Rasprava o ljubavi

Geoffrey Chaucer (između 1339/1346–1400) jedan je od klasika engleske književnosti, nerijetko proglašivan i njezinim najvećim autorom prije Shakespearea, koji je u svojem opusu ostvario svojevrsnu krunu i sintezu srednjovjekovne književne kulture te ujedno otvorio put za nova, ranonovovjekovna strujanja. Po tome se u kanonu svjetske književnosti može pridružiti autorima poput Dantea Alighierija, Francesca Petrarce i Giovannija Boccaccia, koji su djelovali u istome razdoblju, a u širem smislu i samomu Shakespeareu i svim ostalim svjetskim klasicima, koji su takav status, između ostaloga, zavrijedili upravo inovativnom uporabom i preobrazbom različitih tradicija i tendencija, uzorno oprimjerujući, no u određenoj mjeri i nadilazeći poetike vlastitih epoha i razdoblja. Opisana odlika Chaucerova opusa ponajbolje dolazi do izražaja u njegovu središnjem djelu – pripovjednoj zbirci Canterburyjske priče (1387–1400), koja pripada u treću (tzv. englesku) i najzreliju etapu autorova stvaranja, i hrvatskoj je čitateljskoj publici već nekoliko desetljeća dostupna u prepjevu Luka Paljetka. Isti je autor zaslužan za recentno objavljen ukoričeni prepjev Chaucerova ranijeg djela Sabor ptica (izv. The Parlement of Foulys/Foules, najvjerojatnije nastalo oko 1382/83; prepjev prethodno objavljen u časopisu Forum 2011) iz druge ili tzv. talijanske etape, u kojoj započinju njegovi intenzivniji kontakti s onodobnom talijanskom književnom kulturom, pa tako i s djelima trojice navedenih autora, a pripadaju joj još ep Troilo i Kresida (oko 1385) te poema Kuća slave (oko 1379). S žanrovskoga se stajališta, pak, Sabor ptica, kao i posljednji tekst, uvrštavaju u skupinu Chaucerovih alegorijskih poema ili vizija s ljubavnom tematikom (engl. love-vision ili dream poems), koja započinje Knjigom o vojvotkinji (1369) iz prvoga razdoblja francuskoga utjecaja, a završava prologom Legendi o dobrim ženama (oko 1385), također iz „talijanskoga“ razdoblja.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2014.

Kao i u autorovu cjelokupnom opusu, u Saboru ptica prepleću se zapravo različiti utjecaji i tradicije – (kasno)srednjovjekovni talijanski te francuski, klasični antički i humanistički, koje je Chaucer, dakako, prikladno uklopio i u matični književni, pa i širi kulturni i društveni kontekst.

Sa žanrovskoga se gledišta Sabor ptica nadovezuje na niz srodnih srednjovjekovnih tekstova, poglavito onih u francuskoj književnosti, čije je paradigmatsko ostvarenje toga tipa – Roman o ruži Guillaumea de Lorrisa i Jeana de Meunga – Chaucer djelomično preveo, a ono u ovome slučaju predstavlja i jedan od njegovih ključnih uzora. Fabularni okvir Chaucerova teksta oblikovan je u skladu s konvencijama žanra: nakon čitanja znakovita djela jednoga klasičnog autoriteta – Ciceronove vizije Scipionov san – pjesnik-pripovjedač odlazi na počinak i u snoviđenju posjećuje tradicionalni idilični prirodni krajolik, koji istovremeno postaje alegorijski vrt ljubavi, s Venerinim hramom ispunjenim nizom simboličnih antičkih mitoloških figura, ali i s kršćanski intoniranom figurom božice Naravi/Prirode kao prave „vladarice“ opisanoga vrta. Prostor se time simbolično uključuje u razradbu teme Chaucerova teksta – razmatranje o naravi ljubavi. Tomu je posvećen središnji događaj okupljanja ptica, nakon čije se završne pjesme pripovjedačevim buđenjem zaključuje i sâm pripovjedni okvir. Sabor ptica nadahnut je također dvorskim proslavama dana sv. Valentina, na jednoj od kojih je najvjerojatnije recitiran, a koje su bile povezane s vjerovanjem da je Priroda na taj dan pozivala ptice na sveopće okupljanje radi izbora životnoga druga ili družice.

Idealizirana i realistična ljubav

U skladu s dvorskim kontekstom i simboličnim tumačenjima tih proslava (ptice kao maske za ljude), ali i konvencijama sama žanra, Chaucer poseban naglasak stavlja na ideju udvorne ljubavi. Ovdje je, međutim, podjednako važan njegov odmak od „visokoga“ dvorskog okružja, vidljiv već u opisu ptica, koji osim orlova, odnosno plemenitih ptica grabljivica, kao utjelovljenja dvorske aristokracije, uključuje i predstavnike triju „nižih“ ptičjih skupina (močvarice, ptice koje se hrane zrnjem i crvojedi), okvirno – iako ne i posve precizno – usporedivih s ostalim društvenim staležima autorova doba (višim i nižim građanstvom te seljaštvom). Sabor ptica time otvara prostor za kritičko, ali i duhovito propitivanje dvorskoga ideala ljubavi, koji postaje glavnim razlogom sazivanja naslovnoga „sabora“ ili vijećanja predstavnikâ ptičjih skupina: budući da čak tri orla nastoje zadobiti naklonost lijepe orlice, „sabor“ mora odlučiti koji bi od njih bio najbolji izbor. Oslanjajući se u tome segmentu na konvencije još dvaju tipičnih srednjovjekovnih žanrova, tzv. ptičjih rasprava te igre pitanja i odgovora o ljubavi (demande d’amour), a djelomično i na obrasce onodobnih parlamentarnih rasprava, Chaucer tako idealiziranome konceptu ljubavne službe sup(r)o(t)stavlja prizemnije i praktičnije poglede na ljubav, poglavito bračnu, koja se u načelu razlučivala od udvorne. Naglašujući pritom i nerazumijevanje pojedinih predstavnika nižih ptičjih slojeva za uzvišene dvojbe i razmatranja plemenitih orlova, što podcrtava i njima primjerenom nižom stilskom razinom njihovih replika, na taj način postiže osobit i u kritičkoj literaturi redovito hvaljen spoj visokoga i niskoga, idealiziranoga i realističnoga, čime ukazuje i na dvojaku i protuslovnu narav ljubavi kao središnje teme.

Pozornost tumačâ privlačila je još jedna moguća društvenopovijesna referencija u Saboru ptica: konkretni događaji s engleskoga dvora navodno skriveni iza ljubavne priče o plemenitim pticama, poput prosidbi kralja Rikarda II. ili kćeri vojvode Johna od Gaunta. Premda još nerazriješen, a i za sâm tekst u manjoj mjeri važan, taj aspekt upućuje na njegov bogat interpretativni potencijal, o kojemu pak još snažnije svjedoči Chaucerova inovativna uporaba različitih tradicija, žanrovskih konvencija, stilova i tekstualnih predložaka (uključujući, među najvažnijima, još i srednjovjekovnu Tužaljku prirode Alaina de Lillea, Danteovu Božanstvenu komediju te Boccacciovu Tezejidu). Sabor ptica po tomu se može držati reprezentativnim za autorov cjelokupan opus, a napose promatrati i kao najava njegova krunskoga djela Canterburyjske priče.

Zahtjevan prepjev

Sva pobrojana obilježja, kojima bi valjalo pridodati osobitost jezičnoga izraza (tekst je pisan tzv. srednjoengleskim jezikom, koji će, uvelike zahvaljujući Chauceru, postati temeljem modernome engleskom standardu), njegovu alegorijsku poemu čine važnim i poticajnim, ali i izazovnim prepjevateljskim pothvatom, koji je zahtijevao iskusna i cijenjena prevoditelja – pa i pjesnika i književnoga proučavatelja – poput Luka Paljetka, s prethodnim iskustvom u prevođenju ne samo Chaucerova djela nego i brojnih tekstova iz svih razdoblja književnosti engleskoga govornog područja te niza drugih svjetskih jezika. Zbog jezičnih razlika hrvatska inačica Sabora ptica zvuči modernije od izvornika (Paljetak ne provodi sustavnu arhaizaciju), ali stoga uspješno odražava Chaucerovu specifičnu kombinaciju uzvišenoga i „udvornoga“ pjesničkog izraza te razgovornoga stila. Među dobro ispunjene prepjevateljske zahtjeve može se uvrstiti i prijenos forme – tzv. kraljevskoga stiha (rhyme royal, strofa od sedam redaka u desetercu, odnosno slobodnije intoniranom jampskom pentametru, s rimom ababbcc), koju je upravo Chaucer uveo u englesku poeziju. Skupa s popratnim sadržajima – paralelno otisnutim izvornikom te prepjevateljevim informativnim pogovorom – ovo će se izdanje nedvojbeno pokazati korisnim i zanimljivim za stručnu, kao i za širu čitateljsku publiku, i dragocjen je prilog prijevodima svjetskih književnih klasika na hrvatski jezik.