Pitanje autentičnosti

Što danas, u 21. stoljeću, znači opera te koje forme i poetike zanimaju današnju publiku, polazno je pitanje što je na pozornicu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu donijelo operu Mimi belgijsko-francuskog skladatelja Frédérica Verrièresa (1968). Mimi ili Prizori iz boemskoga života slobodna je adaptacija opere La Bohème Giacoma Puccinija. Slobodna adaptacija ogleda se u izdvajanju pojedinih prizora iz Puccinijeva djela te njihovu variranju ili mutiranju u neku novu glazbu, koja i dalje zapravo ostaje Puccinijeva. Opera La Bohème tako je skraćena i promijenjena, ali je zadržala prepoznatljivost. Skladatelj Verrières, libretist Bastien Gallet i redatelj Guillaume Vincent rascijepili su naslovnu junakinju na dva lica – Mimi 1 i Mimi 2 – koje proživljavaju ljubav, bolest, smrt i svoju otuđenost u svemu tome. Tko zna zašto upleli su lik grofice Geschwitz iz sasvim druge opere.

Opera Mimi – skup i glazbeno dvojben remix Puccinija / Snimili Victor Tonelli, Pascal Victor

Bez obzira na solidnost predstave, način njezine realizacije otvara više pitanja od sama djela i njegova možebitnog značenja za operu 21. stoljeća. Treba istaknuti odlične glumce-pjevače: Caméliju Jordanu kao Mimi 1, Judith Fa kao Mimi 2, Christiana Helmera kao Rodolfa, Pauline Courtin kao Musettu, Caroline Rose kao groficu Geschwitz/Alcindora i Cristophea Gaya kao Marcella; te desetero glazbenika Orkestra Zagrebačke opere i dirigenta Jeana Deroyera.

Tri su glavna načelna pitanja o produkciji, formi i autentičnosti djela. Predstava Mimi praizvedena je 14. studenoga prošle godine u Quimperu, premijerno je izvedena 18. studenoga u pariškom kazalištu Bouffes du Nord, a 7. siječnja premijerno u Zagrebu. Nastala je u koprodukciji HNK-a i spomenutoga pariškog kazališta. No na francuskoj su strani još deset (!) koproducenata (raznih kazališta) i dva financijska podupiratelja. HNK je u predstavu uložio najmanje 750.000 kuna, ako taj iznos nije i (višestruko) veći. Doista, dojmljiva produkcija za tri izvedbe predstave sa šestero pjevača i scenografijom od trideset madraca. Usput, zadnja prošlosezonska premijera baleta Alisa u HNK-u, s cijenom od milijun i pol kuna, izazvala je ljutnju dolazeće uprave zbog prevelikih troškova – za veliki baletni ansambl s velikim orkestrom, bogatom scenografijom i kostimima, izvornom glazbom i koreografijom.

Što se forme tiče, ovdje djelo, koje žanrovski vrluda između kabareta i mjuzikla, želi propitivati klasičnu operu, i to Puccinijevu, čvrsto usidrenu u svom stilskom određenju kasnoga talijanskog romantizma i verizma. Ako bi se iz Mimi odstranilo sve što nije citirani Puccini ni varirano-mutirani Puccini, što bi ostalo? Što bi ostalo od sama skladatelja Frédérica Verrièresa? Gotovo ništa, vrlo malo eklektičke glazbe neodređena stila kao ljepila između pojedinih dijelova. Pored toga, djelo koje se oslanja na mikrofone, pojačala, zvučnike i glazbeni računalni program, s mnogo snimljena materijala, želi propitivati klasičnu operu koja počiva na prirodnim akustičkim uvjetima. Doista, vrlo smjelo.

Naposljetku, koja je svrha i u čemu je autentičnost takve predstave, odnosno takva djela? Ukazuje li ono da je na vidiku nova moda slobodnih adaptacija pa ćemo biti zasuti novim Toscama, Traviatama ili, za kojekakve adaptacije tako omiljenom Carmen? Zašto gledati Mimi Frédérica Verrièresa kada ona i u konačnici, a ne samo na početku tog „umjetničkog putovanja“, zadržava habitus Puccinijeve La Bohème? Bolje je gledati i slušati pravu La Bohème.

Naravno da takvoj predstavi nije mjesto u redovitom repertoaru HNK-a. Zagrebački Muzički biennale već godinama našoj publici pokazuje najraznolikiji spektar glazbenoscenskih oblika i poetika, tako da se može reći kako je zamalo pa sve već viđeno odnosno propitano. A opera u 21. stoljeću znači sve ono bogatstvo te umjetnosti u rasponu četiri stoljeća, od Claudija Monteverdija do Tana Duna. Opera je 21. stoljeću, za razliku od prethodnih, donijela nepregledno more djela jer je do danas svekoliko operno stvaralaštvo najvećim dijelom otkriveno, istraženo, izvedeno pa i snimljeno. Iz toga mora valja odabrati ona djela koja će oblikovati vlastitu estetiku, što ne isključuje nastanak novih, ali autentičnih djela. Zato bi pravi izazov za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu trebao biti postavljanje i odlična izvedba upravo Puccinijeve La Bohème.