Realno izvan realnoga

Nemoć jugonostalgije da se suoči s istinom i posljedicama svojih zabluda potvrdila je i zagrebačka izvedba trilogije Janje, Kokoš, Orao, odigrane 25. veljače u ZKM-u. Riječ je o projektu više autora i dramaturga u zajedničkoj produkciji zagrebačkoga ZKM-a, sarajevskoga MESS-a i beogradskoga BITEF-a, koju su režirale Anica Tomić, Selma Spahić i Ana Tomović.

Sama ta činjenica jasno ne znači – što bi po svojoj naravi jugonostalgičari mogli apriori pomisliti – kako je riječ o projektu koji bi njihovi neistomišljenici morali proglasiti bezvrijednim. Naprotiv, riječ je o nadasve zanimljivu projektu, koji nažalost nije ponudio, kako je prije premijere najavljeno; predstavu o „stoljeću jedne porodice“, njezinoj sudbini, tamo od 1914. i Prvoga svjetskog rata do 2014, kada se obilježavala stogodišnjica tog rata.

Očekivani presjek sudbine „jedne porodice“ – njezino impostiranje u vrijeme i prostor obilježen Prvim svjetskim ratom, zatim političke posljedice tog rata; ujedinjenje južnoslavenskih naroda različitoga stupnja političke svijesti, društvenog uređenja, raznih svjetonazora, kultura i vjera; a onda uzroci i posljedice Drugoga svjetskog rata s totalitarističkom komunističkom praksom, koja je na kraju kulminirala tragičnim i krvavim raspadom isforsirane jugotvorevine – ostao je visjeti kao Damoklov mač poviše Arijadnine niti, kao pitanje bez pravog odgovora.

Prizor iz predstave Kokoš / Snimio Velja Hasanbegović

Premda je posljedice stoljetnih događanja u životu „jedne porodice“ nemoguće smjestiti u jedan projekt, kakav je prikazana trilogija – ne samo zbog kratkoće predstave nego i zbog „bogatstva“ aluzija i asocijacija, koje sadrži i nudi prostor dramske radnje – glavni razlog uskraćenoga kazališnog odgovora na izazov teme jest bijeg u metaforu, koja strah od suočavanja s konkretnim vremenom i prostorom, s istinskim uzrocima posljedica, svodi na općenito.

No to općenito, koje bi u projektu htjelo biti univerzalno – a to je zapitanost nad sudbinom „jedne porodice“ – ne dovodi u pitanje prostor, koji je očigledan povod i namjera projekta. Umjesto da se preciznim umjetničkim skalpelom zarezalo u prostor i tkivo dramske radnje – u čijem je središtu sudbina obitelji u žrvnju politike, a osobito jugopolitike, koja još od Krležine Pijane novembarske noći prave uzroke kanalizira u poželjne političke modele – sve se svelo na blago podsjećanje i površne interpretacije. Na dojmove obogaćene petrificiranim političkim romantizmom bratskih naroda (ako ne istoga, onda sličnoga jezika), čime se umnogome odvraća pozornost od dubine uzroka.

Kao da se htjelo posljedicama – što jest jedna od klasičnih zakonitost dramskog pisma, koju je svaka autorska ekipa trilogije primijenila na svoj kazališni način, u ključu svoje poetike; bilo eksperimentalno glumačke, naturalističko-apsurdne ili realističke – zaobići i zamaskirati prijeratne uzroke i poslijeratne posljedice, bez kojih takav projekt baš i nema uvjeta za zamišljenu i priželjkivanu katarzu, koja bi pročistila sve jugopredrasude, stereotipe i atavizme, koji su bili suputnici povijesti i prostora dramske radnje.

Izostali su uzroci! Sve ono što zaslužuje sama tema zamišljenoga projekta o prostoru koji nas je nekada ujedinjavao – ako ne u zajedničkom životu, onda barem u razočaranosti idealiziranim zajedničkim životom – i koji bi se jednoga dana u nekoj budućnosti i „pobratimstvu lica u svemiru“ mogao ukazati kao razlog za nekakav oblik, ako ne zajedničkoga života, onda svakako (ne)zajedničkoga pamćenja, kojega se ne možemo odreći.

Dakle, riječ je o trima predstavama koje manje govore o sudbini jedne obitelji tijekom jednog stoljeća, a više o izmaštanom nego realnom jugoprostoru, impregniranom lažima o istini, koji – zbog svoje tradicijske, mentalitetske, kulturne i vjerske heterogenosti – nije umnožio dramsko i rastvorio kompleksno unutar obitelji kao žrtve „nemilosrdne historije“.

U prvom dijelu obitelj je žrtva zagrebačkog prostora Prvog svjetskog rata (Janje), u drugom dijelu (Kokoš), pojedinac je žrtva „pervertirane zajednice“ omeđene atavizmima i zločinom u nekoj planinskoj zabiti BiH i u trećem dijelu (Orao), u kojem je obitelj negdje u Srbiji ne samo žrtva rata nego i mira, u kojem invalid rata nema „pravo na normalan život“, bili su dobro zamišljen, ali ne i ostvaren naum. Unatoč uvjetima za dramu s dramskim odjekom, koja je mogla opasati jugoprostor i sve njegove ratove, prikazana trilogija nije dosegnula tragičnu dimenziju kakvu jugostradanja zaslužuju. Kakvu naposljetku zaslužuje ljudska sudbina, bez obzira što suvremeni teatrolozi suvremenom čovjeku niječu pravo na sudbinu.

Ostalo je po strani ono što je mišljeno kao središte i tako umnogome odredilo sam projekt, kao i istinu o sudbini fikcijske obitelji koja je, i kao metafora i kao alegorija, ostavila traga u našem iskustvu i sjećanju, bez obzira htjeli mi to priznati ili ne. Upravo taj trag odveć je lebdio kao simbol, a ne kao drama, njemu je dano manje prostora nego interpretaciji ideje o njemu. 

Stalnim izmjenama realne, današnje, stvarnosti sa zamišljenom, rekonstruiranom, fikcijskom stvarnosti, redateljice su ponudile kreativno zanimljiv i intrigantan kazališni eksperiment koji je glumcima omogućio suočenje sa zahtjevnim glumačkim zadacima, ponajprije s jezikom, a onda i glumljenjem dvostrukih uloga; onih davnih, koje su nudile dramu Prvoga svjetskog rata i ljudi koje je na to mjesto doveo rat, i današnjih svojih glumačkih komentara, koji su nudili i zanimljiva glumačka rješenja.