PJESMA BEZ NASLOVA

 

Ne mogu imenovati riječi

tek tako izgovorene,         

bujicu koja srlja u prazno

bez odjeka u srcu

zatravljenih slušača

ili tek

slučajnog susretnika…

 

Neka ostanu bez imena

sve pa ako susretnem onog pravog

slušača dobrih namjera

lako će se prepoznati

i imenovat će se

imenom koje im pristaje…

 

... a o nadi

    a o vjeri

    a o ljubavi

    zaista moram prozboriti

 

 

 

 

O ŠUTNJI I MRAKU

 

Nestale su riječi

preko praga šutnje

tama se ispriječi

kao crna rijeka

prekinutih veza

s oceanom nade.

Da l’ će lađa stići

prije punog mraka

i bezdan proguta pristane

odgovora nema

u šutnji i mraku…

 

 

 

O PRAVOM PUTU

 

Mnogi pitaše sebe i druge

tko su

što su

i kamo to idu…

 

Odgovora nema

čak ni u srcu

punom dobrih želja

 

A On nam davno reče

prije svoje smrti

da je put-istina-i život…

 

A mi?

Često gluhi i slijepi

tapkamo u mraku

naše čovječnosti.

 

 

 

ŠTO SU JEDNO DRUGOM...

 

Što su jedno drugom

život i smrt,

radost i tuga,

ljubav i mržnja

svjetlo i tama

pitam iz dana u dan

iz noći u noć

dok u međuriječju tekstova

mnogih lutam

bez Arijadnine niti

koju mi oteše davno

na otoku

punom kamena i vjetra…

 

... a sve je izgleda skriveno

    u kamenu i amenu…

 

... i ne znam koliko ću to puta

    ponoviti da se ne zaboravi

    kao što smo mnogo toga zaboravili

    pa nam se povijest o glavu razbija…

IZMEĐU TEBE I MENE

 

Između tebe i mene,

između neba i zemlje,

između vatre i vode,

između smisla i besmisla,

između grijeha i molitve

stojim sam samcat

osamljen

s ovim riječima na usnama

koje bi se trebale pretvoriti

u vapaj

da se besmisao osmisli,

da se vatra i voda pomire,

da se blatna zemlja onebesi

a grijeha potpuno nestane

i da ja konačno budem

u Tebi

kao što Ti trebaš biti

u meni

pa da tako pomireni i sjedinjeni

utonemo

u ono istinsko

nebesko plavetnilo.

 

 

 

 

TRAŽEĆI TEBE

 

Tražeći Tebe

našao sam sebe

samog u mnogim riječima

izrečenim

često onako s nogu

u prolazu,

u žurbi

da ne zakasnim

na označena ročišta

u međuprostoru

u kojem se skrivala Tajna

početka svih početaka,

a susretnika je bilo bezbroj

i često se nismo

prepoznali

ni u koracima

ni u izrečenim riječima.

 

 

 

 

 

 

 

OPROSTI MI, GOSPODINE…

 

Parce mihi, Domine, quia Croata sum

 

 

I.

 

 

Što je radio

i koga je zaređivao Melkisedek

dok sam krišom

pokušavao piti vodu

iz potoka

i nastojao podići glavu

visoko, visoko

prema visinama

onim nebeskim

a tek jednom nogom

čvrsto oslonjen

na kamen

ali ne na onaj zaglavni?

 

Pitam

jer ne znam jesu li ove riječi

samo govor prestrašenog

ili molitva za sve nas

koji smo se usudili

na put krenuti

prema Svjetlu i Istini…

 

 

II.

 

 

Putovah u nedogled i Nedogled

kroz riječi stihovima okovan

da dokučim smislove

nastanka i nestanka,

a o zorama,

podnevima,

večernjim sutonima

da i ne govorim

bijahu zamke i varke,

teški rovovi

koje sam morao opkoračivati,

preskakati,

a ponekad, bome

u njima se i skrivati

od brzonogih progonitelja

moje stvarnosti.

 

Putovah, da…

ali i dalje i je putovati

iz dana u dan

i ove riječi zapisivati.

 

 

 

III.

 

 

Smijem li i jesam li uopće

dostojan zavapiti kao psalmist

u Psalmu stotinu i osamnaestom

da je Gospodin moja snaga

i moja pjesma

da mi je Spasitelj…?

 

A o Kamenu zaglavnom

kojeg odbaciše graditelji

što danas i ovdje

u zemlji Croatiji reći

jer sam i sam često nesvjesno

a možda i svjesno

bio

među onima

koji su ga odbacivali

a ne postade

kamen zaglavni.

 

A ja, evo, u ovim riječima

ponizan ali i osokoljen

zahvaljujem Svevišnjem

na hrabrosti koju mi dade

da ovo u zoru

kao molitvu i oprost izgovorim.

 

 

 

IV.

 

 

Oblaka je sve više

a kiše sve manje

...........................

kakva se to tajna krije

na nebesima

da iz vedrog neba

kišu očekujemo…

 

... gdje se onaj potok djenuo

    iz kojeg bi se trebali napiti

    i visoko glavu podići

    i krenuti

    na put

    pa makar to bilo u…

    ne usudim se u ovaj čas

    pravu riječ prozboriti…

 

 

 

 

WISLAWO, KAKO DA ZABORAVIM, KAKO DA OPROSTIM?

 

Poslušah Szymborsku, onu

nobelovku Wislawu, koju s poljskog

u zajik horvatcki pretoči

stari znanac i prijatelj Pero Mioč,

a koja mi reče, doduše u pjesmi:

„Napiši to. Napiši. Običnom tintom...“

 

I ja evo, nakon nekoliko ljeta

lutanja mog naroda, pišem i pitam

one koji žele domaju nam ponovo

obojit u crveno

i da će se njihovim crvenim znakom,

onom zvijezdom s pet krvavih krakova,

njihove kape i čela okititi,

pa ih pitam gdje su:

moj djed Stojan, moj stric Ivan,

moji stričevići Mijat i Bože

gdje su još moji tetkići i rođaci,

gdje su njihove kosti,

gdje su njihova srca,

gdje su njihove nevine ruke

koje su samo orati i kositi znale,

gdje su njihove noge,

gdje su njihove oči

koje su tako nevino svijet oko sebe gledale?

Pitam ovih dana druga i drugove

koji se opet žele ustoličiti

i domaju u crveno obojiti

gdje su, imenom na koja su se

odazivali,

gdje su: Stojan, Ivan, Bože, Mijo,

gdje je Dragutin koji je Lolu Ribara

hitao upozoriti i spasiti,

gdje su Antuka i Matuka

pitam tek tako da bi jednoga dana

njihovi potomci mogli

barem jedan cvijet

na grob im položiti...

 

... pitam pajdaše i drugove

    zašto i danas ustrajno lažu

    što to njihovi oci i djedovi

    učiniše... i zašto se tako

    istine boje... a samo nas ona

    može spasiti i na pravi put izvesti...

 

A mnogi u svom strahu tišinu zazivlju

a nje nema jer nam porcije straha

na svojim skupovima dijele

a oko nas neprekidno

urliču sjene nepokopanih,

urliču sjene zaklanih,

urliču sjene u jame bačenih,

i mašu nam, da ih izbavimo,

ručice dječice umorene,

mašu i žude za našim milovanjem

za svojim djetinjstvom...

 

O, Wislawa, reci mi kako,

kako da zaboravim

a tek kako, kako da oprostim?

 

 

 

 

JESMO LI SE PREPOZNALI

 

Nitko meni nije ništa zadao

niti ima itko pravo

nešto više očekivati

osim riječi koje izgovaram

i tužna srca zapisujem

u vremenu

koje je On stvorio

i koje nam je darovao

da se jedni u drugima ogledamo

i ne krenemo svak na svoju stranu

nego zajedno prema svjetlu

i istini što nas okružuje.

 

Sve ovo spoznah

ne po svojoj pameti i moći

nego po Onom

»...koji je bio, koji jest i koji će doći...«

pa se pitam u snu i javi

jesam li,

jesmo li

prepoznali znakove vremena

i kako novac i profit paklenom tiranijom

vladaju našim prostorom...

 

a ja često u snu i javi osluškujem

glas zloslutni prophetissae teutonicae.