Dekodiranje genijalnog uma

Priča o Enigmi, njemačkom stroju za šifriranje i dešifriranje tajnih poruka koji je potkraj Prvoga svjetskog rata konstruirao njemački inženjer Arthur Scherbius, a čiji je sustav tijekom Drugoga svjetskog rata uspio probiti tim u kojem je ključnu ulogu odigrao matematičar, logičar i kriptograf Alan Turing, piscima i filmašima već je dugo prilično potentna tema. Britanski dramatičar Hugh Whitemore u kazališnom komadu Breaking the Code pozabavio se likom i djelom Alana Turinga, kojega je na daskama odigrao Derek Jacobi, koji je istu ulogu ponovio i u TV-adaptaciji komada (1996). Za popularnost priče važan je roman Enigma Roberta Harrisa iz 1995, koji je u filmu Enigma 2001. ekranizirao Michael Apted. Pričom o Enigmi pod naslovom Tajna Enigme još se 1979. pozabavio poljski filmaš Roman Wionczek. U svim spomenutim djelima osim u komadu Hugha Whitemorea, lik i djelo Alana Turinga bili su posve zanemareni i izostavljeni. Razlozi tomu leže u činjenici da je on sve do 2009. u britanskom društvu neslužbeno bio prešućivan, dijelom zbog posla kojim se bavio, koji je nužno bio obavijen velom tajne, a dijelom zbog njegove istospolne seksualne orijentacije koja je u britanskom društvu u ono doba bila kriminalizirana. Tek je 2009. britanski premijer Gordon Brown pod pritiskom internetske kampanje u ime vlade izrazio službenu ispriku zbog načina na koji je Turing bio tretiran, da bi ga 2013. kraljica Elizabeta II. i službeno rehabilitirala.

Benedict Cumberbatch kao Alan Turing

Režiju biografske triler-drame Igra oponašanja, temeljene na knjizi Alan Turing: The Enigma britanskog matematičara, pisca i gej-aktivista Andrewa Hodgesa, redateljski potpisuje Norvežanin Morten Tyldum, dominantno televizijski redatelj domaćim gledateljima najpoznatiji po vrlo dobru trileru Lovci na glave, adaptaciji istoimenoga romana Jøa Nesboa. Tyldum je redateljski pismen i vješt autor sposoban na ekran prenijeti najzanimljivije i najintrigantnije detalje proze koju ekranizira te pritom ostati usredotočen na likove, njihove složene osobnosti i nerijetko još složenije međuodnose, zbog čega njegovi uspjeliji filmovi funkcioniraju i kao karakterne studije. Takav je slučaj i s adaptacijom Hodgesove knjige, u kojoj se ponešto i žrtvovalo, primjerice vjerodostojnost u prikazu sporednih likova kakav je onaj arogantna i iracionalno destruktivna zapovjednika Alastaira Dennistona (Charles Dance), u nedostatku konkretnijih antagonista – osim protoka vremena i rata kao takva – pretvorena u priručnoga protagonistova protivnika. Kad 1951. u dom Alana Turinga (izvrsni, za Oscar i Zlatni globus nominiran Benedict Cumberbatch) stigne policija, formalna istraga prijavljene provale dovest će do Turingova uhićenja zbog krivičnog djela homoseksualnosti.

Nepuna četvrt stoljeća ranije petnaestogodišnji Alan pohađao je školu u Buckingamshireu, a bio je plah i povučen mladić izložen zlostavljanju, koji je u godinu dana starijem Christopheru Morcomu, također odličnu matematičaru, pronašao dobra prijatelja. Kad je stigao na razgovor s voditeljem Vladine škole za kodove i šifr, Alan se već jako dobro snalazio u probijanju šifri i tajnih kodova. U njegovom će se timu naći i oštroumna Joan Clarke (odlična Keira Knightley, također nominirana za Oscar), s kojom će Alan postupno uspostaviti prisan odnos koji će dovesti i do lažnih zaruka, a u svom opsesivnom radu na konstruiranju uređaja za univerzalno probijanje šifri Turing će saveznika dobiti u šefu novoosnovane službe MI6 Stewartu Menziesu (Mark Strong).

Scenarist Graham Moore i redatelj Tyldum komponiraju film kao dramaturški i režijski vrlo vješto i elegantno vođenu priču na tri vremenske razine, koje se skladno isprepleću. Istodobno genijalna i tragična osobnost neshvaćenog Alana Turinga predočena je u sugestivno režiranoj, raspoloženo glumljenoj, dojmljivo scenografski rekonstruiranoj, vizualno estetiziranoj i dominantno pastelnim tonovima oslikanoj te očekivano intrigantnoj storiji čija dramaturgija otkucava poput precizna sata, te koju nosi sjajan nastup Cumberbatcha. On Turnigovu obilježenost Aspergerovim sindromom ne koristi za preglumljivanja i samodopadne ekshibicije, nego za stvaranje slojevitoga karaktera koji je u svojoj genijalnosti dojmljiv kao i u emotivnosti, ranjivosti i tragičnosti.