Umjetnost nije suma znanja

U Galeriji Matice hrvatske upravo je otvorena izložba afirmiranog osječkog umjetnika i profesora na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, Domagoja Sušca. Bio je to povod za razgovor s kiparom o procesu umjetničkog stvaranja i stanju u suvremenoj umjetnosti.

Gospodine Sušac, što vas najviše inspirira i kako se to očituje u vašem radu kao umjetnika?

Biti umjetnik danas se veoma razlikuje od autentičnog djelovanja u umjetničkom! Nekada su ljudi imali potrebu nešto napraviti, a danas uglavnom žele nešto biti. Bitak je ustupio mjesto dobitku. Trajna prisutnost onog umjetničkog u pojedincu sve više iščezava, kao da smo nepovratno razvedeni od vlastitoga bitka, a sami umjetnici okoštavaju u vrtlogu vlastitoga diskursa. Umjetnost je nešto neprocjenjivo za pojedinca, ali isto je tako svijet umjetnosti njegov antipod. Činjenica da sam umjetnik ne znači mi mnogo, ali samoposredovati u umjetničkom djelovanju, biti konstantno u procesima afirmativnog lutanja i „približavati“ se istini koja je uvijek u izmicanju nešto je posve drugo, to je temelj umjetničke i spoznajne određenosti. Čovjek je slobodan u onoj mjeri u kojoj je kreativan, a sloboda je sposobnost pojedinca da stvori nove uzroke. Moja je umjetnička pozicija vjerojatno na stalnoj relaciji pitanja – što je starije: slika ili okvir? Fasciniraju me procesi između religioznog i transgresivnog, popularnog i svetog, trivijalnog i sudbonosnog, što se u konačnici stalno proteže mojim radom.

Motivira vas traganje za idejama?

Ne, u svojim promišljanima nikada ne polazim od određene teorije, iako se ponekad služim njezinim spekulativnim mogućnostima. Znate, ideje nikada ne dolaze aktivnim i prisilnim mišljenjem, već se rasvjetljavaju u stanjima aktivne odsutnosti bez ikakve nakane i nikada im ne znate krajnje konzekvence, a to je temeljna ljepota umjetničkog iskustva – kada se vlastito djelo „otrgne“ od vas samih i počne ostvarivati mogućnost samopokretljivosti, kada su komunikacijski kanali otvoreni.

Primjenjujete li svoja umjetnička iskustva i u radu predavača na Akademiji?

Ono što smatram najvažnijim u radu sa studentima preoblikovanje je njihovih ustaljenih obrazaca mišljenja o poimanju stvarnosti, kreativnosti i umjetnosti. Često studenti na višim godinama još doživljavaju umjetnost kao puki proces ulančavanja stečenog znanja, kao sumu znanja, a ne kao sklad znanja! Kod određenog broja studenata potrebne su ponekad radikalne mjere rušenja takvih zabluda, a to je moguće jedino ako prožive i prežive vlastitu simboličku smrt. Rad sa studentima, po mom uvjerenju, trebao bi biti u službi oblikovanja cjelovite ličnosti, a ne samo u razvijanju posebnosti likovne samosvijesti. Pokušavam im razviti mogućnost da osvijeste asimetričnost stvarnosti i pojavnosti vlastitim ostvarenjima, a da pritom zadrže vlastitu poetiku i senzibilitet bez utjecaja i stečenih iskustava priznatih umjetničkih autoriteta.

Izložba exTenzije u Galeriji Matice hrvatske vaš je najnoviji projekt. Možete li nam pojasniti njezin koncept, idejnu nit, proces nastanka?

Izložba nije nastala kao skup recentnih radova određenih i zamišljenih da budu prezentirani kao samostalno predstavljanje, već su nastajali kontinuirano dulji niz godina i bili su izlagani na više skupnih žiriranih izložbi u zemlji: Trijenale hrvatskog kiparstva, Splitski salon, Slavonski bijenale... Radovi su naknadno objedinjeni, odabrani i homogenizirani jer su posjedovali zajedničku semantičku spregnutost i utemeljeni su na srodnoj idejnoj razini. Evidentno je da sam se godinama bavio istim pitanjima i problemima pa sam, eto, sve mogao objediniti u samostalnu izložbu, a da pritom zadržim jasnoću koncepta i vizualnu uvjerljivost. Radovi pokušavaju propitivati, u jednu ruku, mogućnost spoznaje kao takve. Zanimali su me procesi koji se otvaraju i rastvaraju u izduženim dijelovima na samim radovima u njihovoj afirmativnoj regresiji. Postavio sam paradoksalne situacije s trivijalnim predmetima i ustaljenim obrascima i pokušao im otvoriti moguće prostore materijaliziranog privida i metafizičko iskustvo o nemogućnosti spoznaje bitka i naravi svijeta. Na prvu loptu poneki se radovi čine kao kritika neke ideologije i svjetonazora, ali ja nikad nisam vjerovao da kritičnost u umjetnosti može generirati promjenu i transformaciju, ali su određeni motivi dobro „poslužili“ kao transgresivni posrednik za određene vlastite zamisli i namjere, ali morate uzeti u obzir da uvijek postoje i umjetnikove nenamjere. Bit je uvijek negdje ispred i iza sama umjetničkog ostvarenja! Kao što sam naglasio, radovi odišu više skepticizmom negoli kritičnošću, rekao bih da zrače melakoličnim uvidom u nemogućnost istinskog samoodređenja. Svi pokušaji završavaju u povremenom i kratkotrajnom razgrtanju „metafizičke magle“. Traženje istine ljepše je od nje same.

Radovi na izložbi na prvi pogled dosta zahtijevaju intelektualni napor. Je li vam namjera provocirati apsurdom i paradoksom?

Paradoks mi je veoma važan jer najzornije iskazuje vrijednosni legitimitet djela. Netko je rekao da je paradoks čudo, a čudo je koncentrirana stvarnost. Svako umjetničko djelo trebalo bi imati majeutički učinak da poput ironične babice vodimo sebe prema uvidu u vlastitu spoznaju. Interpretacija i razumijevanje djela temelje se na radikalnoj rekonstrukciji pojma o prikazanim objektima. Naime, moj bi utjecaj djelom negdje i nekad morao biti zaustavljen i usmrćen u korist čitateljeva života, a djelo se ionako doživljava cijelim bićem, a ne autonomno u izdvojenosti pojedinih osjetila i mišljenja.

Neki vaši radovi kritiziraju određene djelatnosti, drugi pak problematiziraju povijesno-politički odnos skulpture i javnoga prostora. Može li se stoga ipak reći da je vaša umjetnost angažirana?

Kao što sam naglasio, nije mi namjera bila kritizirati i moralizirati, nego sam s pomoću ustaljenih i prepoznatljivih obrazaca pokušao posredovati drukčija značenja i tumačenja. Ako krenemo od naziva rada, brzo ćemo uvidjeti da postoji velika mogućnost klasične misaone pogreške u tumačenju. Posjetitelji često ne čitaju nazive djela pa dolazi do nesporazuma. Rad Anatomija počela sastoji se od dvaju „službeničkih“ (poslovna uniforma i svećenički habit) odijela s uočljivim disfunkcionalnim ekstenzijama. Takve deformacije-asocijacije imaju namjeru ukazati da su njihovi „vlasnici“ prezrene žrtve vlastitoga poslanja. Tako „skriveni“ od pogleda i u „nemogućnosti“ djelovanja, u stanju entropije, istodobno ostvaruju vlastiti fundamentalni smisao i poraz. Zatočenima u asimetriji mogućih asocijacija, preostaje nam tek da poput ironične babice nepremostivi paradoks činimo i dalje sudbinski zabavnim. Radovi Petlja, Glory hole i Spomenik erekciji – nepoznati autor zamišljeni su kao svojevrsni antiantispomenici u javnom prostoru mjesta u kojem živim i radim (Osijek), a prezentirani su u obliku fotomontaže. Rad Petlja sastoji se od zidane (montažne) konstrukcije prostora (soba) s ljestvama postavljenim na stropni otvor prostorije. Prostor unutar prostora svojevrsno je mjesto dvosmjernoga tranzicijskog labirinta što povezuje dvije razine, tj. mjesto razmjene simboličkog inicijacijskog procesa. Dosezanje višeg ili zadanog cilja ostvarivo je jedino njegovim vlastitim bitnim porazom te je taj proces tek puka efemerna igra u složenim i krhkim procesima ljudskoga ponašanja, mišljenja i djelovanja. Takvo stanje razapetosti između cilja i ciljanoga „definira“ (pokušava ostvariti) ovaj rad s kojim, oduzimajući mu utilitarnost, pokušavam njegovu bezazlenost sažeti u njegovoj afirmativnoj regresiji. Rad Glory hole zamišljen je kao reakcija na mjesta nekadašnjih ideološki intoniranih javnih spomenika koji su u povijesti, a i danas, prostor prijepora različitih ideoloških i svjetonazorskih uvjerenja. Naime, u gradu postoje mjesta gdje su nekada bili spomenici (skulpture) koje su komunističke vlasti uklonile kao politički nepodobne te postavile na ista mjesta vlastite spomenike da bi u nedavnoj promjeni ideološkoga diskursa njih uklonila ili uništila nova vlast. I danas takva „ispražnjena“ mjesta izazivaju kontroverze između različitih ideoloških skupina o prvenstvu prava na prostor kao mjesto veličanja pripadne im ideologije. Glory hole zamišljen je kao inverzija kamenoga spomeničkog postamenta, kao postament u negativu uzidan ispod razine površine zemlje što čini otvor (rupu) kao prazno, ali mogućnostima otvoreno mjesto, mjesto „mekane transgresije“. Na planu imaginarnog otvor je bogatiji značenjima od puke praznine: bremenit je svim mogućnostima onoga što će ga ispuniti. Otvor posjeduje i dvostruko imanentno i transcendentno značenje, otvara unutrašnjost prema izvanjskome, otvara vanjsko prema „drugom“. Spomenik erekciji –nepoznati autor zamisao je o postavljanju-premještanju nefunkcionalnoga starog, jedinoga preostalog u gradu, tvorničkog dimnjaka unutar centra grada na mjesto nekadašnjeg prostora gdje se odvijala bogata proizvođačko industrijska aktivnost, koja je danas gotovo posve „iščezla“ iz grada i ljudi. Posveta entropiji! Njegova forma, prepoznavanje, samo je povod koji nosi u naslovu. S obzirom na postojeće kulturno ozračje i kulturnu politiku službenih arbitara sve te zamisli ostaju na razini nemogućnosti pomisli o mogućoj realizaciji ovakvih ili sličnih zamisli, stoga im je prostor realizacije sudbinski određen maštanjem.

Kao umjetnik, kulturni radnik i predavač što mislite o trenutnoj situaciji u Hrvatskoj na polju suvremene umjetnosti i kulture u cjelini?

Kultura ne može bez umjetnosti, ali srećom umjetnost može bez kulture, a smatram da je ponekad takva konstelacija i dobrodošla. Samo nisam posve siguran koliko se umjetnici u tome snalaze. Umjetnosti i umjetnika uvijek će biti u ovom ili onom obliku. Govoriti o stanju u kulturi besmisleno je jer smo svi svjesni objektivnoga stanja, a nije bolje ni u znanosti. Sve se baždari prema korporativnim kriterijima, govori se o nekoj samoodrživosti... Držim se Nietzscheove misli: „Imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine“.

Radite li trenutno na novom projektu?

Nedovršena iskustva i predodžbe uvijek me čekaju, kao uostalom i ja njih.