Građani, glumci, kraljevi

Ime fotografskoga atelijera Foto Tonka neizbrisivo je ubilježeno u povijest fotografije, ali i grada Zagreba 20. stoljeća. Njegovim je djelovanjem dotaknut širok spektar svakodnevnoga, intelektualnoga, političkoga i kulturnoga života grada, od trećega do šestoga desetljeća. Posredovanjem svjetlopisnih zapisa nastalih u bez pretjerivanja možemo ustvrditi kultnom atelijeru danas otkrivamo prošlost međuratnoga kazališta, upoznajemo također lica brojnih slavnih i anonimnih pojedinaca, Zagrepčanki i Zagrepčana, kao i onih koji su u njega navraćali iz ostalih krajeva Kraljevine SHS i drugih zemalja. Fotografijama, također, rekonstruiramo imidž kraljevske obitelji Karađorđević te dobivamo uvid u povijest ženskoga akta. Iako se već pisalo o atelijeru i njegovu značenju te je Foto Tonka uključen u pojedine preglede (primjerice na izložbama Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti u Klovićevim dvorima, Art déco i umjetnost u Hrvatskoj između dva rata u MUO-u), tek je veliki istraživački i izložbeni projekt povjesničarke umjetnosti Lovorke Magaš Bilandžić pružio potpunu kritičku valorizaciju i obradu opusa fotografkinje koja stoji iza njega – Antonije Kulčar (1887–1971). Kustosica je izložbe Iva Sudec Andreis. Izložbu su organizirali Galerija Klovićevi dvori i Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU-a, a otvorena je do 26. travnja.

Branko Tepavac u predstavi Mnogo vike ni za što, 1926, vl. Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU-a

Retrospektiva postavljena u Galeriji Klovićevi dvori prvi put pokazuje opus vrsne umjetnice, a većina predstavljenoga materijala nikada nije bila izlagana. Sabrano je više od 450 izložaka, prikupljenih iz institucionalnih i privatnih zbirki. U projekt su se mogli uključiti i građani koji su bili pozvani da zavire u obiteljsku ostavštinu i otkriju eventualne fotografije snimljene kod Foto Tonke. Portreti postavljeni u zadnjoj izložbenoj dvorani, različito uokvireni snimci, veoma šarmantno i uspješno dočaravaju raznolik, osoban i životan mozaik jednoga razdoblja i jednoga grada, koji sačinjavaju brojne životne sudbine i trenuci, kojih je prolaznost barem nakratko zaustavljena na vrsno načinjenim fotografijama.

Duh epohe

Antonija Kulčar fotografijom se počela baviti kod fotografa Rudolfa Mosingera u Zagrebu. Potom je završila majstorski tečaj u Münchenu. U lipnju 1917. preuzela je „atelijer za modernu fotografiju i slikovnu umjetnost“ na ondašnjem Trgu Franje Josipa I. (Tomislavov trg) pod imenom Olga, a uskoro se i udala za bivšega vlasnika atelijera Artura Kulčara. Godine 1929. modernizirala je fotografski salon i preselila ga u nekadašnji slikarski atelijer Vlaha Bukovca na Zrinjevcu, pod imenom Tonka. Godine 1958. otišla je u Rogašku Slatinu u Sloveniju, gdje je uskoro otvorila novi fotografski atelijer.

„Snimala je u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, a svojim je fotografijama“, pojašnjava Lovorka Magaš Bilandžić, „poput suvremenih fotografkinja u Beču, Berlinu ili Parizu, pridonijela kreiranju imidža epohe − stvorila je vizualnu kroniku razdoblja obilježena novim slobodama i ženskom samosviješću, kultom i estetikom tijela i oslobođena pokreta te glamurom Hollywooda.“ U opsežnom i kompleksnom autoričinu opus ističe se njezina portretistička pronicavost, izniman talent i sposobnost da se približi djetetu, (najčešće kazališnom) umjetniku, članu vladarske obitelji. U svakoj osobi prepoznala bi njezin karakter, otkrila bi i naglasila njezinu posebnost, dajući portretu pečat vremena u kojem je nastao, kao i autorski potpis.

Izložba je tematski podijeljena u više cjelina. Otpočinje memorijalnim segmentom kojim se daje uvid u život Antonije Kulčar – njezini portreti, poput skulpture Roberta Jeana Ivanovića, obiteljske fotografije te osobni predmeti kao što je torbica za kazalište. Sljedeća cjelina posvećena je portretnoj fotografiji. Ovisno o podrijetlu i stilu modela fotografkinja primjenjuje različite obrasce prezentacije: primjerice pri prikazivanju političara i gospodarstvenika pozivala se na modele vladarskoga portreta, dok bi glumcima, sasvim prikladno, davala holivudski štih. Korištenje kazališnih kostima i rekvizita, način komponiranja scenografije, namještanja položaja tijela, odavalo je senzibliziranost i školovanost autorice. „Pod utjecajem holivudskih produkcija i aktualnih europskih umjetničkih tendencija krajem 1920-ih portretirane smješta u ambijente čije dekorirane, radijantne ili geometrizirane pozadine nalikuju ekspresionističkim ili artdekoovskim scenografijama te pridonose vizualnoj izražajnosti. U fotografijama iz 1930-ih postupno uvodi bočno i stražnje osvjetljenje, koreografira scene na način onodobne holivudske fotografije i postiže glamurizaciju svakodnevice, dok u snimkama iz 1940-ih počinje koristiti ohlađeni, dokumentaristički stil“, napominje Lovorka Magaš Bilandžić.

I u žanru dječjega portreta Antonija Kulčar ostvarila je zamjetan trag. U onodobnom tisku pisani su tekstovi o načinu na koji pristupa najmlađim modelima, kako ih pokušava opustiti i zabaviti igračkama kojima je napunila atelijer. Na izložbi su predočeni portreti djece iz njezine obitelji, kao i oni koje je radila po narudžbi. I ovdje je izbjegavala upadanje u rutinu, pa je radila klasične, samostalne portrete, kreirala je određene scene i situacije, stvarala umjetničke fotografije, koje su bile zapažene na ondašnjim izložbenim manifestacijama. No svaki put znala je sačuvati dječju neposrednost i trenutno raspoloženje, sramežljivost, veselje...

Portreti visokog društva

Tonkin fotografski atelijer brzo se prometnuo u prestižno mjesto u kojem se okupljala društvena krema. Antonija Kulčar često je napuštala studio te snimala događanja na licu mjesta, afirmirajući se kao uspješna društvena kroničarka, posebno zagrebačkih mondenih krugova, koji su u međuraću živjeli punim plućima. Tonka je posebice bilježila ženske pripadnice zagrebačke elite, koje su u dosluhu s drugim europskim metropolama pratile najnoviju modu, rezale kosu u bubikopf i učile plesati čarlston. Antonija Kulčar, koja je i sama bila etablirana i emancipirana umjetnica, žena s karijerom, naglašavala je njihovu samosvijest, ali i optimizam građanske klase. „Domaće su revije Svijet, Kulisa i Cinema, poput inozemnih časopisa ili popularnih filmova, afirmirale novu ženu koja je obrazovanjem, stavom, ponašanjem, izgledom i cjelokupnim imidžom demonstrirala novu poziciju i društveni status te postala ravnopravnom muškarcu. Intenzivnu suradnju ostvarila je s luksuzno opremljenom revijom Cinema te između 1927. i 1931. fotografijama ispunjavala rubrike Portreti iz društva, Iz zagrebačkog društva, Sa zagrebačkih elitnih plesova itd.”, zaključuje Magaševa.

Tonka je prepoznala karizmatičnost Marije Jurić Zagorke, Bele Krleža, Branka Gavelle, Cate Dujšin Ribar. Mogli bismo među brojnim poznatim imenima kao njezinu muzu ipak izdvojiti Viku Podgorsku koju je pratila u mnogim kazališnim rolama. Na njihovoj se suradnji ponajbolje očituje spremnost Antonije Kulčar da se fotografskim bilježenjem poistovjeti s ulogom i karakterom glumca. Na različit je način bilježila koketnost Podgorske u nekim ulogama, ili pak njezinu gotovo mušku čvrstoću u interpretaciji Ivane Orleanske. Podgorska je i pred Tonkinim objektivom razvijala svoje dramske karaktere.

Jedan od omiljenih modela bila je i suvremena plesačica Vera Milčinović Tashamira. Praćenjem eksperimentalnoga plesa i sama se Tonka približila dometima suvremene svjetske fotografije. „Prvake zagrebačkog baleta snimala je u zanosu izvedbe i obaveznim naknadnim retušem stvarala pozadine koje pridonose slikovitosti i melodičnosti kretnji njihova tijela. Fotografije Mije Čorak Slavenske u futurističkom kostimu utjelovljuju modernističku sklonost mehaniziranom i izražajnom plesu, dok pročišćenost snimaka Vere Milčinović fokus stavlja na liniju njezina tijela i ekspresivnost pokreta oslobođena vanjskih ograničenja i razvijenog prema unutarnjem ritmu“, ističe autorica izložbe.

Povijest kazališta u fotografijama

Tonka je bila i dijelom onoga što bismo danas nazvali PR kraljevske obitelji Karađorđević. Njihovu popularnost dodatno su osnažili portreti kojima bi prezentirala nježnost mlađih članova, autoritet i političku moć Aleksandra I, ženstvenost kraljice Marije, njezine uloge kao majke. Istaknula se i kao fotoreporterka, a jedan od najvažniji događaja koji je popratila bio je sprovod Stjepana Radića (1928), koji su snimali brojni profesionalni fotografi i fotoamateri, kao što su Donegani, Brauner, Griesbach, Šegina. Načinila je seriju od dvadeset sačuvanih fotografija formata razglednice, koji u narativnom filmskom slijedu prate različite motive: od počasne straže i izloženoga tijela Stjepana Radića na odru u Hrvatskom seljačkom domu do pojedinih scena pogrebne povorke.

Tonka aktualizira još jednu temu – ženski akt. S jedne strane bilo je riječi o još jednom segmentu građanskoga života, muževi su naime dovodili svoje supruge da poziraju. One su često lice prikrivale krinkom. Fotografkinja je uspjela izvući i simbolički potencijal, poigravajući se sjenama ruku te pridodajući rekvizite poput lubanje. Kao što je već spomenuto, Tonkino ime posebice se vezuje uz kazališni svijet. Snimala je portrete glumaca, fotografije praznoga scenskog prostora, ključnih prizora i glumačkog ansambla u brojnim opernim, dramskim i baletnim izvedbama. „Njezine fotografije dokumentiraju različite tendencije koje su obilježile kazališne produkcije Narodnog kazališta tijekom 1920-ih i 1930-ih − od realističkih koncepcija i bogatih iluzionističkih scena, artdekoovskih fantastičkih scenografija nadahnutih ruskim folklorom ili narodnom motivikom do modernih, stiliziranih inscenacija zasnovanih na redukciji ili scenskom ekspresionizmu“, zapisuje Lovorka Magaš Bilandžić.

Primjer Antonije Kulčar Tonke još jednom potvrđuje neospornu utemeljenost hrvatske fotografije u onodobnim svjetskim tokovima. Fotografija je, uostalom, upravo u Galeriji Klovićevi dvori počela dobivati zasluženu institucionalnu valorizaciju. Za to je najzaslužnija nedavno preminula ravnateljica Marina Viculin, na čiji će se rođendan, 13. veljače, promovirati katalog izložbe.