Kozmička ljepota otoka

Otočki flanerizam nagrađivane pjesnikinje i fotografkinje Andriane Škunca otpočet 1996. završio se ukoričenom knjigom simbolična naslova Hodopis rubovima otoka. Taj poetski putopis, koji u prvi plan stavlja hodanje opustjelim dijelovima otoka Paga i nezaobilazne Novalje, mogao bi žanrovski biti okarakteriziran kao kronika jednoga otočkog života, ponajprije ljudi, ali i životinja i biljaka, autoričnih čestih motiva ovaca i biljaka poput smilja, lavande, vrijeska, ružmarina ili kadulje. No to je ipak, kako i sama autorica kaže, „knjiga meditacija o slikama svijeta koji opstoji na rubovima Otoka“.

Izd. OMH u Novalji i Grad Novalja, 2013.

Hod po rubovima otoka potraga je za izgubljenim vremenom pa fotografijama oronulih interijera starih otočkih kućica, trošnih peći i kredenaca, obiteljskih fotografija i zahrđalog pribora Škunca želi okameniti vrijeme, okameniti otok na kojemu se sve proteže od tvarnoga do metafizičkoga. Ne čudi autoričina česta usporedba otoka s kozmičkim veličinama jer su i ruke iza pera, ali i objektiva, kozmičke ruke koje jednakovrijednim fotografskim i poetskim zapisima vješto čitatelje provode kroz duhovno otočko putovanje. Golemu ljepotu paške prirode Adriana Škunca isticat će višestruko u knjizi, ali glavni motiv ostaje otok, koji je odjek vremena, sanjarija spojena sa zbiljom, pohranjeno vrijeme, ljuska svjetla sunca na zalasku, otok je „planet što pluta površinom kozmičkog mora, nošen plimom i osekama ponovno se vraća u boji sutona, uronjen pod kupolu zvijezda“.

Hodanje kao intimno otkrivanje krajolika čovjeka postavlja u samoću, ali ne i osamljenost, u potragu, ali ne i lutanje, pa će pjesnikinja podsjetiti kako je njezina otočna pustolovina slična onoj u američkih pisaca ceste: slobodan i nesputan život prepušten životnim mijenama u Adrianinu je slučaju burom zameten otok u kojem „suhozidi spajaju unutarnja mora i otok razdvajaju u kontinente“. Putovanje paškim krajolikom putovanje je neistraženim dijelovima otoka, među kojima Škunca otkriva klisuru Stogaj koja se doima poput pješčenjačkoga hrama ili fjordove Mali i Veliki Svetojanj ili Lusk te među ostalim i staru kuću njezine obitelji.

Andriana Škunca knjigu je, ističe u pogovoru Zvonimir Mrkonjić, naslovom koji označava vremensku i prostornu nit hodopisa, usporedila s ljudskim trajanjem, stoga se u ovoj knjizi zapisa i fotografija autorica na kraju vraća izvornomu postojanju, poetici otočnosti kao zaglavnom kamenu svih tema: „… otok se tanji u zgusnutu, tamnu nit, koju zatvara daljina. Na njemu se sve povezuje i slaže. Ono stvarno, opipljivo, samo je podloga na koju naliježe nestvarno i eterično. Slika i riječ mogu podariti smisao postojanja. Sve ostalo je nedokučivo.“