Vulkansko pismo

Otkad čitam hrvatsku poeziju i otkad o njoj razgovaram s ljudima s kojima se o tome već može razgovarati Tonči Petrasov Marović (1934–1991) obično se spominje u vezi s lirskim praksama koje se javljaju šezdesetih godina prošloga stoljeća, osobito u vezi s poetičkim iskustvima pjesnika okupljenih oko časopisa Razlog. Marovićevo se pjesništvo pritom najčešće promatra kao dobrodošla iznimka u odnosu na razlogaška načela strogosti, pojmovnosti, filozofičnosti i sl. U pokušaju opisa njegove lirike rabe se označnice poput (ose)bujno, metaforično, egzistencijalistično, nepronično, metafizično itsl. Kao svaka istinska poezija, i Marovićeva je (barem dijelom) samonikla i svojeglava, te ju nije moguće disciplinirati niti pojasniti svođenjem na kakvu načelniju ideju pjesništva.

Priredio Tomislav Brlek, izd. DHK, Zagreb, 2014.

Pjesnički opus T. P. Marovića obuhvaća trinaest knjiga: Asfaltirano nebo (1958), Knjiga vode (1962), Riječ u zemlji (1963), Putanje (1967), Ciklus o cilju (1968), Premještanja (1972), Hembra (1976), Eros i Anter (1976), Suprotiva (1981), Osamljenica (1984), Moći ne govoriti (1988), Smokva koju je Isus prokleo (1989) i Job u bolnici (1992). Na taj su jedinstven opus svojim izborima i prigodnim sintetskim esejima upućivali Zvonimir Mrkonjić (1981) i Tonko Maroević (1992). Mrkonjić je ustvrdio da „Marović uspostavlja jezičnu praksu prekoračenja i njezinu posebnu poetskost“, a Maroević da gotovo nitko osim tog pjesnika nije bio u stanju „preobraziti najobičniju, svakidašnju pojavu u nešto plamteće i čudesno“, da je malo tko „poznavao takav intenzitet slike i evokacije“ te da su samo rijetki posjedovali verbalnu energiju koja je „talila jezik komunikacije u znakove vrhunske ekspresije“. Da tim dvama izborima ni izbliza nije iscrpljen prostor čitanja poezije T. P. Marovića potvrđuje pojava knjige Strah od slova, u kojoj je svoj izbor i svoj zagovor tog pjesnika ponudio književni znanstvenik Tomislav Brlek. On je izdvojene pjesme razvrstao u deset cjelina: Samoubistvo boga, Sonata za staro groblje na Sustipanu, Hodanje stari gaj, Peristil, Marsija, Premještanja, Trogirski triptih, Ispuni tu ruku, Hembra i Epimenid. I Brlekovo čitanje upućuje na stilsko, metričko, obličko i semantičko bogatstvo Marovićeve lirike, dapače osvjetljuje ju iz ponešto drukčijih kuteva.

Marsija, Epimenid, Wittgenstein

Sâm naslov Brlekova izbora sintagma je preuzeta iz podulje pjesme Hodanje stari gaj. Pjesnički se subjekt usredotočuje na emociju straha – pobraja različite strahove, smišlja im lica, pojavne oblike, navodi okolnosti u kojima se pojavljuju, gotovo litanijskom upornošću predočuje svijet kao prostor napučen strahom. To vulkansko pismo među inim eruptira sljedećim stihovima:

[...] strah od voštanica od mise na moru od vodnjikava šapta među agavama (obred grizenja modrine)

strah od noža u njivi od onog koji je bolestan s te rane kao od ćuške oceanu

strah od željezne stepenice

strah od uspinjanja strah od pada koji neće ni na čemu da se završi i ni po čemu da se otisne

strah od pustinje koja se prebrzo predala s ključem o svom pasu i sa kušačem koji nam nije ravan

strah od znanja u tijelu zvijeri       

strah od prvog neznanja kako biti ne pamtiti stati a da te nitko ne dovikne i krivom ne zausti

strah od knjige mjedene knjižice sred zubâ smrti

strah od knjiga općenito od knjiga koje se proliju svakih 1000 godina za doba najsuših sumnja posebno

strah od slova od duha u glini ubijenoj čekićem ljubavlju pljeskanjem [...]

Velike su teme Marovićeva pjesništva smrt, tijelo, bog, baština, jezik, pisanje i sl. On se uvijek dohvaća krajnjih stvari, razvija misao do same granice mišljenja, a rečenicu do njezina puknuća, uvrnuća u samu sebe. Njegov se subjekt iskušava u najtežim situacijama i uživljava u uloge iznimnih bića – npr. mitološkog frigijskog pastira Marsije, predsokratovca Epimenida ili jedinstvena mislioca Wittgensteina. Iznova prolazeći njihove životne priče, subjekt propituje teme poput granica mišljenja, odnosa boga i čovjeka, umijeća i umjetnosti.

U pjesmama koje rekreiraju mitološku priču o Marsiji, pastiru koji je svojom frulom htio nadmašiti Apolonovu svirku na liri te koji je – izgubivši u natjecanju – bio živ oderan jer se usudio izazvati boga, Marovićev se subjekt veoma sugestivno uživljava u ulogu pastira. On obnavlja, mijenja, komentira i dodatno mistificira mitološku priču:

[...] boga izazivati nije red kažu

no s nekim se morah mjerit

jer radije mrtav da sam

negoli samo sebi ravan (Izazov)

u svirci prepoznah gavansku sigurnost

i osjećaj da dalekometni ne svira sebe

niti svijet koji ne stiže da bude

već pokroviteljstvo i vlast onoga koji mu ga dade

nad umijećem tolike bezvoljnosti

[...] i mišljah u sebi

na božjemu mjestu bilo bi me stid (Takmaci)

U Marovićevoj interpretaciji Marsija svira sebe, nužda ga tjera na djelovanje (makar i pod cijenu smrti), a Apolon umijeće savršenoga sviranja jednostavno posjeduje, pa mu za nj i ne treba posebna razloga. Ono što je Marsiji bila frula, Maroviću je dakako jezik. Taj pjesnik prikuplja sve dostupne jezične likove, prakse i diskurze ne bi li njegov jezik u pravom smislu postao kreativan. O važnosti koju pridaje jeziku lijepo svjedoči stih: „Toliko smo govorili a ni kamen nije kazan (kruh pogotovu)“. Pjesnik nas potiče na razlikovanje glagola govoriti i kazati, gotovo na njihovo sučeljavanje – govoriti bi u tom slučaju bilo rabiti jezik po navici, automatski, izgovarati uvriježene izraze i rečenice, a kazati pretpostavlja radnju činjenja, kojom se nešto prepoznaje, imenujući oblikuje i razjašnjava sebi i drugima. Marovićevo je lirsko kazivanje demijurško, stvaralačko. Kada dospije do granica kazivoga, njegov se subjekt uzda u savezništvo šutnje: „tamo gdje riječ ne dostaje / uskaču smetnje / koje bolje razumijemo“.

Dijalogičnost i mikrotematičnost

U Marovićevoj se pjesmi susreću Marulićeva i Ujevićeva čakavica, razgovorni jezik i standard, dvostrukorimovani dvanaesterac i slobodni stih, grčki i latinski izrazi, evokacije i parafraze antičkih spjevova, heksametara, glagoljaških spisa itd. Pjesma Suprotiva okončava datacijom: Split, 1501-1971. Ta datacija upozorava na pjesnikovu ambicioznost, na osviješteni napor da napravi misaoni, jezični i literarni luk kojemu će početna točka biti godina u kojoj je Marulić napisao svoj spjev, a završna godina ona u kojoj on piše svoj tekst. Nedvojbeno je u pitanju krajnje afektivna posveta tradicije, ali i mistifikacija vlastitoga pisma. Obilje aluzija, upravo hotimično napučivanje pjesme raznorodnim podacima pojavljuje se u poemi Hembra. Radi se o tekstu kojemu je naslov hapaks preuzet iz Poljičkoga statuta. Ta semantički neprozirna, upravo zagonetna riječ u korelaciji je s ukupnim potencijalom poeme.

Hembra je mikrotematična i izrazito dijalogična. Njezina je asocijativnost raskošna, nezaustavljiva, grana se u svim smjerovima. Pojedina se tema apsolvira na malom prostoru, nerijetko se dogodi na razini stiha, i to u obliku prigodne maksime, dosjetke ili atraktivne parafraze, npr.:

mali ljudi, a veli zločini

U ᾿ven raju moj je pakal.

Nisan štila elijota, štila san galijota. Neš ti!

Sve kazano tek unakazuje

Čitatelj je posredno ponukan da u trenucima prepoznavanja i komunikacije s kojom od asocijacija – zastane, razvije ju i oko nje izgradi razumijevanje cjeline ili, bolje, njezina segmenta. Dijalogičnost poeme realizira se preispisivanjem fragmenata Poljičkog statuta, njihovim lomljenjem u stihove i umetanjem u lirski kontekst, čime se izdvojenom materijalu mijenja status i funkcija. Na rubovima teksta pojavljuju se naznake preuzimanja, aludiranja ili komunikacije s različitim autorima – od Marulića, Zoranića, Barakovića, Tome Arhiđakona, Hektorovića, Ianusa Pannoniusa, Držića, Matoša, Ujevića, Crijevića pa do Eliota, Shakespearea, Pounda, Dantea, Sanguinetia, Calvina, Pessoe i dr.  K tome kao važan nosilac komunikacijskih signala nameće se tipografija – pojavljuju se inicijali, višestruko povećana slova i pravopisni znaci (zarez, crtica, upitnik, dvotočka), imitacija stare grafije i tipografije. Oblici ispunjavanja prostora stranice počinju značiti.

Rekoh već: Brlekov izbor u usporedbi s prehodnima djelomice drukčije konceptualizira i osvjetljava lirski opus T. P. Marovića. Primjerice tek mi se u Strahu od slova jednom od najsnažnijih Marovićevih pjesama učinila sljedeća: 

»Kamo odlaze ovi ljudi. Dokle odlaze?«

Do Iz-Sebe

(Daleko: do na kraj ulicā svoje krvi)

Tamo ostavljaju mrtvace koje prestaju pamtiti

njihove ruke izgrizene lavežima

Ali rijetko se vraćaju oslobođeni zadaha

leša koji su odbacili

I oni opet odlaze odlaze odlaze

(drvoredom lavežā)

U njima nijedna sanja ne spi.

Ta se pjesma može čitati kao filozofska glosa, kao iskaz koji promišlja temelje egzistencije, povijesti, humaniteta, čitatelj ju može aktualizirati vlastitim iskustvom života, osmišljavati ju polazeći od njezine nerazrješive paradoksalnosti (odlaziti „Do Iz-Sebe“) ili prijeteće semantike ključnih riječi (mrtvaci, lavež, zadah, leš). U pitanju je tekst iznimnoga potencijala koji će nagraditi svaku čitateljsku pustolovinu.

Polemični pogovor

Osim poezije T. P. Marovića, istinski događaj knjige Strah od slova pogovor je njezina priređivača Tomislava Brleka. Analitičan je, domišljen, iza njega stoji izniman uvid u tematizirani opus, njegovu kritičku i književnopovijesnu recepciju, on upućuje na moguća hermeneutička uporišta budućih čitanja Marovićeva pjesništva. Brlek je posebnu pozornost posvetio tzv. ‘nerazumljivosti’ Marovićeva lirskog pisma. Među ostalim ističe da je riječ o autoru koji različitim postupcima „ukazuje na višedimenzionalnu konstrukciju teksta i potencijalnu prisutnost međusobno suprotstavljenih značenja“, da je stanje krize polazište svake kreativnosti, a nerazumljivost da je „učinak tumačenja, odnosno, podređivanja teksta gotovim kritičko-teorijskim očekivanjima. Ukratko, nečitanja.“ Svaka rečenica pogovora pokazuje da je Brlek autor koji ima što reći, koji zna kako to učiniti te koji se ne libi polemički reagirati na tvrdnje interpretatora koje mu se čine odviše smjele, shematične, alogične ili pak izrečene tako da se čitatelj mora probijati kroz nepotrebne ‘leksičke nakaradnosti’ i ‘sintaktičke zavrzlame’. Baveći se dosadašnjim govorom o Maroviću pogovarač je riječi hvale našao za interpretacijske uvide Tonka Maroevića, Zvonimira Mrkonjića i Zorana Kravara, dok je izrazito polemično reagirao na prešućivanja, iskrivljavanja ili kritički pseudogovor koji su po njegovu sudu tako često pratili recepciju splitskoga pjesnika (pritom je poimence apostrofirao Ivu Frangeša, Slobodana P. Novaka, Dubravka Jelčića, Cvjetka Milanju, Sanjina Sorela). U kulturi šutnje kakva je naša, tj. kulturi u kojoj se glasno hvali sve i svašta, pravi je blagdan pročitati tekst iz kojeg se može štošta naučiti i kojega autor ne bježi od vlastitoga mišljenja. Pritom je manje važno slažete li se s iznesenim stavovima ili ne. Lijepo je naime susresti čovjeka sa stavom.