Shakespeare iz Dubrovnika gledan

Praizvedba teksta Matka Sršena Na Sveta tri kralja višestruko je zanimljiv i važan događaj za Dubrovnik, i ne može se odvojiti od činjenice da čini prvu premijeru prve sezone novoga ravnatelja Kazališta Marina Držića Ante Vlahinića, čiji je četverogodišnji program naslovljen Dubrovnik ponovljen i težit će obnavljanju dubrovačkog jezika i identiteta na sceni i time nastojati obnoviti zaista ozbiljno potonuo duh i kulturu Grada te privući publiku u kazalište.

Tekst o kojemu je riječ sam sebi daje podnaslov inglezarija prema Shakespeareu, parafrazirajući poznati termin frančezarija nastalih u Dubrovniku tijekom 17. stoljeća prema predlošku Molièreovih djela. Matko Sršen preuzeo je zaplet i likove najizvođenije Shakespeareove komedije, Na Tri kralja ili kako hoćete, smjestivši je u Dubrovnik 16. stoljeća. Sršen ovdje ide i korak dalje  i precizira da je to Držićev Dubrovnik, sa svim odrednicama njegovih suvremenika i likova, pa tako na autorski način fuzionira dva barda, dva komička mehanizma.

Kostimi Danice Dedijer osobito su pamtljivi i karakterni / Snimio Željko Tutnjević

Režiju potpisuje Ivica Kunčević, što je druga iznimno bitna karika u ovome idejnom kazališnom lancu, jer je tekst iznimno inventivno dramatiziran i scenski ambijentaliziran, a osobito je dobro napravljena podjela, koja, kako se kaže, nosi pola uspješne režije.

U središtu su zbivanja blizanci izgubljeni, pa nađeni poslije brodoloma na nekom novom, nepoznatom bijelom žalu. U ovom slučaju to je Ilirija, odnosno Dubrovnik. Igraju ih Nataša Dangubić kao Pera i Joško Gverović kao njezin brat, Pjerin. Nataša Dangubić iz uloge u ulogu zaista zrije i izgrađuje se, a ovdje je dosegnula jedno od svojih boljih kazališnih izdanja. Ona je i jedan od nosivih likova komada, dok joj druga, muška polovica ima mnogo manje dramaturškog prostora u svakom smislu, no ipak, bez obzira na to treba pohvaliti Joška Gverovića, kazališnog amatera iz glumačke družine Kolarin, koji je bez većih kvalitativnih odudaranja zaigrao u odlično pripremljenu profesionalnom ansamblu.

Osnovno dramaturško sredstvo i lajtmotiv komedije – preodijevanje i zabuna oko identiteta, bilo kojeg, a ne samo rodnog – kao i višeslojnosti svih lica na sceni, osnovna su teza redateljske koncepcije. U Shakespeareovu predlošku nema spominjanja dvanaeste noći po Božiću, a kod Sršena je vrijeme poklada, šala – novela, glume i kolendavanja; prisutna je pomaknuta, blagdanska, saturnalijska atmosfera, što Kunčević izvrsno podcrtava i iščitava maškaranjem – likovi se stalno preodijevaju, zaogrnuti su kabanicama i maskama, a na sceni je sve vrijeme i teatrin s baršunastim crvenim i plavim zastorima, eksplicitna aluzija na držićevsko, na dubrovačku vlast i subverziju koju joj je Vidrin teatar svakodnevno priređivao (zasluga scenografa Ivice Prlendera), ali i na teatar svakodnevice.

  Upravo su mužika i koreografija, kako atmosferi maškaranja i teatralizacije i priliči,  odigrali bitnu ulogu u predstavi, a za to su zaslužni Ivo Letunić i Konrad Lovrenčić, autori glazbe jakih etnoakcenata, te Zrinka Japunčić, koja se pobrinula za koreografiju kako etno- tako i stilskih elemenata. Kostimi Danice Dedijer ovaj put su osobito pamtljivi i karakterni.

Studiozni i slojeviti portret Dunda Nika Frane Perišina, nonšalantna površnost koje je ipak svjestan, Knez Zijada Gračića, odmjerena samosvjesnost i sloboda, ujedno koketnost Propumanice Mirej Stanić, karakterno točna i autentična Izmira Brautović, duhovit i utemeljen Zdeslav Čotić u ulozi Hamdije te najposlije Glorija Šoletić, pametno odabrana u podjeli za ulogu poprilično površne i afektirane kontese Mare u čijem se glumačkom radu ovdje jasno vidi kvalitativni pomak u smjeru čvršćeg i autentičnijega građenja lica. Namjerno za kraj ostavljam dvije prave lude, konte Džona i konte Dživa, dva dubrovačka senatura, ingeniozno odjevena i okarakterizirana crvenim i plavim detaljima na kostimu. Igraju ih Branimir Vidić, kao konte Džono, naivni senatur, ebeta, kako ga naziva glumica Propumanica, predmet šale i poruge, u svojoj naivnosti čak i tragičnih karakteristika. Drugi dio cjeline njegov je kompanjon konte Dživo, ebeta svjestan svega, vlastite nemoći i životne neuspješnosti. Njega utjelovljuje Maro Martinović i čini mi se da mu je to u zadnjih desetak godina jedna od najboljih uloga. Iznijansiranost i odmjerenost komičnih, osobito alkoholnih elemenata i karakterne slojevitosti ipak svega svjesne individue jasno je glumački postavljena i izvrsna.

Da se praizvedba ovakva teksta u ovakvoj režiji dogodila primjerice u Zagrebu, bila bi možda diskutabilna ovakva rekonstrukcijska, povijesna kazališna priča, odnosno s pravom bi se otvorila rasprava koliko takav kazališni čin jezično, estetski i kulturno korespondira s aktualnim trenutkom. Mislim da je potrebno svagdje na repertoaru, osim većine predstava koje bi na ovaj ili onaj način trebale tematizirati suvremenost, imati i ovakvih naslova, no kada je riječ o Dubrovniku, koji je upravo stravično kazališno zapušten i ima niz neriješenih pitanja kazališnog i kulturnog identiteta (katastrofa koja se događa posljednjih godina s Ljetnim igrama samo je jedan u nizu takvih problema) ovakav kvalitetno napravljen posao upravo je ono što će većinu publike privući u kazalište.