Dragocjen prilog osnovama struke

Velika većina povjesničara umjetnosti srednje i starije generacije s diplomama stečenim na Zagrebačkom sveučilištu još u živu sjećanju čuva brojne impresije s predavanja i ispita kod profesorice Vere Horvat Pintarić. Dakako, to nipošto nije slučajno. Na kolegiju Osnove likovnih umjetnosti karizmatična profesorica novopečene bi brucoše učila kako gledati umjetnička djela, dok je na Teoriji likovnih umjetnosti studente završne godine upoznavala – uvijek referirajući se na lucidno odabrane primjere i izvorne tekstove – s najvažnijim teorijskim školama, njihovim interpretacijsko-spoznajnim zaslugama odnosno mogućnostima, kao i najistaknutijim predstavnicima. Drugim riječima, spomenuti kolegiji i ispiti godinama su bili alfa i omega, što će reći početak i kraj Studija povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Isto tako, osnovavši Katedru za vizualne komunikacije i dizajn, profesorica Vera Horvat Pintarić proširila je područje znanstvenog interesa struke i na neke aspekte popularne kulture koji su dotada ignorirani kao trivijalni, a samim time i nedostojni bilo kakva sustavna izučavanja. Predavanjima, tekstovima i znanstvenim inicijativama s temom plakata, stripa, grafita, masovnih medija te još nekih supkulturnih fenomena, Vera Horvat Pintarić neprekidno će, počevši od kasnih šezdesetih pa sve do devedesetih godina, aktivno pridonositi buđenju svijesti o iznimnoj važnosti razvijanja i njegovanja vizualne kulture u cjelokupnom društvu. U tome je doista imala pionirsku ulogu, ne samo unutar granica Hrvatske ili ondašnje Jugoslavije nego i znatno izvan njih. Stoga njezin utjecaj na studente i mlade intelektualce, koje bi neprestano ohrabrivala ne samo da konzumiraju nego i aktivno istražuju generacijski bliske im kulturološke fenomene, nije ni mogao biti drukčiji do znatan, a u mnogim slučajevima i presudan.

Izd. HAZU, Zagreb, 2015.

Jednako tako, u svojim istraživanjima nije zaobilazila ni fenomen kiča. Naprotiv, sustavno ga je analizirala, uvjerljivo objašnjavajući socio-psihološke okolnosti unutar kojih on nastaje. Vera Horvat Pintarić, dakle, i na tom je, estetski i etički nadasve sklisku području – valja biti svjestan da ona kič istražuje i o njemu piše upravo u vrijeme dok postmodernistička paradigma definitivno odnosi prevagu nad modernističkom – ponudila svježa i originalna tumačenja, logično se nadovezujući na antologijske zaključke starijega joj talijanskog kolege i prijatelja Gilla Dorflesa.   

Opisivanje i opažanje

Odmah na početku godine Vera Horvat Pintarić obradovala nas je novom knjigom indikativna naslova Umijeće opisivanja. S obzirom na autoričin zaslužen kultni status, veliki interes intelektualnih krugova nije bio nikakvo iznenađenje. Čitajući ovu knjigu, bivši profesoričini studenti zacijelo će se u mislima svako malo vraćati u dvoranu VI, odnosno učionicu A–126, mjesta gdje su se desetljećima održavali kolegiji Osnove likovnih umjetnosti i Teorija likovnih umjetnosti. Iako Vera Horvat Pintarić posljednjih petnaestak godina po pitanju objavljivanja knjiga nipošto nije bila pasivna – Svjedok u slici (2001), Tradicija i moderna (2009) ili pak Kritike i eseji (2012) – upravo ova najnovija zasigurno će potaknuti najživlja sjećanja. Zbog čega? Razlog je, zapravo, jednostavan. Iako u svakoj od spomenutih knjiga relativno lako prepoznajemo neke teze s nekadašnjih profesoričinih nadasve zanimljivih predavanja, Umijeće opisivanja podsjetit će nas, zapravo, na nešto drugo. Podsjetit će nas, naime, na njezinu znamenitu dvosmjernu komunikaciju sa studentima, odnosno na trenutke kada bi od njih nemilosrdno tražila da do iznemoglosti opisuju umjetničko djelo čiju projekciju gledaju. Za nas brucoše bila su to često naporna, ali – vrijeme je pokazalo – istodobno dragocjena iskustva. Kada bismo, naime, pomislili da smo neko djelo izopisivali uzduž i poprijeko te da svemu izgovorenom doista više nemamo ništa suvisloga dodati, uslijedio je profesoričin opis tijekom kojega bi to isto djelo pred našim očima iznenada počelo davati posve drukčiji dojam, neusporedivo složeniji, slojevitiji, bogatiji, a nerijetko i fatalniji.

Upravo takvim opisima obilovat će knjiga Umijeće opisivanja. Autoričin jezik pritom je, dakako, za nju karakteristično jasan i jednostavan, a misli dorečene. Na jednome mjestu ona će se pozvati na Heinricha Wölfflina, koji je tumačio kako svako opisivanje znači i otkrivanje. Ne bez razloga. Sposobnost kvalitetne verbalizacije nekog opažaja uvijek će, naime, voditi novim i iznenadnim spoznajama, a bez njih svaka je interpretacija nepotpuna. Opažanje i opisivanje nalaze se, zapravo, u svojevrsnom razmjernom odnosu uzajamnosti: što kvalitetnije opisujemo, točnije opažamo, a točno opažanje potaknut će nas pak na nova opisivanja. Jedno stimulira drugo. Ali u svoje doista virtuozne opise s uporištima u formalnim karakteristikama sama djela Vera Horvat Pintarić nerijetko ugrađuje i biografske spoznaje o njegovu autoru. Takvim pristupom opisivanje zadobiva socio-psihološko utemeljenje, a djelo nadrasta čisto formalne odrednice te postaje živo tkivo u kojemu će se, na neki način, zrcaliti i umjetnikov usud. Tipičan je primjer za to monografija o Miroslavu Kraljeviću, vjerojatno još ponajbolja koja je u nas o nekom slikaru ikada napisana. Vera Horvat Pintarić, dakako, u Umijeću opisivanja obilato navodi boje, ali svjesna je kako i njih same valja precizno opisati. Otuda samo prividno neobične, a zapravo sjajne usporedbe poput vinski crvena, kobaltno plava, travnato zelena ili pak skorupasto bijela. Slično vrijedi i za oblike, pa ćemo tako naići na sabljaste listove, rubovi plašta mogu biti zmijoliki, a cvijet nalik glavi buldoga. Osobito je važno istaknuti kako su svi opisi nastali kao plod intenzivna i strpljiva promatranja originala. Za Veru Horvat Pintarić, naime, original je svetinja, a reprodukcije, ma koliko dobre bile, tek su slabašan nadomjestak, svojevrsno nužno zlo na temelju kojega se nipošto ne bi smjelo upuštati u bilo kakve ozbiljnije analize ili interpretacije. Zaključujući kratku uvodnu napomenu u knjizi stoga je napisala: „Ali uvijek samo izravni uvid u djelo omogućuje opažajne doživljaje i proces uosjećavanja (Einfühlung), što je nužno za razumijevanje umjetničkog djela.“

Knjiga Umijeće opisivanja podijeljena je u pet poglavlja. Prvo od njih naslovljeno je Zašto opisi. U njemu nas autorica odmah uvodi u problematiku opisivanja uspoređujući način na koji botaničar opisuje peruniku s opisima pojedinih umjetničkih djela što prikazuju različito cvijeće. Botaničarev opis uvijek je točniji. Za razliku od njega, „umjetničko djelo se mijenja a mi zajedno s njim“. Fascinantni su opisi nekoliko Van Goghovih slika s motivima cvijeća iz kojih se može jasno naslutiti umjetnikova tragična sudbina, a zanimljivo je usporediti i botaničku s Dürerovom verzijom perunike. Slijedi posveta velikom autoričinu uzoru Heinrichu Wölfflinu u obliku obilja citata preuzetih iz njegove znamenite analize Leonardove Posljednje večere. Na tu analizu Vera Horvat Pintarić nadovezat će se dojmljivom analizom Leonardovih skica za glave pojedinih apostola, ali i Ivanove ruke. Poglavlje zaključuju Monna Lisa te Michelangelova Nadgrobna kapela S. Lorenza, posredovanjem kojih autorica iznova vodi nadasve plodan dijalog s Wölfflinovim mislima i zapažanjima.

Posveta Wölfflinu

Drugo poglavlje Vera Horvat Pintarić naslovila je Oko koje vidi. U njemu se isključivo bavi ljudskim licima te osobito očima, opisujući i uspoređujući različita djela od Picassa, Javlenskog, Miróa, Bacona, Kleea, Maljeviča i – ovdje odlično uklopljena – Kraljevića. Opisujući sve te portrete, autoportrete i njihove poglede, autorica u njima ispravno uočava neku fatalnost i tragiku, nerijetko i nazočnost smrti.

Blizu i daleko naslov je trećega poglavlja. U njemu Vera Horvat Pintarić postupkom opisivanja najprije razmatra različite načine na koji slikari dočaravaju iluziju dubine u enterijerima, da bi postupno, gotovo neopazice, prešla i na primjere gdje se na određeni način prožimlju enterijeri s eksterijerima, kao i na čiste eksterijere. Pritom opisivala je brojna djela umjetnika u širokom rasponu od rane renesanse pa sve do ranog modernizma. Uccello, Carpaccio, Antonello da Messina, Grünewald, Lotto, Van Eyck, Leonardo, Parmigianino, Pontormo, Veronese, Tintoretto, El Greco, Caravaggio, Velázquez, Rembrandt, Vermeer, Watteau, Friedrich, Manet, Cézanne i ponovno njezin domaći Liebling Kraljević poslužili su autorici da upozori na razlike u slikarskom postupku dočaravanja prostora, kako između pojedinih autora, tako i razdoblja.

Podsjetnik na studentske dane

U poglavlju Tri točke pogleda, četvrtom po redu, dominira problematika grupnoga portreta, utemeljena u Holandiji. Najveći majstor u tome nedvojbeno je bio Frans Hals, ali tu je, dakako, i nezaobilazno Rembrandtovo remek-djelo poznato pod nepreciznim nazivom Noćna straža. U tom poglavlju Vera Horvat Pintarić iskazuje počast svom drugom velikom uzoru, najistaknutijem predstavniku Bečke škole Aloisu Rieglu. Upravo je Riegl bio taj koji je prvi analizirao holandski grupni portret, pa ovdje autorica koristi priliku da na njegova zapažanja nadogradi i neka vlastita. Poglavlje se nastavlja s primjerima iz kasnorimske umjetnosti, možda udarnoga područja Rieglovih razmatranja. Vera Horvat Pintarić obilno citira, ali i interpretira zapažanja što ih je bečki stručnjak elaborirao u kapitalnoj knjizi Kasnorimska umjetnička industrija. Na kraju poglavlja autorica će Rieglovu tezu o trima točkama pogleda na zanimljiv način povezati s djelima analitičkog kubizma.

Posljednje poglavlje U znaku ornamenta također zaziva Riegla, ali sada njegovu knjigu Pitanja stila. U njoj se, naime, opisuju biljni ornamenti i njihov kontinuirani razvoj. Vera Horvat Pintarić nakon toga prelazi na opise djela secesije, ponajprije ona Klimtova. Posve logično, jer secesija je bila razdoblje apsolutne dominacije ornamenata, biljnih, ali i geometrijskih. Klimtova figuracija doista je prožeta ornamentima, a u znatnoj mjeri od njih i strukturirana. Posljednje, a ujedno jedino arhitektonsko djelo na koje se autorica osvrće, jest Olbrichova Zgrada bečke secesije. Ukazujući na ekscentričnu kupolu od pozlaćena lovorova lišća, ona će na stanovit način zatvoriti krug. Počela je (botanički opis perunike) i završila (ukras u obliku lovorova lišća) s biljkama.

Umijeće opisivanja, kako rekoh, mnoge će povjesničare umjetnosti podsjetiti na studentske dane. Ona će, međutim, biti još dragocjenija mlađim kolegama, koji nisu imali prilike slušati predavanja karizmatične VHP.