Ne mogu imenovati riječi
tek tako izgovorene,
bujicu koja srlja u prazno
bez odjeka u srcu
zatravljenih slušača
ili tek
slučajnog susretnika…
Neka ostanu bez imena
sve pa ako susretnem onog pravog
slušača dobrih namjera
lako će se prepoznati
i imenovat će se
imenom koje im pristaje…
... a o nadi
a o vjeri
a o ljubavi
zaista moram prozboriti
Nestale su riječi
preko praga šutnje
tama se ispriječi
kao crna rijeka
prekinutih veza
s oceanom nade.
Da l’ će lađa stići
prije punog mraka
i bezdan proguta pristane
odgovora nema
u šutnji i mraku…
Mnogi pitaše sebe i druge
tko su
što su
i kamo to idu…
Odgovora nema
čak ni u srcu
punom dobrih želja
A On nam davno reče
prije svoje smrti
da je put-istina-i život…
A mi?
Često gluhi i slijepi
tapkamo u mraku
naše čovječnosti.
Što su jedno drugom
život i smrt,
radost i tuga,
ljubav i mržnja
svjetlo i tama
pitam iz dana u dan
iz noći u noć
dok u međuriječju tekstova
mnogih lutam
bez Arijadnine niti
koju mi oteše davno
na otoku
punom kamena i vjetra…
... a sve je izgleda skriveno
u kamenu i amenu…
... i ne znam koliko ću to puta
ponoviti da se ne zaboravi
kao što smo mnogo toga zaboravili
pa nam se povijest o glavu razbija…
Između tebe i mene,
između neba i zemlje,
između vatre i vode,
između smisla i besmisla,
između grijeha i molitve
stojim sam samcat
osamljen
s ovim riječima na usnama
koje bi se trebale pretvoriti
u vapaj
da se besmisao osmisli,
da se vatra i voda pomire,
da se blatna zemlja onebesi
a grijeha potpuno nestane
i da ja konačno budem
u Tebi
kao što Ti trebaš biti
u meni
pa da tako pomireni i sjedinjeni
utonemo
u ono istinsko
nebesko plavetnilo.
Tražeći Tebe
našao sam sebe
samog u mnogim riječima
izrečenim
često onako s nogu
u prolazu,
u žurbi
da ne zakasnim
na označena ročišta
u međuprostoru
u kojem se skrivala Tajna
početka svih početaka,
a susretnika je bilo bezbroj
i često se nismo
prepoznali
ni u koracima
ni u izrečenim riječima.
Parce mihi, Domine, quia Croata sum
I.
Što je radio
i koga je zaređivao Melkisedek
dok sam krišom
pokušavao piti vodu
iz potoka
i nastojao podići glavu
visoko, visoko
prema visinama
onim nebeskim
a tek jednom nogom
čvrsto oslonjen
na kamen
ali ne na onaj zaglavni?
Pitam
jer ne znam jesu li ove riječi
samo govor prestrašenog
ili molitva za sve nas
koji smo se usudili
na put krenuti
prema Svjetlu i Istini…
II.
Putovah u nedogled i Nedogled
kroz riječi stihovima okovan
da dokučim smislove
nastanka i nestanka,
a o zorama,
podnevima,
večernjim sutonima
da i ne govorim
bijahu zamke i varke,
teški rovovi
koje sam morao opkoračivati,
preskakati,
a ponekad, bome
u njima se i skrivati
od brzonogih progonitelja
moje stvarnosti.
Putovah, da…
ali i dalje i je putovati
iz dana u dan
i ove riječi zapisivati.
III.
Smijem li i jesam li uopće
dostojan zavapiti kao psalmist
u Psalmu stotinu i osamnaestom
da je Gospodin moja snaga
i moja pjesma
da mi je Spasitelj…?
A o Kamenu zaglavnom
kojeg odbaciše graditelji
što danas i ovdje
u zemlji Croatiji reći
jer sam i sam često nesvjesno
a možda i svjesno
bio
među onima
koji su ga odbacivali
a ne postade
kamen zaglavni.
A ja, evo, u ovim riječima
ponizan ali i osokoljen
zahvaljujem Svevišnjem
na hrabrosti koju mi dade
da ovo u zoru
kao molitvu i oprost izgovorim.
IV.
Oblaka je sve više
a kiše sve manje
...........................
kakva se to tajna krije
na nebesima
da iz vedrog neba
kišu očekujemo…
... gdje se onaj potok djenuo
iz kojeg bi se trebali napiti
i visoko glavu podići
i krenuti
na put
pa makar to bilo u…
ne usudim se u ovaj čas
pravu riječ prozboriti…
Poslušah Szymborsku, onu
nobelovku Wislawu, koju s poljskog
u zajik horvatcki pretoči
stari znanac i prijatelj Pero Mioč,
a koja mi reče, doduše u pjesmi:
„Napiši to. Napiši. Običnom tintom...“
I ja evo, nakon nekoliko ljeta
lutanja mog naroda, pišem i pitam
one koji žele domaju nam ponovo
obojit u crveno
i da će se njihovim crvenim znakom,
onom zvijezdom s pet krvavih krakova,
njihove kape i čela okititi,
pa ih pitam gdje su:
moj djed Stojan, moj stric Ivan,
moji stričevići Mijat i Bože
gdje su još moji tetkići i rođaci,
gdje su njihove kosti,
gdje su njihova srca,
gdje su njihove nevine ruke
koje su samo orati i kositi znale,
gdje su njihove noge,
gdje su njihove oči
koje su tako nevino svijet oko sebe gledale?
Pitam ovih dana druga i drugove
koji se opet žele ustoličiti
i domaju u crveno obojiti
gdje su, imenom na koja su se
odazivali,
gdje su: Stojan, Ivan, Bože, Mijo,
gdje je Dragutin koji je Lolu Ribara
hitao upozoriti i spasiti,
gdje su Antuka i Matuka
pitam tek tako da bi jednoga dana
njihovi potomci mogli
barem jedan cvijet
na grob im položiti...
... pitam pajdaše i drugove
zašto i danas ustrajno lažu
što to njihovi oci i djedovi
učiniše... i zašto se tako
istine boje... a samo nas ona
može spasiti i na pravi put izvesti...
A mnogi u svom strahu tišinu zazivlju
a nje nema jer nam porcije straha
na svojim skupovima dijele
a oko nas neprekidno
urliču sjene nepokopanih,
urliču sjene zaklanih,
urliču sjene u jame bačenih,
i mašu nam, da ih izbavimo,
ručice dječice umorene,
mašu i žude za našim milovanjem
za svojim djetinjstvom...
O, Wislawa, reci mi kako,
kako da zaboravim
a tek kako, kako da oprostim?
Nitko meni nije ništa zadao
niti ima itko pravo
nešto više očekivati
osim riječi koje izgovaram
i tužna srca zapisujem
u vremenu
koje je On stvorio
i koje nam je darovao
da se jedni u drugima ogledamo
i ne krenemo svak na svoju stranu
nego zajedno prema svjetlu
i istini što nas okružuje.
Sve ovo spoznah
ne po svojoj pameti i moći
nego po Onom
»...koji je bio, koji jest i koji će doći...«
pa se pitam u snu i javi
jesam li,
jesmo li
prepoznali znakove vremena
i kako novac i profit paklenom tiranijom
vladaju našim prostorom...
a ja često u snu i javi osluškujem
glas zloslutni prophetissae teutonicae.
Klikni za povratak