Drukčiji film o jazzu

Ritam ludila, drugi dugometražni igrani film mladoga američkog redatelja i scenarista Damiena Chazellea, već je osigurao ponajbolje ocjene. Slavodobitnik prošlogodišnjega Sundance Film Festivala, obasut nominacijama za Zlatni globus i Oscar, pokupio je niz kritičkih hvalospjeva i tek malen broj negativnih osvrta. Zanimljivo, da bi priskrbio novac za dugometražnu varijantu Ritma ludila, Chazelle je godinu prije snimio kratkometražni predložak, također nagrađen na Sundanceu. Baš kao prvijenac Guy and Madeline on the Parkbench (2009) i Ritam ludila prožet je jazz-glazbom. Prvijenac je naznačio stvaralačke mogućnosti Damiena Chazellea, zacijelo i zbog očiglednoga autorova poznavanja filmskoga nasljeđa. U kontekstu revitalizacije mjuzikla glasovitoga filmskoga studija Metro-Goldwyn-Mayer Chazelle se naime odvažio primijeniti neke od temeljnih postulata filma istine, a struktura središnjih likova može podsjetiti i na trokut protagonista u Mladiću s trubom (1950) Michaela Curtiza, također određenim glazbenim predznakom jazza. U kratkometražnom prethodniku Ritma ludila Chazelle je iz pripremljenoga dugometražnoga scenarija izdvojio jednu od početnih glazbenih sekvenci i razradio je kroz žarište središnjih likova. Uspjeh toga kratkoga filma postao je sjajnom najavom uspona Damiena Chazellea, potvrđenim hvaljenim prošlogodišnjim uratkom dostupnim i u domaćoj kinodistribuciji.

Okosnica je Ritma ludila buran odnos dvaju središnjih likova, devetnaestogodišnjega studenta prve godine fikcijskoga konzervatorija s izraženim talentom jazz-bubnjara i njegova mentora koji uvježbava fakultetski orkestar. Intenzitet kojim Damien Chazelle u scenarističkome temelju i redateljskoj nadgradnji razrađuje njihov odnos nedvojbeno se potvrđuje i u vrsnoj karakterizaciji studenta i mentora, ali i u vrsnim glumačkim tumačenjima mladoga Milesa Tellera i iskusnoga J. K. Simmonsa. S uzorom u glasovitome bubnjaru Buddyju Richu, student ambiciozno te posve predano nastoji postati jedan od najboljih, dok su postupci mentora vrlo autoritarni i prelaze granicu sadizma.

Miles Teller i Jonathan Kimble Simmons

Igra žanrovima

Zacijelo i zbog netom navedenoga, kontekst Ritma ludila izlazi iz okvira glazbenoga filma te može podsjetiti na kakav uradak sportskoga ili čak ratnoga žanrovskoga predznaka. Razvidne su usporedbe s filmom Stanleyja Kubricka Full Metal Jacket (1987) te nešto prigušenije s uratkom Ridleyja Scotta G. I. Jane (1997). Nastojanja i djelovanje središnjih likova Ritma ludila opsesivna su, a njihovo neprestano sučeljavanje podsjeća na zbivanja u sportskoj areni ili na bojišnici, daleko nadilazeći intenzitet glazbene probe ili nastupe. Studentova prvobitna percepcija mentora kao autoriteta, zbog mentorova destruktivna djelovanja, pokreće krug mladićevih duševnih i tjelesnih patnji. Doslovni obračun prouzroči mladićevo izbacivanje iz orkestra te odlazak s konzervatorija, ali posljedično i mentorovo otpuštanje. Iako se kasniji ponovni susret doima pomirljivim i pokazuje mentorove stavove kao i naličje njegovih postupaka, zapravo je tek uvod u ekstatičnu završnicu, mentorovu okrutnu osvetu tijekom nastupa pred uglednim kolegama glazbenicima te mladićev otpor i dosezanje vlastitoga pročišćenja kroz glazbeni uspjeh. Naposljetku je jasno i usuglašavanje osobnosti dvaju suprotstavljenih likova, pa se taj odnos razmatra i kao odslika odnosa mladića i njegova oca brižljivo protkan i gradiran u građi filma. I ako se pritom mentor tijekom filma percipira kao osamljenik, bez ikakva zaleđa osim glazbenoga, studentovo se obiteljsko zaleđe naznačava u manjem nizu bitnih segmenata.

Zasigurno je najvažnija sekvenca večere šire obitelji u kojoj se omalovažavaju protagonistova glazbena postignuća, a veličaju sportska i društvena postignuća dvojice rođaka vršnjaka, što izaziva ogorčenost središnjega lika. Takvo je vrednovanje postignuća zapravo kompatibilno sa sekvencom probe orkestra u kojoj se protagonist mora natjecati sa još dvojicom mladih bubnjara. Podjednako je bitan emotivan odnos s djevojkom, odnos čije se značenje umanjuje činjenicom da je glazbeni uspjeh važniji i od emotivnoga zajedništva. Tako se i pokušaj obnove veze naposljetku svodi na djevojčin glas iz telefonske slušalice. Dakle, nije posrijedi uslojavanje emotivnih predznaka kao u prvijencu Damiena Chazellea, već sukob emocionalnoga i profesionalnog, u kojem se zbog ambicija emocionalno mora povući iz egzistencijalnoga žarišta središnjega lika.

Promišljen autorski stav

Ritam ludila u mnogočemu izmiče uvriježenim obrascima filmova o nadarenim mladim glazbenicima. Dapače, u tome ostvarenju ne opažamo ni natruhe bilo kakve sentimentalnosti, česte u američkim radovima o glazbi. Protagonisti se uz jasno autorsko stanovište sagledavaju onakvima kakvi jesu, pa se naznačuje i čega se sve moraju odreći da bi ostvarili žuđena nastojanja. I u sklopu filmskih djela o jazz-glazbi uradak Damiena Chazellea otvara sasvim svježa stanovišta. U sagledavanju glazbenoga konteksta oprečan je filmu Pjevač jazza (1927) redatelja Gordona Hollingsheada i Alana Croslanda, djelom kojim je započelo razdoblje zvučnoga filma. Nešto više poveznica uočavamo s biografskim ostvarenjem Priča o Geneu Krupi (1959) Dona Weisa. Dapače, početna sekvenca toga filma u kojoj otac dječarcu Krupi razbija set bubnjeva u Ritmu ludila razgranava se dvojako. Mentor agresivno uništava studentove bubnjeve, a u staroj videosnimci opažamo kako brižni otac hvali protagonistove glazbene uspjehe u razdoblju rane mladosti. Ne treba zaboraviti ni česte dijaloške navode o glasovitome jazz saksofonistu Charlieju Parkeru. Premda nisu posrijedi povijesno točne opaske, kontekst im se razlučuje u glazbenome i filmskome smjeru. Parkerov je naime udio u jazz-glazbi prijeloman, a o tome sjajno govori biografski film Bird (1988) Clinta Eastwooda.

Scenaristički predložak Damiena Chazellea odražava promišljen autorski stav i postupke kojima se sasvim namjerno umanjuje važnost sporednih likova da bi se naglasila esencijalnost središnjih. U redateljskoj je pak nadgradnji uočljiva raskoš pristupa. Nenametljiv naglasak na uporabu krupnoga plana ili pak detalja kontrastira se s čestom uporabom plitkoga fokusa ili vožnjama kamere iz ruke s leđa protagonista. Chazelle poštuje gledateljevu percepciju kao i glumačka tumačenja pa primjerice važnu uspostavu emotivnoga odnosa studenta i djevojke predočava u statičnome bližem srednjem planu, a kasniji rasap nizom montažnog suprotstavljanja krupnijih planova i kontraplanova. Kako je riječ o glazbenome filmu profesionalnoga predznaka, jasan je i niz detalja primjene glazbala kao i učinka proba na protagonistove ruke. Jasna je povezanost predočene građe i recepcije gledatelja, a osnažuje je i iznimni učinak montažera Toma Crossa u izgradnji filmskoga ritma i dinamike naglašenoga intenziteta. Snimateljski je rad Sharone Meir dojmljiva kolorita i odlične primjene svjetla i objektiva. Meirova uspješno oslikava visok emocionalni prag filma te evokativnost velegradskoga jazz-miljea.

Kako je Ritam ludila film o jazzu, neprestano posezanje u riznicu toga glazbenoga idioma podcrtano je originalnom glazbom Justina Hurwitza. Niz dojmljivih izvedbi glasovitih skladbi potvrđuje da jazz i nadalje ostaje potpuno relevantnom glazbom, premda odavna više ne i najpopularnijom, kao u prvoj polovici prošloga stoljeća. Damien Chazelle vrlo je uspješno prenio na film svoje glazbeno nasljeđe i izrazitu naklonost jazzu te je zacijelo i približio gledateljstvu. Naposljetku, nužno je osvrnuti se na glumačke izvedbe. Svježa introvertiranost Melisse Benoist u liku protagonistove djevojke, kao i brižno očinstvo Paula Reisera u liku samohranoga roditelja tek su pozadina izvanrednim glumačkim izvedbama mladoga Milesa Tellera i veterana J. K. Simmonsa. Teller nedvojbeno vlada svakim segmentom glumačkoga izričaja te postaje vjerodostojnim u svakoj sceni, a Simmons je ostvario i ponajbolju ulogu karijere. Karizmatičan u svakom kadru, taj je glumac zasluženo ovjenčan Zlatnim globusom za najbolju sporednu ulogu i nominiran za istovrsnu nagradu Američke filmske akademije. Ritam ludila zasigurno je vrhunsko ostvarenje, djelo koje pokazuje neprestanu svježinu američkoga filma otklona, kao i stvaralaštva Damiena Chazellea, čiji bi i sljedeći film trebao biti u vezi s jazzom.