Žanrovsko vrludanje

Branko Ištvančić nagrađivani je dokumentarist koji se dokumentarnim filmom počeo amaterski baviti već kao petnaestogodišnjak pa je 1982. realizirao doks Pokretne slike moga dide, a godinu poslije Berber na biciklu. Ključno ostvarenje je Plašitelj kormorana (1998), uistinu sjajan film. Oko iskusna dokumentarista zamjetno je i u Ištvančićevu drugom dugometražnom igranom filmu Most na kraju svijeta, žanrovskom križancu postratne drame i krimića s elementima egzistencijalne i psihološke drame, za koji je prema svom romanu Čuvari mostova scenarij napisao Josip Mlakić. Priča filma kontekstualizirana je u naglašeno turobnim bojama oslikan ambijent sela u istočnoj Slavoniji nekoliko godina nakon završetka Domovinskog rata, u doba mirne reintegracije u sklopu koje se u tijekom rata napuštene domove počinju vraćati izbjegli Srbi.

Zbog još otvorenih ratnih rana i ozbiljnih trauma u ljudi na objema stranama, njihov se povratak odvija u fazama. Izbjegli Hrvati mahom iz BiH s potencijalnim srpskim povratnicima dijele slična iskustva i psihičke traume, što je istaknuto u dijaloškim scenama. U takvoj dijaloškoj sceni izbjegloga gluhonijemog Srbina i bosanskog Hrvata koji živi u njegovoj kući, kao simbol preživljavanja, opstanka pa čak i životnog smisla izdvaja se motiv uzgoja pčela u nekoliko desetaka košnica, što je vrsta simbolike za kakvom Mlakić često poseže. Među onima koji skrbe o tome da posjeti povratnika prođu bez tragičnih posljedica jest i policajac Filip, kojega vrlo dobro tumači Aleksandar Bogdanović, suprug brižne Sofije (nezasluženo zapostavljena Nela Kocsis), koji održava ljubavnu vezu s konobaricom Sanjom. U odličnoj interpretaciji Sanje Radišić ona je najzanimljiviji i najpotentniji lik, senzibilna i privlačna. Kao dramski i narativni agens filma poslužit će obavijest o nestanku jednog starca, čovjeka koji je živio sa sinom Draganom (uvjerljiv Slaven Knezović, koji uspijeva obuzdati manirizam) i snahom Ivankom (solidna Jelena Perčin).

Ambijent filma oslikan je sumornim bojama

Kao najveći nedostatak Ištvančićeva filma ispostavlja se neartikulirano vrludanje među žanrovima, jer priča koja počinje kao egzistencijalna drama koja nagovještava zanimljiva psihološka profiliranja likova i oslikavanja kompleksnih odnosa, dodatno podcrtana kontekstom ratnih trauma, izbjeglištva, turobnih egzistencija i osjećajima generalne izgubljenosti odnosno nepripadanja, otkrićem starčeva nestanka dobrano pada u drugi plan, dok u prvi izbija žanr krimića. To ne bi bilo nužno loše kad bi se autor(i) čvršće pridržavali žanrovskih odredbi krimića i kad bi Ištvančić kao redatelj (i suscenarist filma) znao postići solidan ritam te ugođaj suspensa i neizvjesnosti. Nažalost, to u potpunosti izostaje, pa se forma krimića svodi na niz monotono režiranih Filipovih susreta i razgovora s osobama koje istina jesu donekle slikovite i zanimljive, a funkcioniraju i kao galerija likova kroz čije se sudbine predočava život ljudi u istočnoj Slavoniji nakon rata, no koje ne uspijevaju u dovoljnoj mjeri zaintrigirati gledatelja. Dok likovi starčeva sina i snahe posjeduju određeni potencijal za ocrtavanje krokija obiteljske drame, nedostatak intrigantnosti osobito se odnosi na lik starčeva nećaka (odveć teatralan Đorđe Kukuljica).

Problematičan je i taj završetak istrage, odnosno završnica filma, i u kontekstu žanra krimića i u kontekstu dramskoga tkiva, jer otkriće da je starac sugerirano od tuge preminuo u šumi gledajući sklepanu repliku „mosta na kraju svijeta“ iz svog zavičaja funkcionira kao antiklimaks i svojevrsno razočaranje. A zbog dramske strukture uobličene kao niz Filipovih razgovora sa sumještanima i starčevom rodbinom, nameće se dojam da bi Most na kraju svijeta suvislije i uspjelije zaživio u obliku dramske serije.