Programirani povratak prirodi

Pisac srednje generacije Ivica Prtenjača (1969) afirmirao se najprije poezijom; što se proze tiče, u njegovoj bibliografiji sve donedavna bila je tek jedna knjiga – kratki roman Dobro je, lijepo je (2006). Tu je knjigu svojedobno kritika dobro prihvatila, no kako su godine odmicale, a Prtenjača se nije oglašavao novim proznim pokušajima, sve se više činilo da bi taj romančić mogao ostati samo literarni eksces u njegovu opusu. Ali nedavno tiskan kratki roman Brdo – ovjenčan nagradom VBZ-a na anonimnom natječaju za najbolji neobjavljeni roman 2014. – tu priču o ekscesu gurnuo je ustranu.

Pa premda je u prvom romanu posrijedi proza o životu umjetnika, a u drugom o intelektualcu u krizi, premda u prvom romanu glavni junak ima svoje ime, a u drugom je bezimen, čitatelj će osjetiti da je to – po svjetonazoru, po osjećajnosti, po etičkim stavovima – zapravo isti (ili srodan) lik, samo sada stariji za onoliko godina koliki je vremenski raspon između objavljivanja dvaju romana.

Izd. VBZ, Zagreb, 2014.

Radnja romana zbiva se na nekom jadranskom otoku u tri ljetna mjeseca. Glavni junak, duboko u četrdesetima, koji je u Zagrebu dobio otkaz na poslu i osjeća „prezir i zamor ljudima“ te se želi „promijeniti, pokrenuti“, stiže u Javornu („mjestašce s kraja nekoliko svjetova i s kraja nekoliko, u jedno popodne, zbijenih stoljeća“). U Vatrogasnom društvu preuzima opremu i hranu i odlazi na brdo visoko sedamsto metara. Tamo će u nekoj staroj karauli provesti ljeto promatrajući i čuvajući otok i naselje od požara. Svaki dan nadzire teren pješačeći i pretražujući otok dalekozorom, susreće se sa skupinama turista ili pojedincima, dva-tri puta spušta se u naselje po zalihe hrane, komunicira s nekoliko mještana. Kad mu istekne ugovor, vraća se u Zagreb vodeći sa sobom psa, s osjećajem da je njegov privremeni izlet u prirodu i osamu imao smisla.

Iza jednostavnoga sadržaja stoje ipak iz ravnoteže pomaknut unutarnji svijet glavnoga junaka, složeniji odnosi među likovima i društveni okvir unutar kojega pratimo zbivanja na otoku i, paralelno, u retrospekcijama, fragmente nekih važnijih događaja iz protagonistova života. Prtenjačino Brdo u osnovi je priča o inačici rusoovskoga povratka prirodi, o borbi za opstanak prirodnosti i ljudskosti u čovjeku, o potrazi za izgubljenom slobodom i identitetom. Za razliku npr. od Miloševa protagonista iz Kornatskih priča (2006) i Mekih ulica (2008), koji u osamu Kornata dolazi iz grada „na nekoliko dana, odmoriti se“, očigledno još nesvjestan nagomilanih frustracija, i tu onda ostaje godinama živeći u skladu s ritmom prirode, Prtenjačin glavni junak odlazi na svoje iscjeliteljsko otočno brdo u nekoj vrsti programiranog i vremenski ograničena povratka prirodi. Za sebe kaže da je „raspadnuti i zbrkani čovjek koji je pobjegao od ljudi jer ih je teško podnosio“. Imao je „nepodnošljiv osjećaj mučnine nad samim sobom“, bojao se „telefonskog poziva, obaveze, dana sutrašnjeg“, zgadila mu se „vlastita nepomičnost, strah od promjene“. Trebalo je taj strah svladati, prestati „proizvoditi privide“ na poslu, dakle maknuti se od njega. Vodio je u jednom muzeju službu odnosa s javnošću te je zapravo sam isprovocirao otkaz ne mogavši više trpjeti pritisak vlastitih laži izgovorenih na otvaranjima izložbi i licemjerje pripadnika kulturnih elita i ljudi koji su „zaposjedali dio vječnosti za koju su bili uvjereni da im pripada“. Taj mu je otkaz donio „osjećaj slobode i smrt kurtoazije“, ali to nije dovoljno: potreban mu je bio i (privremeni) bijeg od ljudi, od urbane civilizacije u divljinu i osamu.

Protagonist romana nije ni mizantrop ni gnjevni pobunjenik kojemu se život toliko zgadio da bi se odlučio na radikalan korak – sasvim ostaviti svijet u kojem je dotad živio i potražiti trajno utočište u samotnjaštvu koje mu pruža priroda. Unatoč profesionalnom slomu, on se ponaša racionalno, njegov nagon za samoodržanjem funkcionira pouzdano. U tome mu pomaže činjenica da je iza njega posao koji ga je psihički izjedao (rušio njegova etička načela), a da je drugi posao, koji mu je odgovarao, „našao njega“.

Protagonistova „terapija divljinom“ popraćena je paradoksima i kontradiktornostima. Na svakodnevnim obilascima on se susreće s pojedincima i grupama turista koji žele posjetiti kapelicu na vrhu brda. Iza posjetitelja posvuda ostaju gomile smeća, što u protagonista izaziva „gađenje prema ljudskom ponašanju“, emociju „jaču od svih drugih“ na mjestu gdje se pokušavao skloniti od ljudi, a s druge strane on peče male kruhove i dijeli ih onima koje susreće po brdu, daje žednima vodu. I dok za loše ljudsko ponašanje ima samo prezir, prema životinjama je obziran i odan. Taj se kontrastni odnos vidi ne samo u postupcima glavnoga junaka, nego se iskazuje i na leksičkoj razini: kad govori o starom magarcu kojem se bliži kraj, nikad ne rabi glagole uginuti, lipsati, crknuti, krepati (posljednji samo u jednom slučaju, u razgovoru s mještaninom), nego redovito riječ umrijeti koja je uobičajena kad se govori o čovjeku.

Paradoksalan je i sam kraj romana: dvije su sumorne simbolične slike u proturječju s protagonistovim osjećajem ozdravljenja. Prva slika efektnom uporabom subjektivnog neologizma sugerira protagonistovu budućnost. Gledajući s rive kako se ribe otimaju i komadaju sendvič koji je bacio u more, kako se bore, sudaraju i kovitlaju, ostao je prestrašen: „Vraćam se u Zagreb, među takve ribeljude.“ Druga slika nagovještava skoru budućnost otoka (sadašnjost i prošlost obilježene su betonizacijom, manipuliranjem Crkve zemljištem i raspadom otoka iznutra). Dok isplovljavaju iz luke, ususret im dolazi drugi trajekt, na kojem su samo građevinski strojevi. Srušit će najprije karaulu i na tome mjestu postaviti antenu za mobitele. Potom će probiti cestu do kapelice na samu vrhu brda, a onda u podnožju iskrčiti maslinike, ravnati teren i podići trgovački centar, hotel, svećenički dom, igrališta za golf. „I onda će početi budućnost.“