Očaj suvremenoga Fausta

Usred vrhunca (medijske) buke o posljednjem rastu švicarskoga franka Sreten Mokrović je u sklopu teatra Binocular premijerno izveo monodramu Bankar anarhist, koja progovara upravo o kreditu u švicarcu. Tom odličnom pogođenošću društveno žive i aktualne teme kazalištu je nakratko vratio titulu umjetnosti koja najbrže reagira na stvarnost oko sebe, čime se nekad dičilo, a što je danas više slučajnost nego pravilo. Da je tako, potvrđuje osmijeh iznenađenja kao najčešća reakcija današnje publike na aktualne društvene i(li) političke umetke u predstavama.

Odlična gluma Sretena Mokrovića / Snimio Damijan Nenadić

Nekad uobičajenom scenskom reakcijom na izvanscenske krivine, danas silno potrebnom rijetkošću, Mokrović je, između ostaloga, u gledalištu dobio brojne žrtve švicarca koje dijele sudbinu junaka predstave Vinka Novaka. Samim time već je u startu došlo do poistovjećivanja i prepletanja sudbina s dviju strana kazališne rampe, što je pojačala priča koja ne ide za posebnostima niti otkriva nove kutove i poglede, već se gradi na stereotipima. Vinko Novak bio je prosječan građanin koji je sa suprugom sanjao o domu. Na njegovu žalost, san je ubrzo nakon što se pretočio u javu postao Vinkova najgora noćna mora omotana velom švicarca. U toj mori Vinko je izgubio suprugu, stan i normalan život, a na njihovo mjesto ugurala se revna i vjerna tlačiteljica banka.

U poznatu priču o životu uništenu kreditom u krivoj valuti Mokrović je upleo nekoliko zanimljivih likova u funkciji nužnoga konteksta te lik Bankara anarhista iz istoimenog Pessoina djela, koji je uspio porobiti novac gomilanjem, na taj ga način obezvrijedivši. U tako složenoj cjelini sve žrtve švicarca trebale su dobiti svoju, makar kazališnu, zadovoljštinu u liku heroja malog osiromašenog čovjeka, no putem do scene dosta se toga izgubilo.

Ponajveća žrtva predstave, čiju režiju potpisuje Borna Armanini, a dramaturgiju Ivana Gudelj, upravo je naslovni anarhist, kojega je Mokrović u monodrami tek skicirao. Njegov je završni monolog umjesto poante, komentara i zadovoljštine zbog toga djelovao poput vanjskog tijela. I drugi likovi bili su žrtve nerazmjerna oblikovanja te su, nakon što bi dobili čvrste karakterne temelje iznenada nestajali, poput visoko pozicionirana bankara. Uz njega je vezan i sadržajni paradoks. Naime, bankar je u Mokrovićevoj priči odbijao u svoju banku uvesti kredit u švicarcima, a pokleknuo je tek nakon nagovaranja bankarske službenice, što nam ne djeluje najuvjerljivije. Ista ta službenica postala je i najveći krivac za Vinkovo uvođenje u pakao švicarca, nagovorivši ga da potpiše ugovor s vragom. No za razliku od nekadašnjega potpisnika vraškog ugovora Fausta, Vinko je gotovo odmah morao predati i dušu i obitelj i dom suvremenom Mefistu, bankaru.

Sreten Mokrović vodio je u predstavi usporedno nekoliko sadržajnih linija, tumačeći šest likova uz brze izmjene, dodatno bogateći izvedbeni sloj glazbenim umecima uz pratnju Dunje Paprić na klarinetu. U toj složenoj cjelini nedostajala je čvršća redateljska ruka koja bi osmislila i režirala prijelaze iz jednog kuta priče i jednog lika u drugi, iz Vinkove odjeće u sako i cilindar Bankara anarhista. Umjesto toga prijelazi su postali prazni hodovi što lome kontinuitet radnje. Jednako tako, glazbeni umeci, iako su bili dobro izvedeni, posebice zahvaljujući vrlo dobroj i scenski zanimljivoj Dunji Paprić, na mjestima su rušili, a ne dizali ritam predstave. Razlozi leže dijelom u tehnici, nečistom zvuku i Mokrovićevu navlačenju i svlačenju gitare, ali i u pomalo forsiranu umetanju.

Najbolji dio predstave bila je gluma Sretena Mokrovića, koji se u oblikovanju široke lepeze likova, od Vinka i njegove žene preko bankarske službenice i moćnika do Pessoina tajnovitog junaka, naslonio na ekspresiju, uvjerljivo ih oživljavajući naglašenom mimikom lica te gestama ruku i tijela. Na taj je način, zadržavajući se na površini, stvorio diskretni odmak od likova koje tumači, napravivši distancu od naglašene emocije te unijevši u komad elemente humora i scensku dinamiku. Također, oblikovao je uvjerljiv monodijalog u kojemu je s lakoćom skakao iz uloge u ulogu, bez gubljenja u dubinama pojedinih likova. Glumačkom energijom i šarmom uspio je držati gledatelje od početka do kraja predstave i scenski oživiti jedan aspekt muke suvremenoga Fausta, maloga čovjeka nemoćna pred stvarnim vladarima današnjice – bankama.