Vijenac 546

Književnost

Suvremeni Talijanski roman: ALESSANDRO PIPERNO, NERAZDVOJNI, PREV. ITA KOVAČ

Moderna ljudska komedija

Božidar Alajbegović

Početkom prošloga ljeta zagrebačka izdavačka kuća OceanMore objavila je izvrstan roman Progon 42-godišnjeg talijanskog pisca Alessandra Piperna, a nedugo zatim tiskali su i autorov roman Nerazdvojni (oba u sjajnom prijevodu Ite Kovač). Riječ je o brojnim nagradama ovjenčanu romanesknom diptihu naslovljenu Prijateljska vatra sjećanja, u kojem se autor na lucidan i duhovit način bavi satiričkim prikazom suvremene talijanske stvarnosti. Usredotočivši se na istančano psihološko nijansiranje nekoliko članova rimske visokostaleške obitelji Piperno ispisuje oštru kritiku talijanske novovjeke buržoazije, ismijavajući ljude nezasitno zaokupljene stjecanjem (društvenoga položaja, imetka, moći) i osobe koje svoje međusobne veze podređuju ekonomskim interesima ili političkom, umjetničkom ili intelektualnom prestižu.

 

 


Izd. OceanMore, Zagreb, 2014.

 

Dok je u romanu Progon u žarištu pater familias – ugledni rimski dječji onkolog Leo Pontecorvo – i njegovo intimno proživljavanje traumatična iskustva s tragičnim svršetkom (suočavanje s lažnom optužbom za napastovanje dvanaestogodišnje djevojčice), roman Nerazdvojni donosi ono što je nedostajalo – viđenje tih događaja iz perspektive supruge optuženoga liječnika te očište dvojice njegovih sinova, Samuela i Fillipa. No osim što se autor vraća u vrijeme kad se događaj koji je promijenio živote svih njih dogodio, roman Nerazdvojni donosi i prikaz tih ljudi 25 godina poslije, pokazujući u kakve su se osobe liječnikovi sinovi u međuvremenu razvili. Pritom ćemo se uvjeriti kako im zdravorazumsko sagledavanje životnih problema i uspješno suočavanje s njima baš i ne polazi za rukom, što je bio slučaj i s njihovim ocem...

Najzanimljivija specifičnost romana jest pripovjedač; autor se služi pripovjednom pozicijom tzv. sveznajućega pripovjedača u trećemu licu, ali koji nije tek neutralni posrednik zbivanja već je riječ o svojevrsnom komentatoru koji rukopis garnira subjektivnim iskazima, često protkanima ironijom i sarkazmom. Na taj način do većeg izražaja dolaze psihološke nijanse kojima su obilježeni odnosi između četiriju članova obitelji Pontecorvo. Pripovjedač pritom često ukazuje na detalje koji, kao rezultat pojedinih karakternih specifičnosti tih osoba, uvjetuju njihovo ponašanje. Pritom motivaciju postupaka likova narator pronalazi u prošlosti, tj. u nekom događaju iz djetinjstva, nerijetko povezanim s aferom doktora Lea Pontecorva. Osim što čitatelja nagoni na ponovno iščitavanje obaju romana, konačno otkriće kako se iza sveznajućeg pripovjedača zapravo krije Samuel, mlađi liječnikov sin, sveznajuću pripovjednu poziciju pretvara u nepouzdanu. No to je ipak donekle neutralizirano oštrom ironijom kojom je Samuel zaogrtao dionice u kojima je pripovijedao o sebi, a autoironija poprima paroksističke dimenzije upravo u završnim riječima, gdje on zaborav izjednačava s milosrđem, ponovno se izrugujući vlastitoj pretjeranoj sklonosti autoanalitici.

Oba romana pripadaju žanru društvene satire, no dok je Progon sarkastičan prikaz razmaženih pripadnika povlaštene klase čija se nenaviknutost na životne nedaće očituje u njihovim neprimjerenim reakcijama u uvjetima ugroženosti, Nerazdvojni je roman o odnosima moći te o tankoj granici između ljubavi i mržnje, o onom kratkom koračiću nakon kojeg se ljubav pretvara u svoju suprotnost, a koja intenzitetom negativnih emocija redovito nadilazi one dojučerašnje, pozitivne. Pritom autor problematizira neizmjeran raspon manipulativnih mogućnosti koje se stavljaju pred pojedinca koji osvijesti položaj ovisnosti partnera/ice o njemu. No također je to roman o autodestruktivnom porivu trojice muških članova obitelji Pontecorvo, o njihovoj podsvjesnoj potrebi da u najgorem mogućem trenutku učine upravo ono što će dokraja poremetiti stabilnost njihovih odnosa s drugim ljudima/brak/ljubavnu vezu/posao/financijsku stabilnost.

U obama romanima, a u Nerazdvojnima pogotovo, Piperno naglasak stavlja na osjećaj dužnosti kojim je u velikoj mjeri obilježen (i, zapravo, opterećen) svaki odnos među ljudima između kojih se razvije bliskost, uz istodobno autorsko apostrofiranje nezaobilazne obveze zatomljivanja sebstva u svrhu dosezanja optimalne razine sklada ostvarene zajednice, a čega je neizostavan sastojak, mnogima teško ostvariv ili čak nepodnošljiv, kompromis. Zato i naslov Nerazdvojni treba čitati u ironijskome ključu, a odnosi se ne samo na braću Pontecorvo nego na sve različitim odnosima povezane likove. Nerazdvojni su zato prije svega roman o tome kako, unatoč svim mogućim međusobnim vezama, ljudi jedni druge tako sramotno slabo uistinu poznaju. Jer svi smo mi, zapravo, tek nebitna, slabo razumljiva digresija u tuđim životima. Kao što su i svi drugi, u našim životima, isto to. Nažalost...

Vijenac 546

546 - 5. veljače 2015. | Arhiva

Klikni za povratak