju predviđenu od početaka isključivo za umjetnost (slučajno ili ne, ova izložba prethodi sljedećoj, koja je posvećena upravo arhitektu Hermanu Bolléu). Kinesko ljekovito ukrasno drvo Ginkgo biloba, čije ime u prijevodu znači „srebrni plod“, živući je fosil, koji može narasti i više od trideset metara. Dvorežanjski list toga stabla života, u autoričinoj realizaciji, elegantno raste u visinu šireći se prostorom i već na ulazu snažno stvara meditativnu oazu koja dominira prostorima muzejske tišine. Organički je to svijet ambijentalnog ostvarenja kojemu autorica pristupa odlučno u vlastitim nastojanjima. Istodobna delikatnost i čvrstoća same izvedbe te začudno prepletanje volumena i prostora pokazuju vještinu i zrelost njezina izričaja. Skulpturalni skelet vegetativnog organizma u prostoru potvrđuje vitalističku poetiku zasnovanu na interpretaciji prirodnih fenomena i procesa gotovo magijskog ugođaja.

Na stropu i prozorima sakralne galerije Ida Blažičko rasplela je strukturu koju razvija naglašavajući bit sama procesa nastanka. Nedovršenost je ovdje početak čudesnih oblika i formi koje poput paučine transformiraju interijer u kojemu nastaju. Snažna je to preobrazba javnoga prostora Muzeja u svojevrstan meditativni vrt koji poziva na kontemplaciju i odmak od svakodnevnoga. Tomu u prilog pridonose i stihovi haiku-poezije japanskoga pjesnika Matsua Basha, koji su za ovu izložbu ciljano prevedeni te videorad koji prikazuje pogled na skriveni vrt s bilježenjem minimalnih pokreta. Svi elementi instalacije zajedno čine skladnu cjelinu pozivajući na introspekciju. Uranjamo tako, neočekivano, ali potpuno, u mikrokozmos stvorene prirode dalekoistočne kulture. Zastajući poniremo u punini trenutka, gdje haiku kroji vlastite asocijacije te potiče misao stimuliranu atmosferičnošću ambijenta. U toj bjelini začudnih, a bliskih formi pozvani smo na produbljivanje trenutka osvješćujući vlastitost u njezinoj biti. Ida Blažičko vješto uvlači posjetitelja u kiparski prostor dokidajući istovremeno granicu između izloška i promatrača. Suptilno stapa granice stalnoga postava s novim i trenutnim, kao i granice između javnog i intimnog prostora međusobno ih preplećući. Poigravajući se s prostorom, ispituje ga i istinski osjeća te ga u potpunosti osvaja. Dematerijalizacijom granica i rafiniranom prostornom artikulacijom postiže beskrajnost i puninu trenutka u kojemu se organički svijet u svojoj monumentalnoj cjelovitosti ne nameće, već upravo suprotno koegzistira s divnom lakoćom. Strop, prozori ili pak jezgra Muzeja postaju toposima realiziranih imaginarija utemeljenima u stvarnom svijetu, ali i onome svojstvenu svakomu od nas. U ciklusu oživotvorenja stalnoga postava autorica je svojom topologijom beskraja obuzela osvještavajući ono skriveno, nesvjesno i posve prirodno. Snaga doživljajne i smisaone jedinstvenosti organičke dijalektike Ide Blažičko poetika je temeljnih ljudskih, često zaboravljenih, vrijednosti koje prizivamo u toj bjelini, u tom trenutku beskraja.