Europa skreće ulijevo?

 U svibnju prošle godine jedan od četvero Europljana glasao je za populističke protestne stranke. Kao posljedica toga novi je Europski parlament euroskeptičan, radikalan i fragmentiran kao nikada prije. Europska krajnja ljevica pak, sa svojim čvrstim protivljenjem europskim mjerama štednje i fiskalne discipline, tijekom izborne kampanje uspjela je povećati broj mjesta u parlamentu s 35 na 52, većinom zastupnicima iz Njemačke (Die Linke), Grčke (Siriza) i Španjolske (IU i Podemos). Kriza eura znatno je potaknula te trendove, posebno nakon što je briselski političko-ekonomski odgovor na krizu bila – štednja. Planovi koji su nastali ugrozili su građane, a pogodovali su bankovnim i fiskalnim sustavima. Riječ je o izravnu ugrožavanju jednog od temelja legitimnosti europske integriranosti – socijalnoga konsenzusa. Nesposobnost nošenja s recesijom i neprihvaćanje potreba europskih naroda naglo su u očima birača delegitimirali europske institucije.

Preokret u politici štednje

Mnogi smatraju da je pobjeda lijeve koalicije Sirize u Grčkoj preokret u europskoj politici štednje. Njezin vođa Aleksis Cipras postigao je izborni rezultat o kojemu sve europske vlade mogu samo sanjati, jer malo koja stranka danas postiže izborni rezultat od 36 posto glasova. Sirizina lijeva orijentacija rukavica je u lice europskim socijaldemokratima. Jedino je talijanski socijaldemokrat Renzi izjavio da je ovo početak drukčije ekonomske politike, a predsjednik političke skupine socijalista i demokrata u Europskom parlamentu Gianni Pitella jasno je poručio Grcima: Zaustavite štednju! Ubrzo je stigao drugi politički potres: u grčkom parlamentu Siriza je koalirala s – krajnjom desnicom, što je iznimno neobično jer je riječ o strankama dijametralno suprotnih stavova, poput poimanja nacionalne države ili odnosa s Grčkom pravoslavnom crkvom. Poteškoće s kojima se suočava Cipras velike su – mora restrukturirati grčki dug i pronaći izlazak iz gospodarske krize. Stranka nema nikakva iskustva u vladi i kao takva priličan je izazov za ustanove grčke države. Velik dio medija, također, ima dugogodišnje sklonosti prema konzervativnoj stranci Nea Demokratia ili socijaldemokratskoj stranci Pasok. Grčki redarstvenici ljevicu su dosad vidjeli kao državnog neprijatelja, zato će biti potrebno steći njihovu naklonost (novi ministar policije bio je glavni sudionik na nasilnim prosvjedima), a sukobi se očekuju i s Grčkom pravoslavnom crkvom i Europskom Unijom. Pitanje koje se nameće glasi: hoće li se grčki ishod ponoviti i drugdje u Europi, pa i u Hrvatskoj?

Krajnja ljevica smatra se „više lijevim“ izborom od socijaldemokrata. Ona želi sustavnu promjenu kapitalizma te kao moderna politička opcija prihvaća barem načelno demokratski sustav, iako često zahtijeva promjenu i demokratskog uređenja. Ljevica traži političku reformu u smjeru izravne demokracije ili lokalnih komuna te uključivanje marginaliziranih društvenih skupina u politički sustav. Snažan antikapitalistički impuls ljevice protivi se neoliberalnom globaliziranom kapitalizmu utemeljenu na liberalizaciji trgovine, prvenstvu tržišta, privatizaciji... Te stranke ne podupiru više plansko gospodarstvo, nego miješano tržišno gospodarstvo u kojemu se privatna poduzeća svode na uslužni sektor te mala i srednje velika poduzeća.

Raskol sa socijaldemokratima

Takvi donekle prihvatljivi stavovi kriju ekstremnije planove ljevice. Dubinski usađeno protivljenje liberalnoj demokraciji odbacuje dogovor sa svim „buržujskim“ političkim snagama te potiče izvanparlamentarnu borbu protiv kapitalizma. Za većinu ljevičara tržište je i dalje glavni cilj napada. Te stranke repovi su trockističkih i maoističkih ideala u srcu Europe. Sve države, uključujući Hrvatsku, imale su slične jalove formacije koje nisu iskazale na koji način planiraju prevladati kapitalizam te su često ostajale na marginama političkog sustava. Tijekom proteklih trideset godina među njima se pojavilo nekoliko struja. Tzv. reformirani komunisti odbacili su sovjetski model te se usmjerili izgradnji postšezdesetosmaškog društva u kojemu su naglasak stavili na feminizam, zelenu politiku, izravnu demokraciju i slično. Demokratske socijalističke stranke pak sebe smatraju oporbom totalitarnom komunizmu i neoliberalnoj socijaldemokraciji te prizivaju teme nove ljevice poput ekoloških pokreta i samoupravljanja, a prihvaćaju nedogmatski i nemarksistički pristup lokalnoj i izravnoj demokraciji, potporu alternativnim životnim stajalištima i pravima manjina. Populističke socijalističke stranke slične su demokratsko-socijalističkom idejnom krugu, ali imaju snažniju antielitističku poruku, više ideološkog eklekticizma i stavljaju naglasak na identitet, posebno regionalni. Populizam je ovdje vidljiv u apelima koji su ih tijekom vremena primicali vlasti, ali nisu ulazili u vladine koalicije. One se definiraju kao stranke koje su protiv mainstreama i protiv establishmenta, brane „običnog čovjeka“, kojega pozivaju na protest na glasačkom mjestu. Naposljetku, nastale su i klasične socijalne populističke stranke s karizmatičnim vođama, slabom organizacijom i neujednačenom ideologijom, a zapravo su male oligarhije, posebno jake u postkomunističkoj Europi.

Spor oporavak od propasti komunizma, a time i nesklonost njihove preorijentacije u novim demokratskim prilikama, među tim je strankama doveo do ideološkog sukoba sa socijaldemokratskim silnicama, one su u načelu imale stranke sljednice komunističkih partija. Njihov proces „neoliberalizacije“ doveo je do odbacivanja političkih poruka zasnovanih na blagostanju, sindikatima, jednakosti i radničkim pravima. Baš kao što je krajnja desnica zaradila na gubitku tradicionalnih apela konzervativnih stranaka, tako je krajnja ljevica počela svoj uspon na neuspjehu socijaldemokrata u ostvarivanju glavnih ciljeva lijeve ideologije. U Europi za krajnju ljevicu glasaju ideološki podupiratelji koji su sami svoje karijere ostvarili članstvom u nekoj marginalnoj lijevoj stranci, kao i studentske ljevičarske skupine, sindikati, nevladine organizacije, feminističke i LGBT-skupine. Osobe sklone socijaldemokratima, ali razočarane njihovim „ne-lijevim“ ponašanjem, nisu odustajale od izlaska na birališta, nego su tamo glasale za „više lijevu“ opciju. Uz njih postoji niz protestnih glasača koji su zbog političke ili gospodarske krize odlučili dati glas radikalnoj opciji kako bi time „kaznili“ stranku na vlasti.

Bliskost Sirize s Rusijom

Nova ljevica Europe protivi se ideji prestanka trošenja. Globalne ekonomske institucije krenule su tim putem, s idejom da se žrtve politike štednje moraju pronaći u radnicima. Smatrali su da neće doći do makroposljedica, ali su se prevarili. Rezultat je bio golem rast nezaposlenosti i izborna moć naroda koja bira radikalne mjere i političke stranke. Primjerice, Međunarodni monetarni fond (MMF) predviđao je da će grčka stopa nezaposlenosti dosegnuti najviše 12 posto, ali dosegnula je 25 posto, s time da je nezaposlenost mladih sada gotovo 50 posto. Razina siromaštva podignula se na 34,6 posto, s 27 posto, kolika je bila u vrijeme nametanja mjera štednje. Siriza stoga želi oslabiti program štednje i pregovarati o restrukturiranju duga. Naime, grčka vlada ne može više podmirivati dugove jer trenutno grčki javni dug prelazi 170 posto grčkoga BDP-a. Veliki kreditori i banke užasnuti su najavom da bi moglo doći do smanjivanja daljeg zaduživanja i vraćanja duga pa zato financijski mediji pokušavaju demonizirati lijeve stranke poput Sirize i Podemosa.

Izazov koji je Cipras uputio čelnim zemljama Europske Unije izazvao je umjesto čestitki za izborni uspjeh oštra upozorenja. Ciprasu je čestitao samo predsjednik Europskog parlamenta Martin Schultz, sam protivnik mjera štednje. Angela Merkel već je izjavila da nema šanse da se Grčkoj oprosti dug, a Cipras se već počeo približavati starom idejnom patronu, spoju komunističkog autoritarizma i carističkog ekspanzionizma, Rusiji. Sve ideje Sirize mogle bi se uključiti u određeno zahtijevanje povlastica – ili će Europa oprostiti dugove ili će Siriza blokirati rad Europske komisije (već su se pokazali suzdržanima u izglasavanju novih sankcija Rusiji) i izaći iz NATO-a.

Time se pokazuje da je Siriza zapravo antisustavna stranka koja se protivi europskom integriranju. Danas jedinstvena stranka nastala je kao koalicija trinaest radikalno lijevih stranaka, većinom demokratskih socijalista, ljevičarskih populista, eurokomunista, maoista i trockista te i dalje zastupa sva njihova stajališta, prije svega ona euroskeptična. I dok je krizu eurozone moguće riješiti pritiskom socijaldemokrata na njemačku kancelarku da popusti u mjerama štednje zbog opasnosti dolaska krajnje ljevice na vlast u mnogim europskim zemljama, Siriza bi mogla opstruirati rad Europske komisije na mnogim drugim područjima te tako negativno utjecati na europsko jedinstvo. Siriza je odveć bliska Rusiji, a među novim grčkim ministrima ima i mnogo podupiratelja euroazijstva i ruskog imperijalizma. Time bi Grčka mogla postati najbližom suradnicom Rusije među zemljama EU, zbog čega Siriza odaje sliku ne samo protuelitne i euroskeptične stranke, nego političke opcije koja zagovara rusko jačanje, autoritarnost i klasični povratak komunističkoga jednoumlja.

Traženja hrvatske ljevice

Potkraj godine još jedan ispit za Europu bit će parlamentarni izbori u Španjolskoj. Ljevičarski Podemos i njihov vođa Pablo Iglesias imaju veliku potporu birača, što su dokazali i golemim skupom u središtu Madrida nakon pobjede krajnje ljevice u Grčkoj, ali tu potporu moraju održati do prosinca. Tu je i Njemačka, s ljevičarskom strankom Die Linke koja se pokušava uklopiti u rastuću krajnje lijevu osovinu. Nedvojbeno, Europa skreće ulijevo.

U Hrvatskoj se odmah digla nekritički pobornička ljevica, koja je uspjeh Sirize shvatila kao znak da se krajnje lijeva revolucija može dogoditi i drugdje. Ipak, očekivanja da će se u nas dogoditi nova Siriza nisu realna. Pobjeda grčke stranke jedinstvena je u svom glasačkom uzorku, temeljena je na mjesecima oštrih prosvjeda, iznimnoj financijskoj strogosti i katastrofalnim posljedicama bankrota države. U Hrvatskoj su se korifeji krajnje ljevice ponadali da bi se slično stanje moglo zateći i kod nas, ali politička kultura u Hrvatskoj nesklona je takvim pokusima. Tri političke opcije u Hrvatskoj koje se smatraju „više lijevim“ od socijaldemokrata jesu ORaH, Radnička fronta i Živi zid. Navedene stranke obilježavaju mladi ljudi, mahom pobornici krajnje lijevih ideja koji smatraju da je došlo do socijaldemokratske izdaje. Podupiru ih ljevičarski sveučilišni profesori i čelnici glasnih nevladinih organizacija. Unatoč velikom broju glasova za Živi zid prema nekim trenutnim anketama, teško je očekivati da bi ijedna od tih društvenih i političkih snaga mogla dobiti snažniju prisutnost u Saboru. Ideje su hrvatskih krajnjih ljevičara razjedinjene, često bez pravoga programa, i uglavnom je riječ o skupu nepovezanih lijevih ideologija i postkomunističke nostalgije s ponekad oštrim antinacionalnim stavovima, koje ne mogu konkurirati podijeljenosti birača na institucionalizirane stranke HDZ i SDP. Ali zato mogu izazvati raspre i trzavice u društvu, čemu hrvatska javnost već dulje svjedoči u području kulture, znanosti, nevladinih pokreta. Takvo traženje izvanparlamentarne borbe upravo jest način djelovanja današnje krajnje ljevice, koja teško može zadobiti izborni legitimitet.