Sve za vjeru i domovinu

„Mnogo će Drave poteći dok se bude moglo i o Strossmayeru mirno, stvarno i pravedno pisati. Hrvati bi pako bili najnezahvalniji narod na svietu kad već danas ne bi Strossmayeru ono priznali što on zaslužuje“, pisao je 1900. hrvatski publicist Milan Grlović.

Velike nas obljetnice potiču da opet progovorimo o čovjeku o kojemu su napisane cijele biblioteke posve nepomirljivih polazišta i sudova. I čini se da danas – 115 godina od Grlovićeve tvrdnje – ne možemo o slavnom đakovačkom biskupu pisati mirno i pravedno. Znači li to da mi i dalje bijemo bitke koje je on vojevao, jesmo li danas tako daleko jedni od drugih da je svaki pokušaj približavanja stajališta zapravo lijevanje vode u prepunu čašu? Riječ je prije svega o nama, o tome kako gledamo na veliki raskol u kršćanstvu, kako gledamo na jugoslavenstvo i njegov odnos prema hrvatstvu i o brojnim problemima iz toga proizišlim, kako se odnosimo prema državnim tvorevinama u koje su hrvatske zemlje bile uključene itd. S obzirom na to da se teško približavamo jedni drugima kada raspravljamo o takvim temama, nepomirljive su ocjene koje izričemo o ljudima koji su djelovali prije 150 godina.

Josip Franjo Mücke, Biskup Josip Juraj Strossmayer, 1871. / Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu

Biskupovo je djelo i djelovanje opsežno, a ipak je već Grlović (pet godina prije Biskupove smrti) držao da postoji nešto što je izvan rasprave. A i rasprave koje su se vodile, koliko god nepomirljive bile, vodile su se najvećim dijelom o njegovoj politici, manje o drugim aspektima njegova života i djela. Zašto je tako? Možda nam pomogne ljuti politički Strossmayerov protivnik, pravaš Antun Gustav Matoš koji je prilikom inicijative o podizanju spomenika Biskupu napisao 1906. i ovo: „Dižite Strossmayeru spomenik ljepši od papskijeh, jer ga baš zato zaslužuje, što mu mramora ne treba, kao ni njegovom gorkom rivalu, što ispod Medvedgrada počiva... Odista, takvim ljudima ne treba boljeg spomenika od humka hrvatske zemlje, a nad gomilom javor, javor gusala, javor ‘drvo najbolje’.“ A tri godine poslije Matoš će biti još izravniji: „Sudjelujući dakle pri podizanju tog spomenika s cijelim narodom, dizat ćemo ga Biskupu kao velikom kulturnom čovjeku, a nipošto kao političaru!“ Na ovom bismo mjestu mogli upasti u napast da kažemo kako se svi manje-više slažu da je Biskup bio veliki promicatelj kulture, a da se spore o njegovu političkom djelovanju. Ali odmah si moramo postaviti pitanje je li tako zamašno kulturno djelovanje moglo biti bez političkih uzroka i posljedica? Je li utemeljenje Akademije i Sveučilišta koristilo samo kulturi i znanosti ili je koristilo ukupnom životu na hrvatskim prostorima pa samim time djelovalo ne samo na onu dubinsku politiku koja usmjerava odnose na dulji rok, nego i na raspored i jačinu suvremenih političkih snaga?

Jasno je da se ne može uspješno na slična pitanja odgovoriti „presijecanjem“, nego samo ozbiljnim argumentiranjem i da ćemo stoga u godini dvostrukoga jubileja dobiti mnogo novih tekstova o Strossmayeru. Nije stoga naodmet da čitatelje Vijenca podsjetimo na barem nekoliko važnijih pojedinosti iz života i djela čovjeka za koga je talijanski novinar pa državnik Minghetti napisao: „Postoje samo dvojica pred kojima sam imao dojam da pripadaju nekoj drugoj vrsti nego mi ostali – Bismarck i Strossmayer.“

Mladost i školovanje

Josip Juraj Strossmayer rodio se 4. veljače 1815. u Osijeku. Njegov je pradjed doselio iz Gornje Austrije i obitelj se kroatizirala. Školovao se u rodnom gradu da bi prešao u sjemenište u Đakovo i Peštu te 1838. bio u Đakovu zaređen za svećenika. Kratko služi u Petrovaradinu kao kapelan (1838–1840), a onda ga nadređeni šalju u Beč, u Augustineum, u ugledni carski bečki Viši zavod sv. Augustina za izobrazbu svećenika, u koji je svaka biskupija u državi mogla poslati samo jednoga kandidata. Završio je studij disertacijom o crkvenom jedinstvu i profesurom iz kanonskoga prava (na Bečkom sveučilištu). Malo kasnije postat će dvorskim kapelanom i jednim od trojice direktora u Augustineumu. Tada ima malo više od četrdeset godina pa se može doista govoriti o brzom i sjajnom napredovanju. Tom je napredovanju služila njegova uzorna naobrazba, ali i iznimne govorničke vještine, koje su ga učinile rado slušanim dvorskim propovjednikom. Đakovački biskup Josip Kuković zahvalio se na biskupiji i počelo se nagađati tko bi mogao postati njegovim nasljednikom: među više imena spominjalo se i Strossmayerovo. Burna 1848. dovela je mladoga svećenika dvaput u smrtnu opasnost u Beču, ali kada je ban Jelačić ugušio mađarsku bunu, počeli su mu dolaziti mnogi i savjetovati koga da predloži caru za novoga đakovačkoga biskupa. Jelačić je predložio Strossmayera i on je 18. studenoga 1849. imenovan. No trebalo je proteći još vremena da bi bio posvećen i uveden u službu jer je papa Pio IX. bio izvan Rima (grad se nalazio u rukama Garibaldijevih i Mazzinijevih pristaša). Napokon, na Malu Gospu (8. rujna) 1850. u bečkoj augustinskoj crkvi posvećen je za biskupa. Dunavskim parnim brodom stigao je na osječko dravsko pristanište 26. rujna 1850, oduševljeno pozdravljen od građana rodnoga grada i cijele biskupije. Tri dana poslije uveden je u službe u stolnoj crkvi đakovačkoj. Održao je tada mnogo govora na latinskom, ali narodu se obratio na neobično elegantnom hrvatskom i nekoliko rečenica posvetio „narodnom jeziku“: „Jezik narodni napose smatra kršćanin kano najveći dar Božji; kano ogledalo u kom se duša i srce naroda u svojoj bitnosti poznaje, kanoti najmožniju narodnog izobraženja polugu, kanoti najsposobnije sredstvo kojim se na duh narodni djeluje, kanoti blagajnu u kojoj se sve duševno blago naroda nalazi: zato sve što može čini da se jezik narodni izobrazi, obogati, oplemeni, sve pak od njeg odvraća što bi ga poniziti, pokvariti, otrovati moglo, ali nipošto ne prezire jezika inostranih, pače rado ih uči ter blago iz njih crpljeno u blagajnu naroda svog prenaša, na priliku pčelice koja po raznih perivojih medni sok kupi ter u košnicu svoju nosi.“

Biskup, vlastelin, graditelj

Stupivši na katedru đakovačkih biskupa Strossmayer je postao vlasnikom velikoga biskupskoga vlastelinstva koje se razvijalo od 13. stoljeća i 1850. protezalo na oko 75.000 jutara šuma, oranica, livada, vinograda, voćnjaka, pašnjaka… i u boljim godinama ostvarivalo prihod od 300.000 forinti. Nećemo se upuštati u procjene stvarne gospodarske snage toga imanja jer, uostalom, ona nije bila jednaka u pedeset godina Strossmayerova biskupovanja, želimo samo naglasiti da je on postao biskupom gospodarski vrlo moćne biskupije i da je snaga toga gospodarstva omogućila brojne njegove pothvate i na crkvenom, ali i na kulturnom i prosvjetnom polju. Bilo bi nepravedno, a tako se nerijetko čini, sve te njegove poteze svesti na tvrdnju imao je, mogao je, jer u njegovo vrijeme, prije i poslije njega, bilo je osoba, crkvenih i civilnih, koje su raspolagale sličnim ili većim imanjem, a nisu široj društvenoj zajednici ponudile ništa. I svako pomno iščitavanje njegove biografije pokazuje njegovu svijest o važnosti toga imanja za crkvene i kulturne ciljeve koje je želio ostvariti, ali i njegovu brigu da to imanje bude što bolje. Tako je najbolje mogao opravdati svoje biskupsko geslo Sve za vjeru i domovinu!.

Početak njegove službe pada u vrijeme kada se jako mijenjaju odnosi između države i crkve. Ministar školstva Leopold Thun njegov je dobar znanac. Biskupi po državi održavaju sastanke nastojeći što bolje osmisliti novu ulogu crkve u društvu i mladi đakovačko-srijemski biskup ističe se svojim istupima, a 14. lipnja 1856. Zakladnicom dodjeljuje znatna sredstva za gradnju đakovačke katedrale, za dječje sjemenište, za samostan sestara milosrdnica i druge namjene, a u 5. točki daruje mladomisnicima 5000 forinti za nabavku knjiga!

Oton Iveković, Josip Juraj Strossmayer na odru 12. 4. 1905. / Fotoarhiv Strossmayerove galerije

U travnju 1866. potpisuje Biskup s arhitektom Karlom Roesnerom (koji je projektirao i prašku crkvu sv. Ćirila i Metoda) ugovor o gradnji đakovačke katedrale kojim „najmonumentalnije djelo našega biskupa, naše biskupije, našega naroda, započinje svoj život“ (Milko Cepelić i Matija Pavić u monografiji o Strossmayeru iz 1900). Katedrala je taj simbol njegove vjerske i njegove kulturne djelatnosti i najljepši dokaz kako su u njegovu životu one neodvojive. U spomenutoj Zakladnici objašnjava zašto graditi veliku i lijepu katedralu: „Crkva stolna, jer je svijuh ostalih crkava u biskupiji majka i učiteljica, treba da, kako veličanstvom službe Božje, tako i mjerom opsega svoga, i umijećem građe svoje, sve nje nadkriljuje.“ U početku i Biskup i oni oko njega veliki su optimisti i misle da će katedrala za tri-četiri godine biti dovršena, ali sve će potrajati mnogo dulje – do 1882, dakle šesnaest godina. Imao je uvijek i u svim svojim važnijim pothvatima lijep broj opasnih protivnika. Velika svečanost posvećenja katedrale, za koju su mnogi govorili da je najljepša na prostoru „od Beča do Stambola“  bila je 1. listopada 1882. Među brojnim izaslanstvima i uglednim pojedincima isticala su se izaslanstva Zagrebačkoga sveučilišta (vodio ga je Franjo Marković) i Jugoslavenske akademije (vodio ga je Franjo Rački) pa su svjedoci toga događaja zapisali da su se tako na istom mjestu našla tri najveća Biskupova djela (Katedrala, Akademija, Sveučilište), a nisu to u pozdravnim govorima propustili reći ni Rački ni Marković.

Katedrala nije naravno jedina crkva u tadašnjoj đakovačko-srijemskoj biskupiji, koja je sagrađena brigom i(li) poticajem biskupa Strossmayera: jako se brinuo da primjerenu crkvu dobije njegov rodni grad Osijek i druga mjesta. A gradio je i druge i drukčije građevine.

Uočljivo je od početka njegova biskupovanja povjerenje u pisanu riječ i to može biti osobito zanimljivo nama današnjima, koji smo tako skeptični kada govorimo o tome koliko se čita i koliko pisana riječ djeluje. U njegovu vremenu jedna od njegovih lozinki, Prosvjetom k slobodi, upravo je vapila za pisanom riječi, za njezinim djelotvornim širenjem. Jako se radovao kada je u Đakovu počeo izlaziti Glasnik Biskupije Djakovačko-Sriemske (1873). To službeno biskupijsko glasilo zamijenilo je mnoge prepisivače službenih dokumenata, ono mu je omogućilo da izabere i prenese iz drugih hrvatskih glasila ono što se činilo važnim i poticajnim. To je pomoglo da niže svećenstvo dođe do potrebnih obavijesti i proširi svoje znanje, teološko i kulturološko. Listajući stranice Glasnika zapažate kako iz godine u godinu raste broj domaćih snaga koje pišu i kako raste razina toga pisanja. Osjetiti potrebu, posijati klicu napretka, okupljati suradnike, ne odustajati kad se jave teškoće – te i mnoge druge osobine nedvojbeno su krasile Biskupa. Nećemo ni načinjati njegovo kulturno mecenatstvo, kojemu nema para na našim prostorima.

Sveučilište i Akademija

Strossmayer je znao čitati znakove vremena i znao je ostvariti dobre namjere. O tome svjedoči važna, premda slabo poznata priča o tome kako je pomogao utemeljenju modernoga zagrebačkoga sveučilišta.

Na saborskom zasjedanju u travnju 1861. prvi put se tom visokom tijelu predstavio kao govornik premda je njegova govornička slava već posvuda, i izvan Hrvatske, bila poznata. Govorio je o potrebi utemeljenja Akademije i Sveučilišta i dobio veliku potporu sabornika. Znao je, međutim, da to neće ići ni lako ni brzo. Nakon izmjena pisama iz Zagreba u Beč i obratno, u Zagreb je 2. siječnja 1866. stigla carska odluka u kojoj se načelno odobrava Akademija, a Sveučilište se uopće ne spominje. On je razumio da je kočnica novac. Naime, od početka se zalagao da Sveučilište financira država, koja ionako financira druga sveučilišta na svom području. Te godine, 1866, slavila se tristota obljetnica Nikole Šubića Zrinskog i jedno od slavlja bilo je (20. i 21. listopada) u Đakovu. Biskup je bio bolestan, ali se uključio u slavlje na osobito djelotvoran način: darovao je 50.000 forinti za utemeljenje Sveučilišta i pozvao da se posvuda organiziraju odbori koji će prikupljati novac u tu svrhu. Iskoristio je nacionalni naboj nastao slavljenjem velike obljetnice, iskoristio je, rekli bismo, prošlost za budućnost. Piše: „Izmed nužda i potreboća naroda našega najveća je i najprešnija je bez dvojbe sveučilište u Zagrebu, koja se nužda već sto godina po pređima našim spominje. Nesretne okolnosti uzrok su da nam želja sve do danas osta glas vapijućega u pustinji… Zato ja, da se toj nuždi doskoči i da se žrtva po sigetskom junaku učinjena djelotvorno u narodu našem proslavi, današnjim danom za sveučilište u Zagrebu polažem 50.000 forinti.“ Nakon toga njegova poteza Bogoslav Šulek napisao je u Pozoru da su se prevarili svi koji su mislili da nitko ničim neće moći nadmašiti ono što je Strossmayer („prvi sin Domovine“) učinio utemeljivši Akademiju jer „sam se je Strossmayer ovom novom žrtvom natkrilio te je postao prvi i najprviji“. Novac je stizao sa svih strana, ponešto i od osoba i ustanova izvan Hrvatske. Prikupljanje je nastavljeno i dok je trajalo dopisivanje između Beča i Zagreba pa je zaklada uoči sama otvaranja sveučilišta imala 362.388 forinti i 10.000 dukata. Sabor se dopisivao s višim instancama u Beču i s vladom u mnogo navrata, a sretni trenutak stigao je 13. siječnja 1874. Ban Ivan Mažuranić priopćio je sabornicima da je svojim „previšnjim rješenjem“ 5. siječnja 1874. car potvrdio zakonsku osnovu o ustroju Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu. Kroničari bilježe da je klicanje zastupnika bilo kao rijetko kada glasno i razdragano.

Sveučilište u Zagrebu otvoreno je 19. listopada 1874. Slavila je cijela zemlja koncertima, izložbama, banketima, služile su se mise. Biskup nije govorio na otvaranju iako je tamo bio, ali kada se vratio u Đakovo, uputio je znamenite svoje „tri riječi“ Sveučilištu u kojima govori kakvi bi imali biti svećenici, odvjetnici, učitelji, publicisti koje će naše sveučilište odgajati, zalaže se za njegove kršćanske temelje i za otvorenost prema svima. I dalje je pomagao: siromašnim studentima namijenio je, primjerice, 10.000 forinti. Svoje mišljenje nikada nije prešutio pa je u jednom trenutku, kada mu se učinilo da se po Sveučilištu šire protukršćanski stavovi, reagirao na svoj način – jasno i odmah.

Iako u usporedbi s postupkom otvaranja Sveučilišta nešto jednostavniji, postupak otvaranja Akademije također je bio prava igra živaca. Kao dan utemeljenja najviše hrvatske znanstvene ustanove uzima se 29. travnja 1861, kada je Hrvatski sabor jednoglasno prihvatio prijedlog đakovačkoga biskupa da se utemelji Akademija znanosti. Istoga je dana izabran odbor koji je dobio zadatak da izradi statut Akademije i prihvaćena su Pravila te poslana caru na potvrdu (sankciju). Događaji toga dana drže se ključnima pa Akademija slavi svakoga 29. travnja svoj dan. Ali važnih je događaja i akcija bilo i znatno ranije (zaključci Hrvatskoga sabora od 1836, pa onda još u nekoliko navrata, govore o potrebi utemeljenja znanstvene ustanove od nacionalnoga značenja). Ali ni dan utemeljenja nije sve riješio. Trebalo je proći pet godina da car Franjo Josip potvrdi Akademijina pravila, i to ne u obliku u kojemu su predložena, nego prilično izmijenjena. Učinio je to 4. ožujka 1866. Sabor je nakon toga izabrao prvih 16 članova i to je značilo da je Akademija i stvarno i pravno konstituirana. Biskup Strossmayer izabran je 10. travnja 1867. za pokrovitelja, a ugledni hrvatski povjesničar Franjo Rački za predsjednika. Strossmayer je i još prije utemeljenja mislio na Akademiju i pokušavao (neuspješno) za nju otkupiti knjižnicu J. Šafarika, ali i neke druge knjižnice, zbirke umjetnina i zbirke povijesnih listina. Ne možemo u kratkom pregledu ni nabrojati što je sve za Akademiju otkupio (npr. zbirku listina grofa Samuela Keglevića, Kukuljevićevu knjižnicu, svako malo ga njegov prijatelj Franjo Rački moli da pomogne tiskanje Akademijinih edicija, posebno velikoga Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika, i on se redovito odaziva). U svome je đakovačkom, biskupskom dvoru stvarao zbirku slika velike vrijednosti i 1868. podario ju je Akademiji. Da bi se mogle slike čuvati i da bi Akademija imala primjeren prostor, potaknuo je gradnju neorenesansne palače na Zrinjevcu i u nju utrošio znatna sredstva (danas je u njoj, kao što je općepoznato, Strossmayerova galerija starih majstora).

Jedinstvo crkava, jugoslavenstvo

Svoju katedralu posvetio je, kao što je poznato, Slavi Božjoj, Jedinstvu crkava, Slogi i ljubavi naroda moga. U njoj je oltar s kipovima Svete Braće Ćirila i Metoda koje je izradio Vatroslav Donegani, a po Biskupovoj ideji slikar Ljudevit Seitz likove slavenskih prvoučitelja ukomponirao je i u veliku sliku Isusa skidaju s križa i to u onaj dio koji treba podsjetiti na početke kršćanstva u hrvatskom narodu. Spominjem i Valdecov bareljef na kome Sveta Braća zagovaraju Strossmayera pred Bogom. Spominjem i dvije kapelice u Italiji koje su sagrađene po njegovoj želji i njegovim novcem: jedna je u Rimu, u crkvi Svetoga Klementa, u kojoj se nalazi i Ćirilov grob, druga je u Loretu, mjestu koje je iz više razloga zanimljivo hrvatskim katolicima.

Odnos prema djelu slavenskih prvoučitelja ugrađen je i u njegovo gledište o potrebi jedinstva crkava i potrebi jedinstva južnoslavenskih naroda. To su one točke u kojima ćemo i danas teško postići i doličnu razinu razgovora, a kamoli približiti se u ocjenama.

Biskup je znao da su se ćirilometodsko djelo i izvorni ćirilometodski duh, kad govorimo o katoličkim Slavenima, najbolje sačuvali u hrvatskoglagoljskoj tradiciji: hrvatski glagoljaši kroz svoju su tisućljetnu povijest neprekidno dokazivali svoju odanost Rimskoj crkvi, ali su istodobno čuvali staroslavenski jezik i pritom dobro pazili da ne padnu u izolaciju – preveli su gotovo sva najvažnija i najpopularnija djela zapadnoeuropskih književnosti. Strossmayer piše: „Osobitim njekim čudom milosti i dobrote Božje održao se je do dana današnjega u sredini naroda našega običaj, da se sveta misa zapadnoga obreda slavenskim jezikom obslužuje i pjeva…“

Držao je dakle da hrvatski katolici, hrvatska kultura, hrvatski narod u cjelini imaju posebnu ulogu u sjedinjavanju Slavena, vjerovao je da staroslavenski jezik može biti most između pravoslavnih i katoličkih Slavena. Razumije se, on je takav most priželjkivao i zbog toga nije bio simpatičan onima koji su u tom mostu vidjeli ozbiljnu opasnost da ih oni drugi progutaju. A takvih je bilo mnogo – s obiju strana zamišljenoga mosta. U hrvatskoj crkvenoj i kulturnoj javnosti bilo je onih koji su ga podupirali i drugih koji nisu ništa htjeli čuti o zajedništvu, ni crkvenom ni narodnom. U to jedinstvo nisu vjerovali, nisu vjerovali da ono išta dobroga može donijeti hrvatskom narodu. Ni Srpska pravoslavna crkva nije mu nimalo vjerovala. Hrvatske, slovenske, češke ćirilometodijance ona je držala samo pijunima Vatikana u igri koja bi trebala Katoličkoj crkvi nadoknaditi prostore izgubljene pojavom protestantizma i da su stoga na osobitom udaru neki pravoslavni narodi, među njima i Srbi. Sva ta spomenuta stajališta nisu mogla nestati ni kad se pojavila prva ni kad se pojavila druga Jugoslavija. Ona su skriveno živjela u euforiji koja je pratila nastajanje i život „zajedničke države“. Oblikovane su različite skupine: oni koji su se doista oduševljavali zajedništvom koje bi se temeljilo na jednakosti, oni koji su zajedništvo vidjeli kao zgodnu udicu da učvrste premoć svojega naroda, oni koji su (osobito u drugoj Jugoslaviji) držali da govor o zajedništvu nema alternative pa vlastito mišljenje i nije važno. Sve su se te skupine izdašno pozivale na Strossmayera, iako se malotko trudio da razumije narav njegova „jugoslavenstva“ i temelje njegova zalaganja za crkveno jedinstvo. Da se ne govori o njegovoj izravnoj političkoj praksi, u kojoj je najmanje sloge i kojoj se najviše prigovora. Stvoren je, i školskim programima, mit o biskupu koji se suprotstavio papi, o biskupu Jugoslavenu. Vjerujem da je jubilarna godina prilika da se o ponekom pitanju kaže nešto više, da se pokuša dublje razumjeti djelo i djelovanje jedne uistinu velike figure naše povijesti. Engleska književnica Rebecca West (1892–1983) pisala je o njemu: „…za cijeloga svoga dugoga života nije uživao potporu ni jednoga autoriteta. Kao ličnost intelektualnog integriteta on je išao sam, pripadajući onom prividnom svijetu koji traje koliko i note Mozartovih skladbi… on je ljubav pretpostavio mržnji i zbog toga izbora snosio je mnoge žrtve. Jedini preostali pratilac bili su mu Hrvati. Radi njih napuštao je sve drugo.“