Roman koji bi nas se morao ticati

Volio bih prije pisanja o romanu Clare Usón da nemam nacionalnosti! Koliko god se ta paradoksalna želja kosila s mojom temeljnom koncepcijom, čak glede idealnog umnožavanja odnosnog svojstva u duhovnoj sferi. Nakana mi je, naime, izbjeći da se razmišljanja koja slijede shvate kao konačno dočekana katarza – sa zapadne strane – u odnosu na godine što nam ih je nepovratno prerezao, a nekima bome i odrezao, neželjeni Domovinski rat.

Pitao bih se, međutim, uvodno, ima li Republika Hrvatska u Španjolskoj svojega kulturnog atašea. Ako ima, a on/ona ne vidi književna zbivanja pred nosom, doista je žalosno. Ako pak vidi i o tomu izvješćuje, a netko ovdje „diplomatski“ koči „tabu“-temu, onda je to još žalosnije! Kraj „zagrade“.

Naslovnica romana Kći Istoka Clare Usón

U slučaju da je vijest ipak negdje marginalno procurila, neuočena, ispričavam se unatrag i unaprijed. U toj varijanti promaknula je ne samo meni nego i trojici načitanih kolega-pisaca, kao i dvjema vrijednim hispanisticama, koje sam po tom pitanju „anketirao“.

Clara Usón, španjolska romansijerka rođena (1961) i nastanjena u Barceloni, objavila je šest romana, među kojima Srce od napalma ili Napalm-srce (Corazón de napalm, 2009). Dočim djelo zaokupljeno našim neposrednim okružjem, naime roman Kći Istoka (La hija del Este, isti nakladnik, gotovo 450 str. većeg formata) doživio je unutar 2012. pet izdanja. (Nota bene: kad ovi redci budu tiskani, bit ćemo već u 2015! Toliko o ažurnosti…) Roman je preveden na više jezika (u Francuskoj ga je objavio Gallimard), a talijansko izdanje (Sellerio, Palermo) bilježi osam pretisaka između 2012–2014. godine i jamčim da je vrlo vidljivo u knjižarama. No skraćenje naslova – La figlia (Kći, u inače dotjeranom prijevodu) – potiče na usputno pitanje zašto je zemljopisno-politička odrednica zamijenjena naglaskom na obiteljski kontekst. O Kćeri Istoka izrečeno je mnogo kritičkih pohvala, uključujući one u El Paísu i one iz pera Juana Goytisola, internacionalno poznatog, premda ga nećete naći (pored dvojice njegove braće, također književnika) u Leksikonu stranih pisaca Školske knjige. (Za „utjehu“, ondje nema ni Pedra Salinasa što je – najblaže rečeno – neshvatljivo.) Usput rečeno, Juan Goytisolo je sve prije negoli „desničar“.

Naslov Kći Istoka skraćen je u naslov Kći

Roman Clare Usón neobičan je spoj udvostručene strukture: tj. alternacija obiteljske polu-fikcije (osobe su stvarne, kao i njihovi životni putovi) i studiozne povijesne rekonstrukcije, zasnovane na dokumentima i filmskim dokumentarcima. Djelo započinje samoubojstvom Ane Mladić, kćeri zloglasnoga generala, naoko brižnog oca čiju skrivenu ulogu ona, preneražena, slučajno otkriva za studentskog boravka u Moskvi. Na obiteljskom planu sve se odvija u flash backu do povezivanja pogreba i srebreničke tragedije. Objašnjenje je toga klimaksa i političko (radikalno, jer je Mladić takav kakav je), ali i psihoanalitičko, utoliko što nasilna (i zapravo prosvjedna) smrt kćeri udvostručuje osvetoljubivu neuračunljivost oca. Macbethovski. (Usput rečeno, „Lady Macbeth“ je, ukrižano u strukturi, nadimak supruge njemu nadređenog ideologa.) Polufikcija se, međutim, izmjenjuje s poglavljima o srpskim povijesnim mitovima i njihovom reaktualizacijom: Kosovo, Ćele-kula, Milošević, Karadžić, Mladić… i drugi minorni. Obuhvat povijesnih, odnosno političkih događaja ograničava se na Srbiju i Bosnu. Za Hrvate bi teorija kazala da pripadaju izvanscenskom zbivanju. O njima se uglavnom čuje iz četničkih usta, što u većini slučajeva dokida autentičnost. Ali ne nedostaju ni autoričini komentari. Primjerice, britak portret prvog hrvatskog predsjednika (karikaturalni opisi su i inače spisateljičino svojstvo: tako Milošević i simbolično naliči buldogu, a neologizmi Slobonacista i Slobovision za državnu televiziju dovoljno su rječiti) proizlazi iz vizualnog dojma, ali uz dopunu nekih dokumentarnih toposa iz medija. Prigodom dodjele „Nagrade za sredozemnu kulturu“ (Cosenza, Kalabrija, 2014) autorica je skromno istaknula da ne poznaje – doslovno – ni srpski, ni bosanski, ni hrvatski, no iz teksta proizlazi da je živjela u Beogradu i, pretpostavljam, boravila u Moskvi. Za prevođenje dokumenata, na stranici posponiranoj romanu, iskazala je cijeli niz zahvala prevoditeljima koji su joj pomagali. Samo upuštanje u takvu problematiku preko nužnih posrednika na stanovit način izaziva divljenje. (Osobno, ne mogu zamisliti da bih se, u bilo kojem književnom žanru, posvetio području, k tomu užarenom, kojemu ne bih poznavao jezik.) Ipak, bez načelne zlonamjernosti, istinoljubivoj se Clari Usón, glede Hrvatske, omaknulo i ponešto faktografskih netočnosti. Brzo poznanstvo s razmjenom adresa omogućilo mi je da je na nekoliko činjenica epistolarno i dokumentirano upozorim. Valja dodati da fikcionalnost u Epilogu ublažava navođenje – očito autentičnih – sudbina Aninih kolega: znakovito je što većina njih živi u inozemstvu.

Clara Usón pripada iskustvenim romanopiscima sa zavidnom potrebom za studioznim provjeravanjem. Ne postavlja sebi filozofska pitanja, ali neizravno Kći Istoka dijagnosticira (mimo Balkana, put još „nedogođenoga“ Kalifata i Ukrajine) potpuni krah prosvjetiteljske koncepcije povijesti kao napretka. No nije li tomu na već gotovo stogodišnjoj razdaljini pridonio dadaizam, a ponešto i u mladosti „prosvjedni“ Krleža! Pisci o zlu u povijesti obično ne postavljaju sebi pitanje o zlu u čovjeku, jer iz ovog ili onog razloga ne žele „skretati“ u metafizičku sferu.

Na jednom bih se pojmu ipak zasebno zadržao. Doista, većina protagonista neizlječivo je nacionalistička. No sam pojam nacionalizma ne dovodi se u korelaciju s patriotizmom. Slobodna usporedba: bi li Englezi pristali na to da ne budu patrioti!? Pa, ako dopuštate, razlučivanje je jasno. Patriotizam je ljubav prema vlastitoj domovini; a patriot logično mora takvo pravo priznati i svakom drugom u odnosu na njegovu domovinu, odnosno zavičaj. Nacionalizam je hipertrofija takve „ljubavi“ na manju ili (obično) veću štetu drugoga! Nacionalizam spada u etičku patologiju, a patriotizam nipošto ne. Nacionalizmi se, međutim, arhetipski dijele po Balkanu i pri-Balkanu šakom i kapom (kvazi-kvazi tko ima domovinu, već je samim time nacionalist), pa nije čudno što mimo opravdanja u fabuli romana „osvajaju“ sve nacionalne prostore. Makar uglavnom po čuvenju glede Hrvata!

Bi li Kći Istoka valjalo prevesti? I da i ne. Da, jer se tiče našeg neposrednog okružja, upitno, jer je nama štošta poznato, a što do zapadnog čitatelja dopire kao otkriće. No da se takav roman prešuti, doista ne bi bilo opravdanja. Ostavljajući otvorenom njegovu moguću fortunu nisam namjerno ulazio u detaljniju analizu, koja bi lako zalutala u labirintu deskripcije. (Ali preostaje i pet drugih autoričinih naslova.) Nije nevažno što se takvo djelo pojavljuje upravo u Španjolskoj, zemlji silno osjetljivoj na katalonsko priželjkivanje samostalnosti ili većih prava.

Da tko čita ipak ne ostane posve lišen pojma o tekstu, evo ulomka u kojem se obilježava dihotomija na kojoj uzročno počiva roman: „Slabost povijesti leži u tome što je kolebljiva i što ne izaziva povjerenje, podložna je oscilaciji ideologija i moda: zašto bi se, inače, toliko mijenjala verzija činjenica od jednog stoljeća do drugog? Mit posjeduje lirsku snagu i estetsku ljepotu kojom povijest oskudijeva. Mit ispravlja povijest, kao da kaže: moguće je da se stvari nisu odvile baš na taj način, ali su se tako morale odviti, tako ih želimo pamtiti, a junački poraz (derrota eroica) dostojniji je pamćenja negoli sumnjiva pobjeda (victoria dudosa).“

Naravno, ulomak valja shvatiti nadasve u sarkastičnom ključu, ali – onkraj zaključka kosovskog poglavlja – i univerzalno.

Djelo bi, prije svega, zasluživalo prijevod na srpski. No bojim se da bi hipotetičan nakladnik bio izvrgnut mnogo gore negoli neugodnostima. Volio bih da ono zaokupi tamošnjeg kritičara koji se ne bi osjećao osobno pogođenim. Postoji li takav? Šteta, koliko mi je poznato, što ne pišu „žene u crnom“!