Dobitak za Split

Teška financijska situacija u splitskome HNK-u odgodila je premijeru Bizetove Carmen za posljednji dan siječnja. Dočekana je s nestrpljenjem, jer je to omiljena opera koja uvijek puni gledalište, a posljednja postava priređena je prije dvanaest godina. Kažimo odmah na početku da je ova Carmen u cijelosti ostvarena kao uspjela operna predstava.

Uspjeh najnovije produkcije splitske opere ostvarene u suradnji s Narodnim pozorištem Sarajevo važan je događaj za grad Split, ali i za novo vodstvo poprilično opterećene Opere splitskog HNK-a. „Klasična“ režija koja ne eksperimentira postavljajući prepreke pjevačima djelo je Dore Ruždjak Podolski, redateljice odnjegovane u uglednoj hrvatskoj glazbenoj obitelji. Glazbenom tijeku opere, vrlo impulzivnom i zanosnom, tako je darovala puni život, sa stalnim razigranim i maštovitim scenskim pokretom. Jednostavna pozornica Josipa Lovrenovića doimala se doduše pomalo statičnom, bila je gotovo ista u svakome činu. Lijepe i prozračne kostime osmislile su Vanja Popović i Sonja Obradović, a ugodnoj slici znatno je pridonijelo svjetlo Zorana Mihanovića i Branimira Bokana.

Prizor sa splitske premijere Bizetove Carmen / Snimio Matko Biljak

Dirigent Ivo Lipanović osjeća operu te je vodio orkestar u posvemašnjoj službi pjevačima. Vrlo ugodan zvuk ostvaren je poglavito u uvodima činova, koji su pokazali da u splitskom opernom orkestru djeluju vrsni glazbenici.

No slušatelji su ipak ostali uskraćeni za puni dramski naboj, kojim ova opera osobito ključa. Taj nedostatak ide na dušu solista koji su i pjevački pokazali vrlo različite dosege. Terezija Kusanović kao Carmen ostvarila je svoju prvu glavnu ulogu u matičnoj kući. Tehnički i scenski brižno ju je dotjerala, ali nažalost njezin glas ne osvaja ljepotom. Neobična je bila i kao plavokosa Carmen. Gost iz Ljubljane, tenor Aljaž Farasin je, kako je opera protjecala, bivao sve uvjerljiviji i srčaniji Don Jose, iako nije ostvario tragičan put protagonista od uzornoga seoskog mladića do razbojnika i ubojice. Valentina Fijačko sve što zamisli može i otpjevati – njezina je čedna i plemenita Micaela zaslužila najglasniji pljesak na otvorenoj pozornici. Ivica Čikeš svoga je Escamilla dao dobro nam znanim lijepim glasom, ali ipak rutinski. U manjim su se ulogama posebno istaknuli Marija Buzdovačić (Frasquita) i Mate Akrap (Zuniga), a ugodna su ostvarenja podarili Barbara Sumić, Vinko Maroević, Špiro Boban, Zlatko Aurelio Kokeza i Miroslav Ljubičić.

Istinsko osvježenje bio je Dječji zbor Glazbene škole Josipa Hatzea, koji je osobitom homogenošću ostvario glazbeni zadatak, a scenskim pokretom razigrao zbivanje – uzorno ga je pripremila Ivana Šutić. Zbor HNK pod vodstvom Ane Šabašov postiže nove uzlete te je plijenio skladnim pjevom, a zboristice su oduševile sceničnošću.

Tijekom veljače predviđene su nove izvedbe s drugim pjevačima, koji će se izmjenjivati u pojedinim ulogama, no njihova pretjerana brojnost može urušiti kvalitetu premijerne izvedbe. Takvu bi praksu trebalo izbjegavati. No, nedvojbeno, u Splitu smo dobili predstavu koja će puniti kazalište, ali i srca nazočnih. Obećala je to premijera, buran pljesak brojne publike zaista je dugo trajao.