Neuredna izvedba

Zbor Hrvatske radiotelevizije održao je 27. siječnja u Muzeju Mimara četvrti koncert sezone ciklusa Sfumato. Zborom je ravnao Luka Vukšić, mladi dirigent koji je već dugi niz godina šef-dirigent Akademskoga zbora Ivana Gorana Kovačića. Na programu su bile Suze svetoga Petra (Lagrime di San Pietro), ciklus madrigala renesansnoga franko-flamanskog majstora Orlanda di Lassa (1532–1594). To je niz od dvadeset sedmeroglasnih sakralnih madrigala sa zaključnim motetom, koji uglazbljuju tekst na talijanskom jeziku pjesnika Luigija Tansilla (1510–1568) o kajanju te unutarnjoj borbi i muci svetoga Petra u trenucima nakon što je zanijekao Krista. Završni je motet pak skladan na latinski tekst Philippea de Grèvea iz 13. stoljeća. Smatra se kako je to posljednje djelo što ga je Di Lasso skladao, i to 1594. – u godini smrti, a posvetio ga je papi Klementu VIII.

Di Lasso nije zablistao u punom sjaju / Snimio Dario Njavro

Ciklus nosi i nekoliko simboličkih gesti, broj sedam zauzima središnje mjesto – osim sedam glasova, koliko ih Di Lasso koristi, ukupan broj djela koje ciklus sadrži jest dvadeset i jedan, što je umnožak broja sedam i broja tri, koji predstavlja Sveto Trojstvo. Mnogi od moteta također su izgrađeni u sedam odsjeka, a skladatelj u uglazbljenjima koristi i sedam modusa. Di Lasso je madrigale uglazbio pažljivo skrbeći o tekstu i njegovoj razumljivosti, glazba slijedi slogove bez dodatnih ukrasa ili melizama, tekst je uglazbljen silabički, a skladatelj ide za tim i da uvijek glazbom prati značenje ili atmosferu teksta. S obzirom na to, dobar potez bio je uključivanje glumca Zijada Gračića u izvedbu, koji je prije izvedbe svakoga pojedinog madrigala pročitao njegov tekst u hrvatskom prijevodu. To je omogućilo publici da bolje shvati koji je smisao Di Lasso nastojao odraziti u pojedinom madrigalu, a iako bi se možda moglo činiti kako je pri takvu načinu izvedbe tekst prekidao glazbu i cjelinu djela, nije bilo tako – dapače, glazba i stihovi stopili su se u neprekinut snažan dramatski luk, međusobno se nadopunjujući u intenzitetu.

Ipak, ovakva glazba, skladna polifona tekstura u kojoj nema ponavljanja, zahtijeva od izvođača dodatan angažman u interpretaciji teksta i glazbe, kako izvedba ne bi zapala u monotoniju. Luka Vukšić nažalost to nije uspio u cjelini ostvariti sa Zborom HRT-a. Njihovoj izvedbi nedostajalo je dinamičke razrađenosti, razvedenijega prezentiranja pojedinih odsjeka – poput naglo statične situacije u desetom madrigalu, koju je Di Lasso zasigurno s namjerom položio na tekst „Kada ga pogledaše Kristove oči, sav se otopi i u plač pretvori“ (Quando Christo ver lui gli occhi rivolse tutta si sfece, e in pianto si risolse).

Nedostajalo je i više istraživanja spektra boja, čitava se izvedba ciklusa koji traje gotovo sat vremena odigrala u vrlo usku rasponu intenziteta i nijansi, s istom težinom i u pokretnim i statičnim dijelovima skladbe. S obzirom na važnost koju u djelu zauzima tekst, posebno je nedostajalo izraženije dikcije. Čak i u onim trenucima kada glazba vrlo jasno i plastično ocrtava događaje ili osjećaje što ih izražava tekst, poput stihova „Iz mrskog svratišta gdje bijaše tad, gorko plačuć izađe van“ (Da l’odioso albergo ove era allora piangendo amaramente uscì di fuora) ili „‘Ostavi me, živote, odlazi› plačuć’ govoraše“ („Váttene, vita, va! Dicéa piangendo“), izostalo je odgovarajuće izražavanje tih trenutaka u samoj interpretaciji. Prema kraju djela, zbor vođen Lukom Vukšićem pokazivao je i sve veće probleme u čisto tehničkom aspektu izvedbe – intonaciji i održavanju čistoće teksture, ujednačenosti između dionica i preciznosti njihovih nastupa – što je izvedbu činilo neurednom, a ljepota Di Lassove razvedene polifonije takvim okvirima nažalost nije mogla zablistati u punome sjaju.