Romantiziranje pokolja

Hrvatski povijesni muzej u obilježavanje stote obljetnice Prvoga svjetskog rata uključio se još u lipnju prošle godine otvaranjem izložbe Slike Velikog rata. Autorica izložbe Marina Bregovac Pisk, s dvadesetak suradnika, posegnula je u bogatu muzejsku zbirku slika, grafika i skulptura, koja sadrži više od dvjesto djela vezanih uz taj rat. Za izložbu odabrano ih je zamalo stotinu i pedeset, a građa je uvjetovala jasnu tematsku razdiobu na nekoliko cjelina. Promišljena gradacija cjelina zacijelo je uvjetovana hijerarhijskom strukturom društva s početka dvadesetoga stoljeća, pa ne čudi podjela na vladare i nasljednike, saveznike i protivnike, visoke vojne časnike u prvoj cjelini, časnike i vojnike u drugoj te slikovne odraze ratne propagande u trećoj. Dakako, nisu zanemareni ni hrvatski ratni umjetnici čija se djela nalaze u zbirci muzeja, a njihova vrijednost obogaćuje i nacionalnu povijest umjetnosti.

Karl Hayd, Vojnici u rovu, 1915.

Najveći broj izložaka potječe od samih postrojbi tijekom 1919, dakle u razdoblju uvođenja novoga državnopravnog ustroja netom nastala Kraljevstva SHS. Retrospektivno razmatranje kulturnih i umjetničkih odraza Prvoga svjetskoga rata vodi nas ideološki usmjerenim djelima nastalim tijekom ratnoga sukoba, dok su djela ostvarena pri njegovom svršetku te nakon njega znatno izraženije fokusirana kroz antiratni kontekst. No, ako očitovanje ideološkoga predznaka u raznim razdobljima i raznim društvenim ustrojima, pa tako i u Velikom ratu, može zakriti i raznovrsne vrijednosti umjetničkih djela, kronološki pomak omogućuje posve svježe uranjanje u društveni, ideološki i kulturni kontekst povijesnoga razdoblja.

Aristokracija na izmaku

Taj je ideološki predznak naglašen u prvoj cjelini. Uočavamo niz portreta vladara i nasljednika, saveznika i protivnika te visokih vojnih časnika. Odrazi su to aristokratskoga društvenoga poretka na izmaku, zacijelo i zbog činjenice da je Prvi svjetski rat prouzročio raspad čak četiriju carstava: Ruskoga, Osmanskog, Austro-Ugarskog i Njemačkog. Tako na portretnim slikama, bistama i fotografijama svjedočimo ponosnim vladarima i visokim časnicima sigurnim u održanje poretka i pobjedu u ratu, a slike poput Velikoga doba Antona Glücka iz 1915. ili Vojskovođa I. svjetskoga rata Slavka Tomerlina iz 1918. simbolični su prikazi nacionalnoga i savezničkoga jedinstva, ali i isprazne grandioznosti neutemeljene u stvarnoj slici društva i svijeta. Znatno su primjereniji prikaz Glavnoga štaba Sočanske armije Nicolausa Schattensteina nastao 1915. ili U glavnom štabu Sočanske vojske Otona Ivekovića stvorena godinu poslije, realni odrazi ratnoga stanja, koji ipak još ne odražavaju i sve strahote rovovskoga rata.

Oskar Artur Alexander, Zračna bitka kod Ajševice, 1916.

Sa znatno manje pompe i s mnogo više preciznosti oslikani su časnici i predstavnici vojnih postrojbi. No kvaliteta je ovih radova široka raspona, od sasvim profesionalnih do poluamaterskih te je i odraz ratnoga konteksta očitovan s različitih stajališta. Podjednako, u krajnostima od ulja na platnu preko grafika pa sve do crteža, percipiraju se i stilske označnice pojedinih autora, a bez zazora možemo ustvrditi da su upravo crteži najizravniji iskaz ratnoga stanja. Iako nastala na bojišnicama rovovskoga rata, djela su u ovoj cjelini ipak pod nadzorom vojne institucije pa prikaz rata nije i tegoban. Dapače, u zamalo apsurdnu proturječju kvalitetnoga slikarskoga izričaja Karla Hayda u djelu Vojnici u rovu nastalu 1915. ratni žrvanj nalikuje izletničkoj sceni. Obasjan jesenjim suncem jedan vojnik opušteno promatra bojišnicu, dvojica objeduju, a četvrti je mirno utonuo u san ogrnut pokrivačem. Mirnoća te grafike oprečna je uskovitlanosti Bojnog broda u oluji vrsnoga njemačkoga slikara Patricka von Kalckreutha neutvrđene datacije u kojoj je prikaz oluje istodobno metaforičan odraz ratnih stradanja ili pak bremenitom kontekstu akvarelirana crteža Milka Pogačić u Crvenom križu iz 1918.

Ratna propaganda

Proturječja obilježavaju i djela cjeline obilježene predznakom ratne propagande. Slika rata uglavnom je ispolirana. Primjerice, tek sjajna fotolitografija Napredovanje prema položaju Eduarda Stelle nastala 1916. svjedoči da ratni žrvanj destruira i vojnike i okoliš, a djelomice joj je nalik bakropis Napad jurišnog odjeljenja Petra Šaina iz 1918. No većina djela zapravo je ratna propaganda iznimnih kvalitativnih dosega. U retrospektivnom je osvrtu sasvim jasno da ta djela nastavljaju stilske smjernice ranijih razdoblja, uglavnom se oslanjajući na baštinu slikarstva 19. stoljeća, ali podjednako anticipiraju ilustratorska postignuća poslijeratnih autora te u posve otvorenu čitanju naznačuju mogućnosti filmske fotografije u boji ili pak kolorističke iskorake suvremenoga stripa.

Nepobitna je raskoš stvaralačkih izričaja hrvatskih ratnih umjetnika u sklopu Velikoga rata. U rasponu od kiparskih djela Roberta Frangeša Mihanovića do karikatura Bogumila Cara smještaju se ostvarenja Anđelka Kavurića i Otona Ivekovića, a ne treba zaboraviti ni Oscara Artura Alexandera, koji prikazuje elitne vojne postrojbe poput mornarice ili zrakoplovstva. Ako vizure Anđelka Kavurića, podjednako akvareli, kao i crteži tušem, sasvim zorno svjedoče da su rat i bojišnica daleko od idile koja čuva društveni poredak, satirični iskorak Bogumila Cara to dosljedno potvrđuje. No upravo u nekoliko Carevih slika uočavamo i da je ratni sukob daleko od satire i da poništava sve mirnodopske vrijednosti pa čak i ukida egzistencijalno okružje. Djela su Ivekovića i Alexandera vrlo kompatibilna u oslikavanju rata. Niz dojmljivih crteža Otona Ivekovića odraz je tegobna života pješaštva u rovovskom ratu, dok nekolicina ulja na platnu dosljedno nastavlja Ivekovićeve historicističke radove ranijega razdoblja. Ako Alexander i slika elitne postrojbe, njegova djela označavaju i sve opasnosti zračnih bitaka te ističu junaštvo zrakoplovnih asova. Zbog toga se u sklopu predočenih djela znamenitim čini skica Zračne bitke s bojišnice na Soči nastala 1917, koju je Alexander narisao tijekom same bitke u trećem zrakoplovu. Ta skica potvrđuje da su i sami autori većine djela bili aktivni sudionici ratnih zbivanja te izravno svjedočili o sukobu dvaju suprotstavljenih vojno- političkih saveza.

Važno je da usprkos ideološkom predznaku i nadzoru vojne hijerarhije većina autora dosljedno izmiče glorifikaciji rata. Kako nije bilo poželjno kritizirati rat kao destruktivan za društvo i prirodu, zacijelo i zbog činjenice da se dotad rat smatrao legitimnim sredstvom rješavanja diplomatskih sporova i imperijalističkih napetosti, umjetnici su rat prikazivali romantičnim, pridonoseći očuvanju društvenih zasada. Ipak te se zasade nisu mogle zadržati pa je Veliki rat zapravo označio svršetak čitave epohe i završni slom aristokratske tradicije, u poslijeratnom razdoblju sasvim umanjene društvene važnosti. Zbog toga i djela ove vrsne izložbe postaju dosljednim slikovnim povijesnim izvorima o prvom ratu koji je izmijenio svijet.