Uzleti i ponori lorda Byrona

Pozitivističko shvaćanje da je umjetničko djelo rezultat rase, sredine i trenutka može se danas relativizirati s obzirom na globalizaciju, taj fenomen koji ugrožava ili zatire „male“ jezike i kulture i koji je unio u sve zemlje „engleštinu“ i trendove što su se nagomilali na utjecajnom suvremenom američkom tržištu. No s druge strane, veliki val biografija koje su danas u modi potiče i popularnost pozitivističke književne teorije – životopisi pisaca, slikara, glazbenika, uzbudljiva sinteza privatnosti i profesije, mnoštvo detalja iz osobnih životnih pustolovina, sve je to današnjem čitatelju svojevrsna „opuštajuća“ literatura koja ga potiče da iziđe iz svoje frustrirajuće privatnosti i poistovjeti se sa životom drugoga čovjeka. Kada i danas čitamo sjajnu knjigu Književni portreti Ive Hergešića, najutjecajnijega našeg predstavnika pozitivističke kritike, uživamo u pričama iz života, u opisima nastanka književnoga djela; književna kritika, koja nastaje na osnovi pozitivističke teorije, svakako je slikovitija, pristupačnija, čitljivija od bilo kakva „pretencioznog“ književnoteorijskoga teksta čije podrobne i nijansirane analize književnih postupaka mogu udaljiti tekst i od autora i od publike.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2014.

Uz dužno poštovanje svih književnih teorija, temeljna relacija ipak ostaje umjetnost – život. Ne samo stoga što svaki autor u svom djelu prije svega nastoji reći nešto o životu u kojem biva, o odnosu spram sebe i spram drugih, nego i stoga što čitatelji, slušatelji, promatrači, uvijek traže poruke, poante koje se odnose na život, na ljudsko postojanje, odnosno, uvijek se žele uživjeti u svjetonazor koji umjetničko djelo iskazuje.

Povijest je psihologija

U izdanju Matice hrvatske izišla je knjiga Hippolytea Tainea O književnosti i o G. G. Byronu (prijevod: Cvijeta Pavlović, pogovor: Milivoj Solar), začetnika pozitivizma, vrsnoga analitičara koji je bio uvjeren da je svako povijesno istraživanje u srži psihologija. Jedan kip Tezeja iz Partenona, reći će Taine, ili zanosni pogled na svileno modro Sredozemno more iz kojega se uzdižu otoci kao mramorna tijela, reći će nam o duhu podneblja više od svih rasprava i iscrpnih komentara. Mitologije, jezici, zakonodavstva, religije – sve su to puke apstrakcije, jer postoje jedino ljudi koji barataju riječima i slikama i izražavaju oblike svojih duhova. Svaki povjesničar, i kada je jako vremenski udaljen od predmeta, mora nazrijeti živa čovjeka koji radi, koji se odijeva na određeni način, koji ima određeni izraz lica, svoj glas, svoje geste i tek kada prošlost učinimo slikovitom i prisutnom, može reći da smo zadrli u nju. Ako, primjerice, govorimo o tragediji iz 17. stoljeća, onda iza nje moramo stvoriti sliku Racinea, odmjerena dvorjanina, vrsna govornika s perikom, učena čovjeka s posebnim gestama što ih iskazuje velikašima, ponosna čovjeka s ulaštenim cipelama s vrpcama i govorljiva kršćanina. Kada čitamo grčku tragediju, stvaramo sliku Grka što uživaju u gipkoj tjelesnosti i sjede polugoli, zamišljamo ljude što šeću plemenitim krajolicima, ljude koji raspravljaju, kojima u kućama stoje bokali i srdele u ćupovima, ljude okružene robovima, ljude što snatre o svom najljepšem gradu, ljude što su zaokupljeni uzvišenim idejama o filozofima i mudrim vladarima. Da bismo razumjeli indijsku Puranu, moramo zamisliti čovjeka koji odlazi od obitelji i bježi u otajstvo samoće, koji nosi sjekiru i vrč i sjeda pod stablo banane, koji se svom snagom duha uživljava u meditaciju dok ga ova ne odvede u svijet priviđenja, u svijet u kojem mu odjednom pred očima ne zatrepere sva nebeska bića. Svi ti tjelesni, živi ljudi samo su znakovi, poticaji povjesničaru (psihologu) da prouči unutarnje, nevidljive ljude.

Rasa, sredina i trenutak

Pod pojmom rase Taine podrazumijeva sve urođene karakteristike i sklonosti (određeni temperament ili karakter) koje čovjek dobiva rođenjem, jer svaki narod ima neki specifičan duh što sažimlje sva njegova ranija djelovanja. Moramo priznati, danas, kada govorimo o individualnim pravima i slobodama, Taineov „duh rase“ možda je odveć uopćen, donekle i površan (Taine je vjerovao da njemačka rasa ima široki duh, spreman za velike podvige, da Englezi imaju egzaktni duh i sklonost moraliziranju, da Francuzi imaju parišku eleganciju i salonsku dušu, da su skloni dubokim karakterizacijama). No u tome i danas ima neke istine. Pogledajmo, primjerice, suvremeni francuski film – u većini njih junaci su čudni, specifični, zapleteni u vlastite nedefinirane misli, malokad jasne motivacije za svoje neobične postupke, pritajeni su, ludi i mistični, a ozračje filma uglavnom je sjetno, mračno, egzistencijalističko. U španjolskom filmu junaci su uglavnom puni strasti, temperamenta, hiroviti su, iz njih pršti životni hedonizam, svojevrsna ludost što se iskazuje u raznim paradoksima vatrena života. Pogledajmo suvremeni američki (holivudski) film – sve je puno akcije, pucnjave, brzih kadrova; nedostaje sućuti, nema empatije (u skladu s materijalističkom filozofijom), a pretjerana akcija izražava svakako i osvajački duh Amerike.

Sredina, po Taineu, izražava duh ljudi i njihov stil, pa germanska rasa, navikla na hladne i vlažne krajeve, na mračne močvarne šume, u sebi trpi sjetu, silovite osjećaje – Germani su stoga skloniji pijanstvu i prežderavanju, navikli su na težinu i neizvjesnost života, pa si obilno daju i oduška. Helenska i latinska rasa, suprotno tome, srasla je s lijepim obalama blistavoga mora, ne trpi stoga egzistencijalnu oporost, oslobođena je niskih nagona za preživljavanjem, pa se usmjerava na „više“ stvari, na politiku, na govorništvo, na znanost i umjetnost.

Pod trenutkom Taine podrazumijeva određena razdoblja – iako možemo govoriti, primjerice, o nekom temeljnom duševnom stanju Francuza, francuska tragedija drukčija je u doba Corneillea i u doba Voltairea; grčka tragedija nije ista u doba Eshila i u doba Euripida, talijansko slikarstvo drukčije je u doba Da Vincija i u doba Guida. Postoji doba spontanoga duha renesanse i govorničko doba u klasicizmu, postoji i neko mistično doba u epohi kršćanstva. I društvene okolnosti u duhove su utisnule svoje biljege – arijska osvajanja mnogim su narodima donijela osjećaj prokletstva i očaja pa su se tješili metafizikom i sanjarenjem, španjolski križarski rat protiv muslimana iscrpio je duh nacije, osam stoljeća dug politički ustroj u Engleskoj stvorio je ideal uspravna i ponosna čovjeka, neskona ičijem pokoravanju... Taine svojim pozitivizmom ruši prijašnju predrasudu – ranije su, izričito tvrdi, ljudi svih rasa i u svim vjekovima prikazivani gotovo na isti način, pa Grk, barbarin, Hindus, čovjek renesanse kao da su izliveni u istom kalupu, jer su se gledale općeljudske karakteristike, a nije se doživljavala čudesna slojevitost duša što uranjaju u posebna podneblja, krajolike, sjećanja. Njegov pozitivizam, moramo priznati, dobro je došao i kao otpor globalizaciji – stotine i stotine teoretičara što se danas zalažu za specifičnost kultura i naroda uskliknuli bi sada na njegovo uvažavanje različitosti i posebnosti podneblja, zemalja, običaja i ljudskoga duha.

Dakako, Taine se ne zaustavlja u tim općim analizama, nego podrobno analizira sve uzroke, zajedništvo uzroka, analizira sva posebna djelovanja rase, sredine i trenutka, njihove uzajamne ovisnosti, preteče i sljedbenike... Njegova povijest kao psihologija nije pisana znanstvenim stilom nego izrazito literarnim, to je na neki način duhovna analiza svih silnica duhovnosti, gotovo umjetnost o umjetnosti. Teoriju povijesti kao mehanizma psihologije primijenio je u podrobnoj analizi lika, života i djela G. G. Byrona.

Byron – traumatično djetinjstvo
i silovit karakter

Sumoran, svojeglav, ciničan, George Gordon Byron (1788–1824), nasljednik titule lorda u 24. godini, svakako je bio određen duhom rase (elementima duha), što mu je dalo ponos i odvažnost, duhom sredine (nasilna obitelj probudila je u njemu agresiju, a puritanska Engleska prkos protiv forme i licemjerja) i trenutkom (najavljuje romantičarskoga melankoličnog junaka, koji će postati simbol svjetske boli). Razbludni otac oteo je ženu jednoga lorda, teško zlostavljanu gđu Gordon, i nakon rasipnička života napustio obitelj s posljednjim novcem. Ujak njegove majke, neuravnoteženi mizantrop, ubio je rođaka u dvoboju u krčmi. Majka je Byrona histerično naganjala, nazivala ga šepavim derištem, bacala mu u glavu žarač, a u nastupima bijesa urlala bi ili bjesomučno razdirala svoje šešire i haljine. Jednoga dana dječak Byron u šutljivom je bijesu uperio oštricu noža sebi u srce, ali, srećom, netko se našao u blizini. S dvanaest godina zaljubio se u sestričnu, nije ni jeo ni spavao, a u školi je ulazio u konflikte s drugim đacima. S obzirom na to da je bio galantni dendi, danima nije jeo da se ne bi udebljao, a onda bi se opijao i neumjereno jeo do potpune iznemoglosti. Ta čudna duša, koja je živjela od dviju krajnosti, dobra i zla, slamala se u vlastitim zamasima, ludjela je, ali se i opijala zanosom pred ljepotom. Engleska ga je prezirala zbog moralnog i ljubavničkog slobodoumlja (1816. zauvijek je napustio zemlju). Engleska je bila tada na vrhuncu rata s Francuskom, vjerovala je da ratuje za moral i slobodu, pa su joj Crkva i Ustav bili svetinje. Ali baš tada prkosni Byron hvali francuske velikane – Voltairea, Rousseaua, čak i Napoleona, podruguje se visokom licemjernom engleskom društvu, koje je ustoličilo džentlmena s bijelom kravatom, odijeva se kao dendi u odjeću istočnjačkoga stila i k tome stvara književna neprijateljstva (napada kritičare i jezerske pjesnike). Izložen je sa svih strana, izranjavan i mračan (policija mu nadgleda kuću, prijete mu ubojstvom), no on ipak svakoga dana satima boksa, gađa iz pištolja, vježba sa sabljom, jaše konja; bori se za radnička prava, nudi milostinju šakom i kapom (kada je bio u Italiji, od 100.000 franaka čak je 25.000 darovao prosjacima). On je veličanstveni spoj ludila i genija, pustolov kojega neobuzdana duša baca na sve strane svijeta. Kontradiktoran je, neuhvatljiv – odaje se i najnižim porocima, javno ljubaka s groficom, ulazi u incestuoznu vezu s polusestrom, ali svejedno se divi Bibliji. Iako mu je duša mračna i pobunjena, on obožava klasičan duh, pa brani tri jedinstva u tragediji, divi se govorništvu, voli simetrične rečenice, raskošan govor koji je ponekad uzvišen čak do retoričkoga kiča. Svoju uvijek uznemirenu dušu, punu bijesa i muka, izrazio je jednom u rečenici: „Volio bih doživjeti uzbuđenje koje osjeća čovjek nakon što je počinio ubojstvo.“

Svjetska slava Childea Harolda

Engleska ga nikada nije priznala kao druge zemlje, a europsku slavu mu donosi spjev Hodočašće viteza Harolda (1812–1818) u kojemu je opisao putovanja Portugalom, Španjolskom, grčkim otocima i Albanijom (prva dva pjevanja), putovanja Rajnom, boravak u švicarskim Alpama, u Italiji (treće i četvrto pjevanje). Glavni junak, mladi i sladostrasni plemić, zapravo je autorova osoba, pa je spjev zapravo ispovijed njegove duše koja, onako buntovna, dinamična, živi samo uz prizore i događaje. Žudnja za samoćom u prirodi, uznositi opisi krajolika (veličanstveni doživljaj nevremena u švicarskim Alpama, uživanje u nježnom plavetnilu mora, potamnjelim planinama koje obasjava zažareno nebo, u otocima obavijenim maglom, folklornim opisima plemenske Albanije) – sve je to ona uzvišena strana Byrona koji drhti pred ljepotom. No on i u miru traži nemir, pa u raskošnu i bogatu strofu, čak i odveć sentimentalnu, unosi melankoliju, destrukciju (dok opisuje svoj raspusni život), iskazuje mizantropiju i želju za prirodom kao skloništem. U posveti komičnoga epa Don Juan (1819–1824) Byron se obračunava s najslavnijim imenima engleskoga romantizma, obara se na grijehe visokoga društva, a ep je kao cjelina prkos puritanizmu i komična priča o lukavim amoralnim ženama te umišljenim i licemjernim muškarcima, puna mračnih fantazija i bolesti ljubavničke duše. U epu progovara Byron, protivnik svakoga konzervativizma, slavljenik ideje libertinstva i ljudske pravde. Neobuzdana duša, puna unutarnjih zanosa što se taže razaranjem, ta duša koja uživa u opasnostima, ali i plače kada sluša glazbu, svakako ne bi bila takva da nije živjela u posebnim okolnostima (obiteljsko nasljedno ludilo, moralizam društva koji izaziva prkos, bijeg, putovanja, pa i djelo Childe Harold). Taine analizira i brojna njegova druga djela – pjesničke pripovijetke (npr. Gusar), komične narativne pjesme (npr. Beppo)...

Može li se Taineova pozitivistička kritika iz 19. stoljeća primijeniti danas na suvremene pisce? Ne može, dakako, zbog stroge zaštite privatnosti koja je upisana u sve ustave. Ma koliko bila zanimljiva sa svojim psihološkim portretima i biografskim pričama, pozitivistička kritika ograničena je, nažalost, samim time što se može primijeniti samo na mrtve pisce, nipošto na žive.