Renesansa kontrabasa

Kontrabas je jedan od ključnih instrumenata u jazz-sastavima i orkestrima. Poznat kao najveći gudački instrument razvijen iz viole da gambe u 18. stoljeću, zvukovno je i ritmički nezamjenjiv i u jazzu, u kojima ponajprije služi kao neizostavan dio svih ritam-sekcija. Poslije će dobiti i važnu solističku ulogu, a ne bi trebalo zaboraviti ni činjenicu da se svi aranžmani počinju pisati baš od basa. U povijesti hrvatskoga jazza taj je instrument odigrao također vrlo važnu ulogu, premda ne bilježimo veći broj predstavnika tog instrumenta. Zbog toga su malobrojni kontrabasisti bili nekada itekako traženi, a neki bi zbog malobrojnosti i potrebe za tim glazbalom na kontrabas prelazili s drugih instrumenata koje su dotad svirali.

Kontrabasist Miro Vujić / Snimio Mladen Mazur

Tako prije Drugoga svjetskog rata bilježimo svega nekoliko relevantnih predstavnika kontrabasa, kao što su to bili tada nezamjenjiv Jurislav Uco Korenić te u jednom razdoblju Žarko Černjul i Mario Medeotti, koji je trubu zamijenio kontrabasom. Sredinom četrdesetih prošlog stoljeća na kontrabasu se pretežito u malim sastavima pojavljuju Boris Kregar te poznati dirigent i skladatelj Miljenko Prohaska, kojem to nije bio glavni instrument tijekom studija na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Nakon Drugoga svjetskog rata u eri tadašnjih većih korpusa kao relevantni se kontrabasisti javljaju Boris Körsting, Rajko Milosavljević, a na kontrabas s alt-saksofona prelazi Leo Temmer, koji poslije odlazi u SAD, povremeno ga svira i multiinstrumentalist Tomica Simović, a jedan od najboljih koje smo dosad u našem jazzu uopće imali bio je Krešimir Remeta. Remeta i Rajko Milosavljević bili su u poslijeratnim godinama vodeći i nezamjenjivi kontrabasisti našeg jazza, koji su redovito nastupali u malim i većim jazz-orkestrima.

Povijesni je uvod bio potreban, jer će se s pojavom bas-gitare, odnosno poslije električnoga basa bez pragova, situacija dosta promijeniti. U jazz-sastavima počinje također djelomična dominacija tih praktičnijih i za transport lakših instrumenata, koja ponajprije zbog zvuka postaje ključna u rock-glazbi. Određena se prisutnost elektronike u tom smislu potkraj prošloga stoljeća počela osjećati i u jazzu, iznjedriviši u tom segmentu u svijetu, pa tako i u nas nekoliko vrlo dobrih i vjernih predstavnika bas-gitare i električnoga basa. Tvornice su glazbenih instrumenata dakako iz komercijalnih razloga počele izbacivati sve veći broj električnih bas-gitara te nešto rjeđe takozvanih električnih fretless-basova bez pragova i vertikalnih kontrabasa bez korpusa, takozvanih gondola, koje u jazzu neće naići na širu primjenu. Valja ipak reći da je na našoj jazz-sceni tijekom svih tih godina povremeno djelovalo nekoliko kontrabasista koji nisu ostavili dubljega traga, što se dakako nikako ne odnosi na pjevača Stjepana Jimmyja Stanića, koji je baš kao zamjena za Nelsona Boyda s tim instrumentom nastupio u big bandu Dizzyja Gillespieja u Zagrebu 1956. te mnogo kasnije i u programu jednoga Zagrebačkoga jazz faira.

U zadnjih nekoliko desetljeća klasični, sada već redovito amplificirani kontrabas s korpusom, koji ga tonski zbog rezonancije toliko karakterizira, i zbog čega je primarno i ponovno otkrivena njegova vrijednost, ponovno je važan i nezamjenjiv u jazzu. Dirljivi su ponekad neki mahom mlađi kontrabasisti koji su taj instrument u novije vrijeme „otkrili“, i koji oduševljeno govore o svim prednostima klasičnoga kontrabasa, njegovim velikim drvenim korpusima, i drugim akustičnim ritmičkim, odnosno tonskim i solističkim prednostima, kao da to sve u jazzu već davno prije nije bilo vrlo dobro poznato.

Broj se novih, mlađih i kvalitetnih kontrabasista i u našem jazzu u posljednje vrijeme znatno povećao te se nekadašnja nestašica kontrabasista znatno ublažila. Danas naš jazz raspolaže s nekoliko mlađih darovitih školovanih kontrabasista, predvođenih sad već pomalo i veteranima novije renesanse tog instrumenta u nas, svestranim Jurom Vrandečićem, članom Jazz orkestra HRT-a Sašom Borovcem, magistrom kontrabasa, Varaždincem Juricom Štelmom, afirmiranim u gypsy swing-sastavima, te all round-kontrabasistom iz Rijeke Henrijem Radanovićem. Njima se pridružuje i nekoliko vrlo nadarenih u zemlji i inozemstvu školovanih mlađih kontrabasista; Riječanin Damjan Grbac s diplomom tršćanske Muzičke akademije, zagrebački diplomant Tihomir Hojsak, zapažen i po arco-tehnici sviranja, zatim Goran Rukavina, pa Zvonimir Šestak, diplomant jazz-odjela Visoke glazbene škole u Grazu, te napose Miro Vujić, u nas još neopravdano manje poznat Puljanin sa stalnom zagrebačkom adresom, inače doktor prometnih znanosti, ali i pravih džezističkih sposobnosti tipa swinga i tehnike sviranja na tragu Raya Browna, a na pomolu su neki još mlađi.