Polifoničan unutarnji dijalog

Knjigom Fernando Pessoa: djelo luzitanist, prevoditelj, autor brojnih knjiga, članaka i udžbenika o luzofonskim autorima, književnostima i civilizaciji te portugalskome jeziku, profesor Nikica Talan upotpunjuje dvosveščanu monografiju o tom, kako autor kaže, „prvaku portugalskoga književnog modernizma“, Pjesniku s majuskulom, kakvim će zaslužiti biti, što se portugalske književnosti tiče, još jedino njegov renesansni prethodnik Camões – štoviše, upravo „samoproglašenom“ nad-Camõesu, nazivnik koji će zatim autorizirati mnogi naraštaji pesoista sve do naših dana. Jer književna, u prvom redu pjesnička Pessoina ostavština, a onda i njezine neknjiževne sastavnice, intrigantna su cjelina, djelo koje će Talan označiti kao „samo po sebi cijelu jednu literaturu“.

Izd. Disput, Zagreb, 2013.

Da bi se ono uistinu shvatilo, potrebno je prethodno se upoznati s jednako fascinantnom osobom Fernanda Pessoe i književno-povijesnim kontekstom u kojemu je živio i stvarao, prolegomenom koju donosi prvi svezak Talanove monografije. Ono što iz toga života i konteksta svakako valja izdvojiti, kao pretpostavku razumijevanja Pessoina djela, jest okolnost da je autora zapalo živjeti razdoblje nove prekretnice u povijesti duha, općenito često označavane sintagmom „krize fin de sièclea“ – u iberskih naroda produbljene sviješću o višestoljetnoj dekadenciji vlastitih nacionalnih projekata – krize koja na globalnoj razini ni do danas nije razriješena. Spremnost da se poput „pomazanika“ uhvati ukoštac s njome, senzibiliziranost za cjelokupnu povijest duha, pojedini detalji iz pjesnikove biografije (dječačko doba i dio mladosti proveden u Južnoafričkoj Republici, što je za posljedicu imalo nastanak svojevrsne Pessoine književne dvojezičnosti, štoviše pisat će započeti na engleskome jeziku, da bi tek poslije otkrio mogućnosti koje mu nudi materinski, a konačno i francuski jezik kao medij stvaralačkog izražavanja), psihički Portugalčev dinamizam, egzistencijalne poteškoće – sve su to čimbenici bez kojih nema razumijevanja Pessoina monumentalnog djela.

Fragmentirana osobnost

Njegov je prikaz u drugome svesku Talanove monografije jednako monumentalan, jer hrvatski pesoist ne ostavlja zanemarenim gotovo nijedan segment toga djela, nudeći hrvatskoj čitateljskoj javnosti prvi cjelovit prikaz književne produkcije Fernanda Pessoe. Takav je pothvat zahtijevao određeno strukturno metodološko određenje autora monografije, na koje se nužno osvrnuti, kao znakovito za samu logičku organizaciju Pessoina živog djela. Naime, temelj cjelokupna Pessoina djela, njegovo strukturno načelo, ali i bit Pjesnikove osobnosti, čini ono što Talan određuje kao „dramu u ljudima“ kojoj je poprište Portugalčeva nutrina, što bi se na stvaralačkom planu označilo kao heteronimija toga djela. Nju pak Talan precizno omeđuje od, općenito poznatijega, postupka pseudonimije, koja ne bi odgovarala onom najreprezentativnijem iz Pessoina opusa jer se on ne ograničava na potpisivanje različitih uradaka drugim imenima, nego ih i stilski individualizira. Baš zato se može tvrditi da imamo posla s cijelom jednom književnošću, kako je spomenuto, jer se različiti Pessoini heteronimi vode sebi svojstvenim poetikama i filozofskim pretpostavkama, koje su kadšto u potpunoj međusobnoj suprotnosti. Portugalski pisac stoga sama sebe određuje dramskim pjesnikom, začetnikom toga teatra u kojem pojedine dramske osobe stvaraju nove likove i granaju književnost zvanu Pessoa u raznim smjerovima. Pjesnikova osobna i književna „rasparceliziranost“ ključ je njegova djela, što se spontano pojačava znakovitom okolnošću da riječ pessoa na portugalskom označava osobu, kako efektno komentira Talan. Upravo je ta unutarnja drama, smatramo, najvažnije obilježje Pessoine književne pojave, jer odražava jedini mogući put kojim je književnost, ali i umjetnost te općenito nova svijest, mogla krenuti na početku dvadesetoga stoljeća – autentična pred tradicijom i onim do čega je ona dovela. Možda će mnogi književni pokreti koji su rezultirali iz takvih nastojanja, okupljani općenito pod kategorijom modernizma, i završiti u slijepim ulicama (nekoliko njih, poput intersekcionizma ili paulizma, ondje će voditi i sam Pessoa), no spoj avangarde i moderno proživljene tradicije ostat će presudan za književnost, ali i umjetnost općenito, cijelo 20. stoljeće, kao i ovo novo.

Sve to objašnjava veličinu i aktualnost, među kritičarima i širim čitateljstvom, Fernanda Pessoe, koju Talan uvijek iznova naglašava, no ogleda se ona i u još nečemu. Naime, Pessoino tako fragmentirano djelo (najavljujući i od njegova razdoblja relativno udaljenu poetiku postmodernizma, čemu ćemo se još vratiti), i fizički je raslo i gomilalo se u škrinji u koju je autor pohranjivao svoje književne i neknjiževne ficleke. Ta će, ni do danas iscrpljena škrinja – sad već i u prenesenu značenju – biti izvor nebrojenih izdanja koja će Pessoa posmrtno doživjeti. Kontrastiramo li to s okolnošću da mu je za života objavljena samo jedna pjesnička zbirka na portugalskome jeziku, iako je neumorno pisao i, uglavnom, tek započinjao razne književne i knjiške projekte, shvatit ćemo da je pred nama autor koji je htio sve, kružeći oko neboderskih slojeva nataloženoga duha koji su stajali pred njim, ostvario gotovo ništa, a ipak pojavom i originalnošću postao vodeća figura suvremene portugalske književnosti i jedan od velikana svjetske. Time smo se prilično približili poetici vremena u kojemu se sami nalazimo.

Heteronimi kao
samostalne osobnosti

Nakon što je postavio i objasnio spomenuti heteronimski temelj Pessoina djela, Talan pristupa prikazu autorova pjesničkog opusa, koji, razumljivo, zauzima središnje mjesto, imamo li na umu da će Pessoa biti štovan ponajprije kao pjesnik. Tako se u prvom redu upoznajemo s baštinom sama ortonima Pessoa, dakle s pjesmama koje je potpisao vlastitim građanskim imenom, iako Talan nudi i jednu interpretaciju po kojoj bi i sam ortonim valjalo držati još jednim od heteronima toga sasvim „decentraliziranoga“ pjesnika. Kako bi se predstavila bit Pessoina pjesništva, čitatelju je ponuđeno nekoliko reprezentativnih poema koje tu bit, različitim pjesničkim formama i podvrstama, možda ponajbolje dočaravaju, u izvrsnim prijevodima na hrvatski, što samim Talanovim, što Tomasovićevim, toga korifeja hrvatske pesoalogije, kako ga Talan naziva. U taj dio Portugalčeva opusa pripada i, već spomenuta, jedina zbirka koju je za života na portugalskom objavio – Poruka, lirska epopeja što simboličkim jezikom obrađuje portugalsko nacionalno pitanje i povijesnu zadaću te stanovitim postupcima i motivima, kao i samom žanrovskom odrednicom, komunicira s Camõesovim epom iz 16. stoljeća, Luzitancima. Pritom Pessoa, kako pokazuje Talan, odlazi i korak dalje u usporedbi s Camõesom što se idejne širine poeme tiče, u nastojanju da nadiđe uzvišenoga prethodnika.

 Nakon prikaza Pessoina pjesništva na engleskom jeziku, također oprimjerena pozamašnim brojem stihova u prijevodu, Talan prelazi na određivanje pjesničkoga opusa najvažnijih Pessoinih heteronima, tretirajući ih prije kao autonomne pjesničke osobnosti (osvrćući se gdjegdje i na njihove izmaštane životopise), negoli tek kao potpise u zaglavlju pojedinačnih pjesama, ostajući time vjeran Portugalčevoj izvornoj zamisli. Tako se čitatelj upoznaje s radom Alberta Caeira, učitelja ostalih heteronima, pa i sama Pessoe, najspontanijega i najpoganskijega od svih Pessoinih pjesničkih lica. Ricardo Reis je pak najklasičniji od Pessoinih heteronima, baštineći, ponajprije u svojim odama, humanističku zapadnu tradiciju. Nasuprot njemu, Álvaru de Camposu pripala je uloga posve modernoga pjesnika, najavangardnijega od svih heteronima i duhovno najbližega samu ortonimu Pessoa, koji se pjesmama sasvim približava poetici futurizma ili pak nadrealizma, a utemeljuje i specifične Pessoine izme, poput već spomenutih intersekcionizma i paulizma, ili pak senzacionizma. Spomenimo još i poluheteronim Alberto Soares, koji će potpisivati ulomke, kojih je konačan broj još nemoguće utvrditi, napisane pjesničkom prozom i okupljene u Knjizi nespokojstva (objavljenoj u prvom izdanju tek 1982!), možda i najzanimljivijem Pessoinu modernističkom spisu, barem što se književne kritike tiče. Slijedeći britanskoga pesoista Richarda Zenitha, Talan te fragmente opisuje kao knjigu „koja, kao možda nijedna druga, ‘uspijeva portretirati zapadnjačku dušu’ ne samo modernističkoga razdoblja nego i cijele druge polovine dvadesetoga stoljeća, kada je fragmentiranost svijeta u njegovoj nadasve društvenoj, političkoj i religioznoj dimenziji poprimila upravo ‘ontološke razmjere’“.

Majstor stiha, proze i drame

Prvi dio knjige, posvećen Pessoinu beletrističkom opusu, Talan završava prikazom Portugalčeva proznoga i dramskoga djela, područja koja taj „totalni“ umjetnik riječi nije mogao ostaviti zanemarenima. Tako među Pessoinim brojnim pripovijetkama i novelama, koje su većim dijelom ostale tek u skicama, valja izdvojiti one koje pripadaju kriminalističkome žanru, u kojima autor razvija vlastitu sklonost psihološkim zakonitostima ljudskoga bića, a posebice području psihopatologije. Pessoin pak dramski opus kreće se u granicama avangardnoga kazališta, svojevrsna antiteatra, koje se odmiče od tradicionalnoga poimanja dramske radnje i zapleta. Sam ga Pessoa krsti imenom statičnoga kazališta, u kojemu se svako kretanje odvija u unutrašnjim svjetovima likova. Pridodamo li spomenutim postupcima i kazališnim pretpostavkama još i najčešće teme, kao što su one pogansko-mitološke, okultističke, metafizičke, uočit ćemo bliskost koju portugalski modernist ostvaruje sa španjolskim mu suvremenikom (koji se također samoodređivao kao dramski pjesnik) Garcíjom Lorcom i njegovim istovremeno avangardnim i tradicionalnim teatrom. Razlika je ipak u tome što Lorca u Španjolskoj svojega vremena nasljeđuje već započeta modernistička strujanja, dok Pessoa te proboje unutar portugalske nacionalne književnosti ostvaruje prvi i uglavnom sam.

U drugome, razmjerno kratku, dijelu knjige Talan donosi prikaz Pessoina neknjiževnog opusa. Čitatelj će tako ostati zapanjen širinom „znanstvenih“ pjesnikovih interesa, koji polaze od filozofijskih koncepcija, religije, teozofije i metafizike (Pessoa je čak sastavio vlastiti dokaz o postojanju Boga, u maniri drevnih skolastika i ranih novovjekovnih filozofa), prelaze estetikom (antiaristotelovskom) te se dotiču političko-društvene teorije (prizivajući stil francuskih i britanskih teoretičara prirodnoga prava i društvenoga ugovora), ekonomije i lingvističkih razmatranja.

Knjigu zatvara zanimljiv prikaz Pessoina utjecaja na hrvatske književnike. Time je stavljena točka na i projekta koji je, kako autor u uvodnoj bilješci ističe, težio popuniti prazninu u hrvatskoj pesoalogiji, u čemu je, po našemu sudu, i više nego uspio.