Informacijski rat u službi agresije

Stanje na istoku Ukrajine svjedoči o krvavim namjerama Rusije da spriječi osamostaljivanje te zemlje, što ponavlja prethodnu sovjetsko-carističku ideologiju. Tumačenje agresije kao odgovor na urotu protiv Rusije od strane „zapadnih neprijatelja pravoslavlja“, vođeno je geostrateškim interesima i računa na unutarnju (i vanjsku, posebice pravoslavnu!) publiku koja bi morala šutljivo podnositi, osporavati sankcije, i pravdati ubijanje ukrajinskog stanovništva (većinski ruskogovornog i pravoslavnoga!). Europski parlament nedavno je utvrdio da je informacijski rat uvod u agresiju. Poznata tvrdnja da je prva žrtva ratnoga sukoba – istina, potvrđuje se ratom protiv Ukrajine gdje se godinama koristi ono najstrašnije u svijetu naoružanja – informacijski otrov. Jedan od razloga rata protiv Ukrajine jest propadanje sovjetizma – od raspadanja SSSR-a do pokušaja vraćanja privida komunizma. Ukrajina se pokušava otrgnuti zagrljajima ruske težnje oživljavanja mrtvaca – ne samo sovjetizma, već i carizma, što kao izraz nekrofilije truje društvenu svijest.

Troše se velike svote, brojne institucije i kadrovi zaposleni su u stvaranju informativnog otrova. Službena ruska ideologija otvoreno deklarira povratak imperijskom mišljenju iz carističkog i komunističkoga doba, što potvrđuju i simboli na Kremlju – dvoglavi orao i zvijezda. Prema tome Ukrajina-Malorusija morala bi se vratiti u kolonijalni položaj iz 18. stoljeća kao provincija koja živi po normama nametnutim od imperija. Premda je Janukovičev režim uvelike odgovarao takvu modelu, i on je tretiran kao prijelaz u podređivanju zemlje. Provodila se strategija regionalizma sa svrhom federaliziranja, međusobnoga sukobljavanja između tobože proruskog istoka s tobože nacionalističkim zapadom. Neočekivan za Moskvu bio je snažan izraz građanske samosvijesti na Majdanu potkraj 2013. Pokazana je neviđena konsolidiranost ukrajinskoga društva te je srušen mit o etničkoj rascijepljenosti zemlje. Iako rusificirano, ukrajinsko je društvo svjedočilo da korištenje ruskoga ne znači smanjenje nacionalnoga dostojanstva i ne znači spremnost povratka sovjetizmu. Među prvim žrtavama Majdana bili su Armenci, Bjelorusi, ruskogovorni Ukrajinci.

Mit je o ukrajinskom antisemitizmu također propao jer ukrajinski Židovi su na svim razinama – od prvaka vjerskih zajednica do istaknutih intelektualaca – deklarirali solidarnost s Majdanom, zbog jačanja antisemitizma u Rusiji. Vođe svih manjina – židovske, češke, njemačke, mađarske – Tatari na Krimu, brojni ukrajinski Rusi te ini javno su opovrgnuli tvrdnje o tobožnjem „fašizmu“ vlasti u Kijevu nakon Majdana. Vatra ukrajinskoga slobodarstva prijeti prelijevanjem u rusko društvo, sve više podvrgavano totalitarizmu. Ne manja prijetnja vidjela se u prodiranju zapadnoeuropskih moralnih, pravnih i tržišnih modela u ukrajinski prostor, što u okolnostima ideološke krize u Rusiji potkopava režim. Zato je ubačena nova doza informacijskoga otrova: Majdan je proizvod zapadne ideologije, koja je dovela „huntu fašista“.

Jedan od najviše rabljenih informacijskih otrova jest slika Ukrajinaca kao kolaboracionista, suradnika fašista, što bi imao utjeloviti Stepan Bander, proglašavan suradnikom nacista. Temelji se na mitu o isključivo ruskoj pobjedi u Drugome svjetskom ratu, nadmoći ruskoga oružja spram Zapada kao potencijalnoga neprijatelja, koji ima svog agenta – Ukrajince kao izdajice, „banderovce“. Taj najrasprostranjeniji propagandni otrov stvorio je još staljinizam kao šovinističko podcjenjivanje Ukrajinaca kao nacije. Temelji se na ignoriranju povijesnih činjenica da su Ukrajinci bili žrtva dvaju srodnih totalitarnih režima – njemačko-nacističkog i rusko-komunističkog. Ukrajina se našla pred nacističkom invazijom, prethodno iscrpljena u Kremlju planiranom umjetnom gladi kao masovnom represijom 1932–1933. (gladomor, ukr. holodomor), kada je smrtno stradalo 5 do 7 milijuna seoskoga stanovništva. U Ukrajini je djelovalo 60 posto divizija Wehrmachta i gotovo pola vojnih snaga Crvene armije. U Drugome svjetskom ratu poginuo je svaki peti Ukrajinac, a ukupno je Ukrajina izgubila ne manje od 14 milijuna osoba – poginulih, deportiranih, evakuiranih, žrtava koncentracijskih logora. Prije rata Ukrajina je imala 41,7 milijuna stanovnika, a 1945. 27, 4 milijuna. Ukrajinci su ratovali protiv nacizma ne samo u sovjetskoj nego i u drugim europskim vojskama. Zastavu pobjede nad Reichstagom u Berlinu podigao je osim Rusa Jegorova, Gruzijca Kantraije i Ukrajinac Berest. Posljednji je poslije izbrisan iz povijesti. Prešućivano je da je točku na i rata stavio mladi general ukrajinskoga podrijetla Kuzma Derevjanko, koji je 1945. u ime SSSR-a na krstarici Missouri potpisao kapitulaciju Japana. Staljin je do kraja života vodio antiukrajinsku politiku. Daroviti ukrajinski redatelj Oleksandr Dovženko podvrgnut je 1944. linču zbog filma Ukrajina u ognju s prikazom ukrajinskog antifašizma. Suprotno tomu pokrenut je propagandni mit o Rusima kao osloboditeljima Ukrajine, iako se radilo o istjerivanju nacista iz Ukrajine uz široko sudjelovanje ukrajinskoga kontingenta.

Ukrajinska žrtva

Taj je pak kontingent prikazan kao suradnik fašista u liku Stepana Bandere. U ruskom antiukrajinizmu to ime doživljava se kao ukrajinski fašizam, bez iznošenja činjenica. Suvremeni ruski povjesničar Andrej Zubov, protjeran zbog svojih stajališta s Moskovskog sveučilišta, tvrdi da je u sovjetskoj propagandi, da bi se ocrnilo bilo koga, bilo dovoljno nazvati ga fašistom. Tako su vojnici ukrajinske ustaničke vojske na čelu s Banderom imenovani fašistima, premda je bila riječ o nacionalnom oslobodilačkom pokretu antikomunističkog sadržaja. Shvativši da nacisti nisu za neovisnost Ukrajine, a Hitler i Staljin su slični u antiukrajinizmu, Bandera se borio za neovisnost protiv nacista i komunista kao srodnih zala. Nacisti su ga 1942–1944. držali u logoru, dok ga je NKVD likvidirao 1959. u Münchenu.

Prešućuje se da su i ruski antisovjetski bataljuni surađivali s nacistima. Ruski general Vlasov, zarobljen 1942, poznavajući raspoloženje sovjetske vojske, neprekidno je surađivao s nacistima u stvaranju ruskih postrojbi kao dio represivnih snaga SS-a. Pod ruskom zastavom na strani nacista ratovale su tri ruske vojske. U Ruskoj oslobodilačkoj vojsci bili su Kozaci bjelogardijci, ratovali su zajedno sa srpskim četnicima protiv Tita, branili su Češku od Sovjeta, ali kada su se predali Amerikancima, bili su zajedno s Vlasovim predani u ruke NKVD-a. Suvremena ruska propaganda prikazuje političke snage u Ukrajini kao ekstremiste, no prema ruskim izvorima u Ruskoj Federaciji djeluju 53 profašističke organizacije, među kojima su i one s pravoslavnim naglaskom, svi srodni s agresivnim antiukrajinizmom.

Čiji je Krim?

Jedan je od rasprostranjenih mitova da je Krim uvijek bio ruski, dok ga „pijani Ukrajinac“ Hruščev nije darovao Ukrajini. No ne može se prihvaćati povijest Krima kao neprekidni proces od srednjovjekovne državnosti Rusije, gdje je pokršten kijevski knez Volodimir, do povijesti suvremene Rusije. Kijevska Rusija nije isto što i mnogo kasnije nastala Moskovska Rusija, koja je s vremenom svojatala povijest Rus-Ukrajine. Krim je Rusija počela osvajati tek od 1856, poslije poraza Rusije u Krimskome ratu, sve do 1922, kad je tamo proglašena Krimska republika, čiji je predsjednik bio rodom Tatarin. Poluotok je bio polietnički, gdje su većinsko stanovništvo bili Ukrajinci, Tatari, zatim Rusi, uz različite vjere, Grke, Nijemce, Bugare. Krim je bio dio ruske povijesti samo sedamdeset godina, a poslije Drugoga rata samo deset, kada je nakon Staljinovih etničkih čistki, uz žestoko protjerivanje neruskoga stanovništva, stvorena oblast u sastavu Rusije do 1954. Nakon brutalna izbacivanja lokalnoga stanovništva iz kuća tamo su, od 1944, usmjereno useljavani Rusi s ideološkim pedigreom – oficiri, umirovljenici, enkavedeovci, politički aktivisti. No doseljenici nisu bili sposobni savladati isušenu, neobrađenu zemlju. Sa svrhom preporoda regije donesena je odluka o administrativnom pripojenju poluotoka Ukrajini, kojoj on i geografski pripada, i zaduženju ukrajinskoga proračuna da obnavlja regiju. Mit o Hruščovu kao Ukrajincu lažan je. Prema prezimenu, podrijetlu, vlastitom priznanju Hruščov je Rus koji nikada nije imao simpatija prema Ukrajini, što naglašava u nizu memoara. Staljin je njega zadužio za provođenje gladi, što je taj uspješno rješavao. Da bi se ogradio od krivičnoga djela, požurio je proglasiti Staljina krivcem a to je izazvalo veliko nezadovoljstvo u većini ruskoga stanovništva sklonog staljinizmu, što potvrđuje i suvremena potpora antiukrajinskoj politici. Nakon pada socijalizma počeo se širiti mit o mrskom „Ukrajincu“ Hruščovu – darovatelju Krima. Odluku o priključenju donio je parlament na čelu s Vorošilovim. Priključenje je imalo propagandnu potku „darivanja“ kao izraz „vječnoga zajedništva dvaju bratskih naroda – ruskog i ukrajinskoga“. Posljednji se morao žrtvovati proračunom i snagama u pretvaranju Krima bez vode, struje, poljoprivrede u nacionalni park partijske elite. U ožujku 2014. Krim je bio tiho i podmuklo ukraden Ukrajini. Burna euforija „Krim je naš“ puštena je sa svrhom jačanja potpore režimu, s ignoriranjem povijesnih činjenica i međunarodnih konvencija.

Skupini informacijskih otrova pripada i pravdanje krvoprolića u Donbasu kao „dijelu Novorusije“. Regije na istoku Ukrajine, uz rijeku Don, naseljavali su ukrajinski Kozaci. Pojam Novorossija nastao je potkraj 18. stoljeća, kada je carica Katarina Druga proglasila te zemlje iskonski ruskim, ukinuvši, uz pomoć srpskih doseljenika na čelu s generalom Tekelijem, Zaporošku kozačku republiku. Prema tom bastionu slobodarstva Rusija je godinama vodila kolonizatorsku politiku, uključujući srpske seobe, nastanjene na Ukrajinskoj liniji, gdje je bila proglašena Novosrbija. S padom kozaštva, srpski su doseljenici asimilirani, a tamo je proglašena Novorusija. Na Donbasu je vođena slična velikodržavna politika iseljavanja autohtonog ukrajinskog stanovništva, što doživljava kulminaciju 1932–33, kada je Staljin organizirao umjetnu glad seljaštva u najplodnijim regijama svijeta. Rusija je uspjela nametnuti zapadnim medijima naziv „proruski separatisti“ premda je lokalno stanovništvo odlučno protiv uvezenoga rata. Insinuirani „izbori“ otvoreno su i cinično osigurali ulazak ruske vojne tehnike sa svrhom stvaranja terena za dalje uništavanje Ukrajine – koridorom novih ratnih zona sve do Odese i Pridnjestrovja. Cinično manipuliranje poviješću ostvaruje se uz proglas obnove takozvanih republika i Novorusije. Taj pojam lansirali su velikodržavni teoretičari obnavljanja nekadašnjega velikoruskoga carstva, uz staljinističke metode. Takvima pripada Aleksandar Dugin, povijesni konzultant ruskoga vrha. On oživljava zaboravljenu doktrinu euroazijstva koja tvrdi da Rusija ne pripada Zapadu ni Istoku, već je njezina posebnost u sredini, iznad spomenutih strana, što oživljava popularan kompleks mesijanizma. Taj propovjednik panslavenskoga fašizma poziva na aneksiju dijela Ukrajine i obnavljanja Ruskoga Imperija. Niz ranije viđenih diplomatskih scena – demonstrativno pričanje grubih viceva, kašnjenje na sastanke s europskim predstavnicima, neprekidne informacije o upadanju vojnih zrakoplova u zračni prostor NATO-a – samo su neki dokazi cinizma i nezaustavljive namjere da se ostvari naum rušenja proeuropske Ukrajine. Indikativno je naglašeno druženje s domovinom Miloševića – od dolaska vrhovnih predstavnika vlade i crkve do pojave ruske vojne avijacije s manevrima u Srijemu i drugo. Sve to u godinama obilježavanja stogodišnjice Prvoga svjetskog rata.

Suvremena moskovska intelektualka Irina Prohorova na neovisnom telekanalu Dožd’ ocijenila je suvremenu rusku politiku kao bezizlaznu. Prema njoj, Rusija nikakve ideje budućnosti nema, sva propaganda usmjerena je na ideju izgubljenoga raja, na to da se  u privlačnim bojama predstavi povratak totalitarizmu. Postsovjetskim ljudima nije shvatljiva ideja demokratskoga društva koja je u Rusiji doživjela poraz. Mase radije reagiraju na povratak imperiju s jakim gazdom koji privlači idealom snage – moći. Sve to je poprskano krvlju poginulih u Ukrajini, gdje odjekuju slutnje onoga što je započeto prije sto godina kao svjetski rat, kao uvod u ono što je srednjovjekovni arapski povjesničar Ibn Haldun imenovao kao ciklično ponavljanje povijesti. U svakom slučaju, danas Ukrajina nastupa kao žrtva zla koje od strane istočnoga susjeda ne daje izglede za zaustavljanje,  već se širi s novim žrtvama.