Prevladana paradigma

Na moj esejistički prikaz Hrvatska kultura u Bosni i Hercegovini, objavljen u Vijencu (br. 542–543, 11. prosinca 2014), u kojemu sam se kritički osvrnuo na Lovrenovićevo poimanje pučke kulture u BiH, spomenuti književnik i publicist replicirao je tekstom pod naslovom Kako je, ipak, moguće govoriti o kulturnom identitet Bosne i Hercegovine – što ja uopće nisam doveo u pitanje, nego sam Lovrenovićevo stajalište okvalificirao kao dvojbeno i pritom ustvrdio da se „ne može govoriti o jedinstvenom bosansko-hercegovačkom identitetu“. Što je zapravo Lovrenovićevo stajalište? Lovrenović je o tome pisao u brojnim tekstovima, a sintetičan prikaz objavio je na internetu u ožujku 2014. pod naslovom Kulturni identitet Bosne i Hercegovine?, pa sam smatrao dostatnim – zbog sintetičkog karaktera toga teksta – izravno se pozvati samo na taj tekst. U njemu Lovrenović raspravlja o kulturnom identitetu BiH na dvjema razinama: na razinih visoke odnosno u BH-slučaju visokih kultura i na razini pučke kulture. Na Lovrenovićevo shvaćanje visokih kultura u BiH ne odnosi se ni jedna moja primjedba – u tome se Lovrenovićevi i moji stavovi podudaraju. Razilaženja nastaju u poimanju pučke kulture; razilazimo se, naime, na pitanju je li pučka kultura u BiH jedna zajednička konstanta cjelokupnoga BH-pučanstva ili pak varijabla. Prema mojemu razumijevanju, Lovrenovićevo naglašavanje zajedničkih elemenata vodi k poimanju pučke kulture kao konstante. Takvo moje interpretiranje Lovrenović je doživio kao „iznenađujuću simplifikaciju… gdjegdje do iskrivljivanja“. Ne branim se od stanovitih simplifikacija, jer su one pri sažetu prikazivanju drukčijih stavova gotovo neizbježne, ali mislim da Lovrenovićeve stavove nisam „iskrivio“ interpretirajući ih kao potragu za „jedinstvenim bosansko-hercegovačkim identitetom“ na pučkoj razini. U zadnjem dijelu Lovrenovićeva za mene spornoga teksta stoji i ova rečenica: „Cjelina materijalne, socijalne i duhovne pučke kulture daje dosta materijala za tvrdnju o jedinstvenosti kulturotvornih mehanizama i zakonitosti [ kurziv S. M. Dž.] koji su vladali ovom kulturnom sferom, uz posve drukčije prelamanje civilizacijsko-konfesionalnog trostrukoga raskola visokih kultura“.

Katolici u Bosni, oko 1898.

Varijabilna pučka kultura

Tako formuliranoj Lovrenovićevoj tezi „o jedinstvenosti... mehanizama i zakonitosti“ pučke kulture suprotstavio sam svoju tezu o varijabilnom karakteru pučke kulture kao proizvodu intenzivnih utjecaja visokih konfesionalnih kultura na pučku kulturu među pojedinim BH-konfesionalnim grupama. Pritom sam posebnu pozornost svratio na različit odnos pojedinih BH-konfesija prema tradicijama koje se naslanjaju na BH-srednjovjekovlje; postavio sam, naime, pitanje uporabe zapadne ćirilice ili bosančice unutar BH-konfesija tijekom 400-godišnjega osmanskog razdoblja i u svezi s tim problem kulturološke atribucije toga pisma te pitanje odnosa prema stećcima u sepulkralnoj kulturi pojedinih konfesionalnih grupa – ostavljajući izvan diskursa razlike u odijevanju, prehrani, stanovanju etc.

Konkretno, tijekom svojih istraživanja BH-povijesti otkrio sam na brojnim primjerima bosaničkih pisama koja su nastala u klimi kolaboracije balkanskih kršćana sa zapadnim političkim moćnicima da pošiljatelji (adresanti) takvih pisama nisu bili ujedno i pisari, nego su se u taj posao bili uključili katolički susjedi kao pisari. S druge strane nisam našao nijedan pouzdan primjer gdje bi pravoslavac jednoga bosaničkog pisma bio istovremeno pošiljatelj i pisar.

Slična je situacija i s tzv. krajiškom epistolografijom, u kojoj su muslimanski zapovjednici pograničnih postaja u prepisci s kršćanskim susjedima uključivali svoje kršćanske podanike kao pisare. Na temelju toga postavio sam problem kulturološke atribucije bosaničkih tekstova uopće. Budući da bosaničko pismo ne pripada kulturološkom fondu Srpske pravoslavne crkve, zapitao sam se jesu li pravoslavci uopće upotrebljavali bosanicu?

A za islamizirano pučanstvo, koje je nakon osmanskoga osvojenja razmjerno brzo počelo svoje slavenske/bosanske tekstove pisati arabicom, postavio sam pitanje kada su napustili bosaničko pismo.

To je znanstveni problem kojim će se znanost pozabaviti nakon što se otarasi ideoloških natruha. Diskurs o tome Lovrenović pokušava zatvoriti nebuloznim pozivanjem na priloge Stipe Manđerala o prisutnosti bosanice među srpsko-pravoslavnim pučanstvom livanjskoga kraja. Na to mogu primijetiti, kada su u pitanju takvi tekstovi, onda treba u okviru problematike nedvojbeno utvrditi tko su pisari, a ne samo posjednici i pošiljatelji takvih tekstova.

Pitanje stećaka

Slično je i s odnosom prema stećcima. Na temelju onoga što se danas o tome zna zaključio sam da se islamizirano pučanstvo oprostilo od reminiscencije na stećke polovicom 16. stoljeća, a srpsko-pravoslavno u 18. stoljeću. A na temelju djelomičnoga osobnog poznavanja nadgrobnih spomenika po katoličkim grobljima u Bosni te bogate slikovne publikacije o katoličkim grobljima u Bosni (Ivan Lovrenović, Bosanski križ. Kršćanski nadgrobni spomenici iz razdoblja turske vlasti, Sarajevo–Zagreb, 2010), zaključio sam da je BH-katoličko pučanstvo njegovalo reminiscenciju na „kulturu stećaka u likovno reduciranim oblicima sve do početka 20. st.“. I tu konstataciju Lovrenović u replici pokušava oslabiti svraćajući pozornost na razne hipoteze o tome fenomenu, i to nakon što je u uvodnom tekstu spomenute publikacije napisao: „Nema sumnje da je tradicija i umijeće klesanja ovih spomenika historijski i oblikovno povezana s tradicijom srednjovjekovnih mramorova. O tome, uostalom, govori i podatak da se na mnogim grobljima nalaze, jedni uz druge, obje vrste nadgrobnih spomenika“ (op. cit., 11).

Što se tiče gradske kulture u osmanskoj Bosni, o kojoj Lovrenović u tekstovima rado govori, primijetit ću da grad nikada nije bio izvorna domovina pučke kulture, ali su u BH-slučaju i tu postojale razlike kojima treba posvetiti pažnju.

Zaključna opaska! U svojemu diskursu o pokrenutoj problematici Lovrenović se kreće u okvirima serbokroatističke paradigme, koja u sebi nosi privilegiran odnos prema pučkoj kulturi i kojom se, uz ostalo, nastojalo neutralizirati BH-konfesionalnu baštinu, ali bezuspješno; Jugoslavija se raspala, a serbokroatistički projekt sve se više urušava.