Mediji ne smiju biti svežderi

Umirovljeni profesor političke filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Žarko Puhovski jedan je od rijetkih hrvatskih intelektualaca koji odveć slobodnim i argumentiranim stavovima podjednako iritira i ljevicu i desnicu. Ali i koji zabranjenoj istini trasira put do mjesta koje istini pripada, što je povod ovom razgovoru.

 

 

   Snimio Mirko Cvjetko

 

 

 

Gospodine Puhovski: „Ili mi ili oni?“, tako je premijer Milanović poručio nakon prvoga kruga predsjedničkih izbora. Nalazimo li se sada u ratu za drukčije mišljenje?

Kao ljevičar mislim da je svako zdravo društvo živi u svijesti o razlikama, ali te razlike, kakve god bile, ne smiju onemogućavati komuniciranje. Zato je Hrvatska valjda jedina država u EU u kojoj premijer i šef oporbe ne komuniciraju. Ponašaju se kao da smo tek izišli iz Drugoga svjetskog rata. Ni jedan ne može prihvatiti da kao predstavnici različitih političkih mišljenja mogu razgovarati. A to nije dobro za zajednicu.

Novoizabrana predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović, pozvala je na zajedništvo, a s gubitničke strane odmah su uslijedila vrijeđanja, omalovažavanja, optuživanje i za ono što bi mogla uraditi. Čemu to?

Došlo je do velikog razočaranja na ljevici. Drugo, zaista je licemjerno govoriti o zajedništvu i nakon pobjede otići u šator onih koji tvrde da Hrvatskom vladaju Jugoslaveni i tvrde da su spremni nastaviti oružani rat ukoliko se stvari ne budu odvijale kako oni hoće. Predsjednica mora dokazati da zaista misli ono što je govorila o zajedništvu, a to znači da mora ukloniti šator. Ako to ne učini dokazat će da sam bio u pravu kada sam, nasuprot svima onima koji su tvrdili da HDZ manipulira braniteljima, tvrdio da oni manipuliraju HDZ-om.

Sadašnja vlast htjela je donijeti zakon kojim je htjela izjednačiti agresore s hrvatskim braniteljima. To je pretvaranje obrambenoga Domovinskog rata u građanski rat.

Službena formulacija toga rata od Tuđmana pa nadalje glasila je: Hrvatska je u ratu s JNA i pobunjenim Srbima. Dakle, u Hrvatskoj je u svakom trenutku bjesnio i građanski rat.

A što su Srbi iz Srbije, koji nisu bili u jedinicama JNA?

Nema dvojbe da je riječ o agresiji. Ali ako se ne vidi da su pobunjeni Srbi bili i hrvatski građani ili u političkom smislu Hrvati, kako je s pravom to rekla gospođa Grabar-Kitarović, onda tzv. Krajina ne pripada Hrvatskoj. Dakle, to je bila velikosrpska agresija i građanski rat.

I zato bi pobunjenici trebali imati prava branitelja, kako se Matićevim zakonom htjelo?

Ja mislim da 25 godina nakon rata pobunjeni Srbi trebaju imati neka prava, tko to ne razumije taj je protiv demokracije. Ne mislim da moraju dobiti povlastice koje zaslužuju samo invalidi i dragovoljci, ali ne i oni koji su bili unovačeni poslije međunarodnoga priznanja Hrvatske. To je moje mišljenje.

Znate li da bi ta prava imali i neosuđeni srpski zločinci, koji se još slobodno šeću?

Pravosuđe je zakazalo. Ja sam vidio brojne policijske izvještaje iz 1990-ih godina, koji su se odnosili na ratne zločine na objema stranama, a danas ih nema u službenoj dokumentaciji. Negdje su nestali. Otvoreno govoreći prihvaća se svijest o zastari zločina. U židovskoj dijaspori postoji svijest da zločini rata ne mogu zastarjeti i sada se još procesuiraju devedesetogodišnjaci za zločine iz 1943. Kod nas postoji potreba politike da se te stvari ostave na miru.

To forsira i EU putem kojekakvih kulturnih projekata u kojima se ne govori o uzrocima rata, nego se posljedicama nastoje sakriti uzroci.

EU je nastala na konceptu zaborava. Koncept je formulirao francuski filozof ruskog podrijetla Aleksandar Kojève; osnovna ideja bila je interesima zatomiti obnavljanje prošlosti. Ugljen i čelik bili su prva poveznica.

Može li se ići u budućnost zatomljivanjem prošlosti?

Može, ali budućnost će ponavljati prošlost. Nije dakle pitanje hoćemo li ići u budućnost, nego je pitanje kako formirati budućnost. Hobbes kaže da moć znači sposobnost formiranja budućnosti po vlastitoj volji. To znači drukčiju od sadašnjosti. Ne kažem i bolju, jer za mene bolje ne mora biti bolje i za vas. Oni koji se ne žele promijeniti, koji se ne suočavaju s prošlošću, ostat će bez drukčije budućnosti.

Izabrana predsjednica jasno je rekla da ta budućnost nije regija, što se nije svidjelo vođi hrvatskih Srba Miloradu Popovcu, ali ni Velikoj Britaniji, čiji je ministar vanjskih poslova prvo posjetio Beograd pa Zagreb.

Proteklu godinu ja sam poderao grlo govoreći po Beogradu i Sarajevu da više nema regije i zato što je Hrvatska u EU. Hrvatska je izišla iz regije, ali nije s Balkana. Hoćete li se odreći Dubrovnika koji je na Balkanu?

Geografija ne određuje Hrvatsku pripadnost Europi, nego kultura, tradicija, pa i povijest.

Dijelom smo geografski na Balkanu i to nije problem, nego je problem što se u Hrvatskoj nije osvijestilo da Hrvatska jest članica Europske Unije.

To onemogućavaju jugonostalgičari, kojima je važnija regija od EU.

Nije jugonostalgija kriva što to nije osvijestilo hrvatsko političko vodstvo. Žalosno je da smo za istim stolom u EU, a ne govorimo nego, da budem vulgaran, hrčemo. To je problem. Meni je nepojmljivo da je Hrvatska prva rekla kako ne treba priznati Kataloniju. Hrvatska koja je godinama svijet i tu Europu molila da nas primijete.

Tko je to rekao?

To je rekla gospođa Vesna Pusić, što ne mogu shvatiti. To je pitanje uloge koju neka osoba obnaša. Ako je gospođa Pusić ministrica vanjskih poslova, onda mora igrati tu ulogu. Ne zanima me njezina iskrenost, nego njezina uloga ministrice.

Što mislite o poruci gospođe Grabar-Kitarović Srbiji da riješi Šešelja i četništvo, koje smeta hrvatsko-srpskim odnosima?

Ona je to rekla radikalnije, ali je prvi to rekao Ivo Josipović.

Pitam vas o poruci nakon što je postala predsjednica.

Haško je sudište odgovorno što je Šešelja pustilo na slobodu. Službenoj Srbiji to sigurno ne odgovara, ali je odgovorna što svoje odlične zakone o govoru mržnje ne realizira. Time se dovodi u situaciju da im predsjednica Republike Hrvatske dijeli lekcije o tome što bi trebali učiniti sa svojim zakonom.

Nije li to državnički potez gospođe Grabar-Kitarović, kao i njezino pismo UN-u o nužnosti izricanja presude Šešelju prije nego umre? Nije li time raskrinkala utjecajne politike kojima je u interesu da se neosuđivanje Šešelja sačuva ideja Velike Srbije?

A što ako su pustili Šešelja da umre neosuđen jer su već donijeli oslobađajuću presudu? To je najgora moguća varijanta. Šešelj je sud godinama vukao za nos, činio je sve da bude osuđen jer mu je fiks-ideja da umre za srpstvo, koje ga baš i ne podupire. Bio sam u Beogradu kad je imao miting i tamo nije bilo više od tri tisuće pristaša.

Mislite da većina Srba ne podupire ideju Velike Srbije?

Vjerojatno to većina nastoji zaboraviti, valjda se zato zakon ne primjenjuje na Šešelja. To je problem i pitanje koje treba postavljati u bilateralnim razgovorima sa Srbijom.

U Srbiji se mnogi nadaju nekoj vrsti Jugoslavije, kako mi je prije tri godine rekla Latinka Perović. To se potiče i umjetničkim projektima, kojima se mnogi žele vratiti tamo gdje se stalo jer se nije moglo dalje.

Moglo se, ali po neprihvatljivim uvjetima. U odnosima sa Srbijom meni je pitanje za hrvatske političke vođe, zašto Hrvatska, koja nikada u svojoj povijesti nije bila tako superiorna, to ne zna razumno koristiti?

Što bi trebalo činiti?

Morala bi znati da put Srbije u EU ide preko Zagreba. To je shvatio pomoćnik hrvatskoga ministra za pravosuđe koji je, na srpske prigovore u povodu izručenja Dragana Vasiljkovića Hrvatskoj, srbijanskoj strani rekao ružnu, ali istinitu rečenicu: Mi ocjenjujemo vaše pravosuđe, a ne vi naše. Samo onoga časa kada prigovaramo srpskoj strani da hrvatska manjina nije dovoljno zaštićena u Srbiji moramo nešto reći i o skandaloznom ponašanju u Vukovaru. To je moralni problem koji ima i gospođa Grabar-Kitarović, koja je rekla da bi i ne bi postavila ćirilične natpise.

Ona uvažava zakon, što sadašnja vlast ignorira jer ne poštuje pravo većine, koja se protivi postavljanju ploča na ćirilici jer je tamo u ime ćirilice počinjen genocid nad Hrvatima. Takvih problema s ćirilicom nema nigdje u Hrvatskoj gdje su Srbi većina.
Dakle, to nije samo pitanje manjinskog
prava.

Sporan je Vukovar jer je takvim učinjen. Ćirilica je dvaput zabranjivana u Hrvatskoj, 1914. i 1941. godine.

Nije li čudna ta potreba da se Hrvate izjednačava sa Srbima kad god su krivi Srbi?

Morate imati na umu da manjina ima pravo tako to interpretirati.

Zašto i većina ne bi imala pravo na zakonska prava?

Problem je što u Vukovaru, za razliku od ovih pod šatorom u Savskoj, ti ljudi ne znaju politički misliti. Njihov je vođa mrtav-hladan rekao kako je šteta što je Vukovar vraćen bez bitke jer bismo imali čišću situaciju. Ti ljudi su zlo za Hrvatsku.

A nisu zlo nekažnjeni srpski zločinci, koji tamo mirno žive? Jesenas sam po novinarskom zadatku obišao gotovo sva hrvatska sela od Iloka do Osijeka i u svakom naišao na masovnu grobnicu.

A koliko ima još neotkrivenih?!

Kao što su neotkriveni i privatni srpski logori, o čemu se u Hrvatskoj šuti. Niste govorili ni vi kada ste bili predsjednik HHO-a.

Mi smo imali izvještaj o osam ili devet takvih logora, koji zapravo nisu bili privatni jer su imali implicitno odobrenje zapovjedništva lokalnih vojnih jedinica. Za mene je problem što ljudi koji vode Stožer u Vukovaru ne shvaćaju – ako sada govorimo o nestalima kao problemu – da srpska manjina, s obzirom na broj stanovnika, ima 17 puta više nestalih u odnosu na Hrvate. Zato nije pristojno protiv srpske manjine kao argument koristiti nestale.

Ako se u obzir uzme da je u tom agresorskom ratu sudjelovalo „vascelo srpstvo“, tada se postoci mijenjaju.

Bez obzira na to, za mene je odsutnost bilo kakve empatije za drugu stranu nešto što me užasava.

Uvjeren sam da bi empatije bilo kada bi Srbi otkrili zločince i grobišta žrtava.

To je argument. Prije desetak godina postojao je broj na koji se anonimno moglo to prijaviti.

I koliko su lokacija Srbi otkrili?

Koliko znam, tri. Više je podataka dobiveno iz Srbije nego od Srba koji žive u Hrvatskoj. A nemoguće je da je netko živio dvije kuće dalje od kuće u kojoj je bilo mučenja ili ubijanja, a da ne zna tko je odvodio, silovao i ubijao.

Ipak je moguće.

To je etnoetika, stajalište prema kojem pripadnost etnicitetu određuje moralne vrline, čak i iako su te „vrline“ negativne vrijednosti.

Tomu su pridonijeli i jugonostalgičarski mediji. Kao član Nadzornog odbora EPH-a, kažite hoće li EPH to prekinuti?

Nostalgija je, kako kaže Novalis, odlikovani oblik spoznaje. Tridesetih godina prošlog stoljeća iz Beograda su hrvatske kulturne institucije napadane zbog žala za Austro-Ugarskom. Obrasci se ponavljaju. To za mene nije sporno. Riječ je o trima motivima: A – nostalgiji, B – sličnosti (barem) hrvatskoga jezika sa srpskim i C – švercanju političkog koncepta, što vas posebice zanima.

Upravo to.

Onaj tko šverca politički koncept taj je, blago rečeno, budala jer nema ni teorijskih mogućnosti da se obnovi bilo što nalik Jugoslaviji. Srbiji će trebati najmanje deset godina da uđe u EU, Crnoj Gori možda malo manje, a BiH i Makedoniji barem petnaest godina. Da se svi nađemo zajedno u EU, za to trebat će gotovo dvadeset godina, a to će doživjeti rijetki jugonostalgičari.

Problem je što jugonostalgičari neistomišljenike etiketiraju ustašama, šovenima...

A ovi drugi njih udbašima. Problem je što u Hrvatskoj imamo podjelu na dvije jake skupine spiritista; jedni fantaziraju da sve kontroliraju ustaške utvare, a drugi da to čine udbaške. Jedni i drugi na isti način argumentiraju. Čak se govori o djeci udbaša, kao da je udbaštvo neka vrst spolno prenosive bolesti. Nema više živih udbaša koji bi bili relevantni.

A oni kojima se sudi u Njemačkoj?! Nego, recite kako će EPH te suprotnosti iznivelirati?

Kada se radi o novinama, one se moraju voditi kriterijima koji su, kako bi rekao Matoš, iznadhrvatski.

Uključuje li to uvažavanje desnice i baštinu?

Naravno. Gundulić je važan jer je to bio u svoje vrijeme, kao i Ruđer Bošković.

Zato ih Srbi svojataju.

Bošković bi, kao što je rekao moj profesor Vladimir Filipović, bio dosta neobičan jezuit da je bio iz pravoslavne familije. Ostavimo to, za nas je važno da se vrednuje kulturom ono što je važno u izvanhrvatskim kategorijama. Ne mogu objaviti filozofsku knjigu koja je primjerice trećerazredno prepričavanje engleske ili američke filozofije i reći da je važna jer nitko u Hrvatskoj nije objavio takvu knjigu. To je provincijaliziranje kulture.

To se u nas radi uvozom problematične strane kulture, koja se nameće kao kriterij.

Da. Ali Slavoj Žižek, kojega ja smatram klaunom, objektivno je prva liga svjetske kulture i nekomu ne možete prigovoriti što dovodi Žižeka ili Badioua, ali možete prigovarati što se trećerazredni odjeci stranih kultura i stranih politika smatraju kriterijem, pa i autoritetom.

Zato recite, kako će se EPH pozicionirati u tim relacijama?

EPH je kuća s kojom osam godina ni jednom riječju nisam komunicirao, doslovce sam je smatrao zločinačkom organizacijom. Meni je osobno važno da se promijene. I vlasnik gospodin Hanžeković je rekao: Zastupat ćemo liberalno i socijalno, lijevi demokratski centar. To je ono što treba očekivati. Mediji ne smiju biti svežderi.

Svežderstvo je posljedica polarizacije hrvatskoga društva.

Problem je dubina razdora, a ne razlika.

Ne bi li hrvatska ljevica trebala poraditi na sebi kako hrvatstvo koje nije njezino ne bi doživljavala neprijateljskim?

Josipović je u izborima pokušao ići prema centru i nije uspio.

Jer je do izbora radio suprotno.

Tako je. Ljevica uvijek inzistira na razdoru i osvješćivanju socijalnih i svjetonazorskih razlika, a desnica na zajedništvu. Problem je što se Karamarko ponaša kao ljevičar, inzistira na razlikama, a ne na zajedništvu. Josipović se pokušavao ponašati kao umjereni desničar i izgubio izbore. Vidjet ćemo kako će proći Karamarko.

Mislite da neće dobiti izbore?

Sigurno će ih dobiti, samo je pitanje hoće li dobiti vlast.

Nije li problem hrvatske ljevice što se ponaša kako kapital hoće?

Sadašnji SDP ponaša se kao ljevica kada se radi o školskom odgoju i istospolnim brakovima, ali ne i kada se radi o radništvu. Danas se razlike između ljevice i desnice svode na moralna pitanja, na pitanja svjetonazora, reguliranja osobnih odnosa. I tu je ljevica u prednosti jer je dobila liberale na svoju stranu, koji su načelno protiv državne intervencije kakvu zagovara desnica.

Tako liberali praktički uništavaju ljevicu?

Politički je pomažu, a svjetonazorski rastaču. Taktički joj pomažu, a strategijski štete.

Sve je očitije da je svjetska ljevica doživjela poraz koji ne želi priznati, a nema ideje ni kako se pozicionirati.

Koncepcijski gledano socijaldemokratska pozicija jako je dvojbena, velika je zbrka u glavama socijaldemokrata. Sa Sirizom u Grčkoj počinje novi krug. Hollandeu je dobro došlo ubojstvo novinara Charlie Hebdoa, ma tko tvrdio suprotno.

Što će biti?

Znat će se u idućih pet godina. Moguće su tri raspleta: A – da se socijaldemokrati radikaliziraju i vrate na lijeve pozicije, B – da alternativni zauzmu njihovu poziciju i C – da izgube i nestanu, što nije nemoguće.

Sve je više onih koji za sadašnji islamski radikalizam optužuju ljevicu, njezinu netoleranciju prema vjeri, kulturi, drukčijoj tradiciji, prema europskim tekovinama... Što vi mislite?

Može se tvrditi da je tolerancija europska tekovina, kao što je i antisemitizam europska tekovina. Postoji više europskih tradicija. Adorno je jednom postavio pitanje: je li za njemačku povijest važniji Hegel ili Hitler i rekao da je važniji Hitler, ma što pozitivno mislio o Hegelu. Islamski fundamentalizam nije se razvio u Europi, nego na Bliskom istoku, gdje nema ljevice. Ako je itko odgovoran za taj fundamentalizam, onda su to Amerikanci; oni su se ponašali kao slon u staklani. Pomagali su islamski radikalizam čak i pomaganjem Bin Ladena, kojega su na kraju ubili omogućivši Obami da to ubojstvo gleda iz kreveta. Ako to nije perverzija, ne znam što jest. To je porno-nasilje.

Je li došlo vrijeme da „propadne“ materijalistički svijet i da se počnemo vraćati duhovnoj dimenziji čovjeka, onim kategorijama koje su se iskrivile?

Emerson ima jednu pogubnu, ali po mom sudu istinitu formulaciju koja glasi: Mnogo više ljudi ubijeno je zbog ideja nego zbog interesa. Sačuvaj me bože takve duhovnosti.

To su isto interesi.

Naravno, „samo“ sublimirani.

Zašto je onda duhovnost opasna?

Zato što danas ratovi ne nastaju kao produžetak politike drugim sredstvima, nego kao produžetak morala. Moderna politika živi od kompromisa, a moral ne priznaje kompromis. Nitko – bio kralj, predsjednik, emir – neće pridobiti svoje podanike/građane ako kaže: Dragi moji, s druge strane rijeke je deset tisuća hektara plodnoga zemljišta i zato idemo u rat. Ali ako kaže: S druge strane su grobovi naših predaka čiji duhovi plaču, jer ih gaze čizme tuđina, ljudi će ići u borbu. Emocionalno interpretiranje materijalnih vrijednosti najčešći je uzrok ratova. Primjer su SAD, koje uvijek kreću u rat s moralnom argumentacijom.

U čemu je problem Zapada prema islamu?

Problem je u krivom pokušaju asimilacije islamskih useljenika.

Asimilacija, multikulturnost ili integracija?

Multikulturnost znači prebivanje jednih kraj drugih, interkulturnost prožimanje vrijednosti. To znači, primjerice, da mogu jesti kao musliman, odijevati se kao kršćanin, a moliti kao Židov. To se počinje razvijati u velikim gradovima, ali još vrijedi za šminkerski sloj, dalek većini ljudi. Za veliku većinu ljudi identitet određuje kulturne, tradicijske, religijske ili etničke odredbe, a posve drukčije stavove doživljavaju kao napad na sebe. I tu počinje problem. Pravo je pitanje: Ima li drukčija kultura, tradicija, vjera pravo na uvredu? Imam li pravo reći nešto što znam da vas vrijeđa ako to smatram važnijim od uvrede?

A što ako vrijeđanje postaje pravilo, metoda?

Tada se postavlja ključno pitanje moralne filozofije, a glasi: Postoji li simbolički, ne-fizički, razlog koji opravdava fizičku, nasilnu reakciju?

Je li Frljićeva provokativnost nasilje nad neistomišljenicima?

Frljić je osviješteni provokator i to čini radikalno, kao zakašnjeli šezdesetosmaš. Podupirem njegovo pravo da to radi, ali ne podržavam da reakcije na svoje predstave smatra napadom na umjetnost. Dakle, ne mogu ja vama reći da ste kreten i, kada mi odgovorite sličnom uvredom, reći to je napad na filozofiju. Ne, to je napad na Žarka Puhovskog.

Zašto isto radi premijer Milanović?

Milanović se ponaša iracionalno, on nije u stanju komunicirati ni približno na razini političara, a kamoli diplomata, što je njegovo izvorno zanimanje. Svađa se sa svojima i s oporbom. Htio bi biti najmoćniji i najpametniji, a to u demokratskim uvjetima nije moguće. On sebe smatra boljim pravnikom od Ustavnog suda. Ponaša se kao Vladimir Bakarić, koji je kao komunistički čelnik u Hrvatskoj mogao biti najpametniji. Zato šteti SDP-u.

Nakon pobjede gospođe Grabar-Kitarović, Vesna Pusić rekla je da sadašnja vlast čuva EU od hrvatskoga nacionalizma?

Ideja da se EU suprotstavlja nacionalizmu je promašena, jer EU živi od nacionalizama. Naivno je i promašeno tvrditi: ja sam Europljanka, a vi ste nacionalist, odnosno šovinist. No istina je da ponašanje Karamarka i njegovih suradnika u izbornoj kampanji izmiče europskim političkim kriterijima. Govori o grobovima i jamama u EU se ne prakticiraju.

Jer se u nas ne primjenjuje EU Konvencija o izjednačavanju nacifašističkog i komunističkog totalitarizma.

Ne primjenjuje se jer se nema svijesti da je Hrvatska imala antifašizam koji je bio komunistički, koji je pobijedio i koji je odgovoran za veliki broj zločina. To stalno izaziva sukobe i nesporazume.

Nisu samo komunisti bili antifašisti, ali su sebi pripisali antifašizam kako bi skrili boljševizam.

Ali pokret su vodili komunisti. Problem je što ti antifašisti misle da ih ideologija čuva od zločina koje su činili. Staljin je bio najveći antifašist, ali je i jedan od najvećih svjetskih zločinaca.

Kao i Tito?

Kao i Tito! Samo što je Tito živio dulje od Staljina pa je imao vremena za liberalizaciju Jugoslavije. U razgovoru s vama 2009. rekao sam da su prve četiri godine Jugoslavije usporedive s NDH, što i sada mislim. Jugoslavija je živjela dulje i ne može se reći da u 1960-im godinama nije bilo liberaliziranja. Dakle, problem čak i nije samo u skrivanju zločina, nego u skrivanju povijesne istine. Primjerice, prije dvije godine, 8. svibnja, skupina mladih ljudi na Trgu bana Jelačića izvjesila je transparent „Antifašisti, hvala vam. Dođite nam opet“. Mogu razumjeti zahvalu antifašizmu, ali poziv da dođu opet znači da opet dođu i ustaše. Kako će doći (hrvatski) antifašisti ako nema ustaša? Danas je antifašizam nemoguć jer nema fašizma, premda ima fašista.

Tako primjerice ne misli Srpsko narodno vijeće, koje je 6. siječnja ove godine dodijelilo nagradu Oliveru Frljiću i za antifašizam?

I za toleranciju, što je još veselije.

U obrazloženju piše „za humanizam, afirmaciju tolerancije i antifašističkih vrijednosti“.

Smisao Frljićeve pozicije jest intolerancija spram onih koje smatra krivima. On je aktivist provokator i nije tolerantan po naravi svoje pozicije. To je otprilike kao da se mene odlikuje za prinos hrvatskoj kršćanskoj kulturi. Ja bih rekao: Oprostite, sebe smatram važnim, cijenim kršćansku kulturu, ali ne dajem joj doprinos. Jer sam s njom u kritičkom dijalogu, ne možete me tako ocjenjivati i odlikovati.

Pa kako u Hrvatskoj riješiti pitanje mržnje? Bi li se to riješilo ako bi svi priznali počinjene zločine?

Meni draga kineska poslovica kaže: Ako hoćeš mačku, moraš uzeti i rep. Dakle, ako hoćeš antifašizam, moraš uzeti i zločine antifašizma, ako hoćeš hrvatsku tradiciju, moraš uzeti i Antu Pavelića, a ne samo Marina Držića i Matoša. Za to je potrebno dugo, naporno spuštanje napetosti, potrebno je deemocionaliziranje javne sfere.

Može li se to postići politički korektnim govorom?

Politički korektan govor je kanaliziranje mišljenja, što znači ograničavanje. Recimo, sada je prikazivanje Shakespeareova Mletačkog trgovca zabranjeno u četiri američke države zbog antisemitizma. To je kao da Krležine gospođe i gospodu prevedete u drugove i drugarice, što ni u komunizmu nikomu nije palo na pamet.